Mihaela Karoglan

Korak po korak hodaju
Lica stara i kose sijede,
Poneki me pogledaju
A pogledi ki da me slede.

Čekajuć i gledajuć
Sjetih se nji'ovi' dana,
Kako im je sada ić
A na srcu im teška rana.

Pa moja godina su većina
Uzdahnem da bol progutam,
Di su stara vrimena
Kad za njih zastavu vitlam.

Kriknula bi dok koračaju
Duša mi pati,
Misli i meni vraćaju
Uzdah i riječi... teško li se danas Hrvatom zvati.

Pogledi u prazno
I nji'ova mjesečna rutina,
Zar to nije grozno
Od svih pustih Hrvatina.

Zar ne shvaćaju da kose sijede
Žrtvovale su sve od sebe,
Sad im se pogledi lede
A duša im svakodnevno zebe.

Upravo zbog današnji' koraka
Dok sam i ja njega čekala,
Znaj da im ni sad borba nije laka
Kad znaju kako se sloboda rađala.

Zato kad vidiš korak težak
I kose síjede a pogled mio,
Znaj da ne žali, nek je svuda mrak
Opet bi se za Hrvatsku borio.