Sunce je dan obasjalo
umornim očima gledaš.
Nekad je jače sjalo
da li je... sebe upitaš?
Kao i uvijek sveti znamen na sebe staviš,
dodirnuo bih te al kako da ti se javim?
Kreneš do vranca da ga napojiš
sa suzom u očima!
Korake ti pratim u stopu,
vadiš maramicu da nitko ne bi vidio,
oslanjaš se na starome stupu,
tiho zajecaš... 'sad bi on na vrancu projurio!'
Iz kuće već dopire dječji smijeh jutarnji,
obriši suze majko.
Idi i lijepo ih pozdravi
umjesto mene, zagrli ih jako!
Zastala si... vidio sam to,
okrenula se...
Padne tvoja suza na tlo
a u njoj moje lice ugleda se...
Ne plači majko, čula si
domovina je zvala mene.
Uz moju djecu veseli se,
nemoj da ti srce vene!
Vranca mi napoji u zoru sunce kad zasja,
nek protrči niz ledinu,
na njemu sam uvijek ja,
ne plači majko jedina .....!!
