Mihaela Karoglan

 NISU OSJETILI VAŠE ROVOVE

Umorni i oslabljeni

Tužni i oboljeni

Geler u vama ne miruje

A duša se ne smiruje.

Oborim pogled često puta

Gledajuć vaše rane

Al' istina je kruta

Dali ste svoje najlipše dane.

Znaš krivo mi je... krivo mi je...

Što patite negdi u samoći

I muka mi je...

Što prolazite to sami i šuteći.

Ima dana kad kriknem umisto vas

Da vam čuju kroz mene glas

'Oću svima kazat da patite

Jer ovo nikako ka i ja da shvatite.

Za što ste ginuli

Da bi vas omalovažavali

Da ste im teret govore

A nisu osjetili vaše rovove.

Nisu nit neće ikada znati

Kako plače tuđa mati

Kad joj prid vrata pokucate

I sućut zbog sina joj izrazite.

Ne mogu opisat ričima

Da vas opet nasmijane vidim

Iste ki oni dana po ratištima

Dok isprid tv-a sidim.

Osmjeh ću vam pamtiti

To mi niko nemere ukrasti

Uspomene će živjeti

A ja ću ih pisati...