Hrvatska kulturna baština

KULTURA

Hrvatska etnografska baština 

Lička kapa stoljetni je simbol hrvatske opstojnosti na prostorima Like i nadasve prepoznatljiv detalj ličke i hrvatske etnografske baštine.

Za ličku kapu može se slobodno reći da je najljepši i najpoznatiji dio ličke narodne nošnje.

...

Jednostavno rečeno, lička kapa je simbol Like i Ličana. Ona je sinonim svega što je ličko, zato što je nastala u Lici i zato što su je nosili Ličani u cijeloj Lici. Nosila se skoro u svakoj prilici, bilo kao sastavni dio ličke narodne nošnje, bilo bez nje. U krajnjem slučaju dovoljno je bilo na glavi imati samo ličku kapu. Ona daje pečat ličkoj narodnoj nošnji i predstavlja njezin najvažniji dio.

Narodno ruho Like, Gacke, Krbave i Ličkog Pounja, dakle ono što podrazumijevamo pod ličkom narodnom nošnjom, uglavnom je izrađeno od vune i konoplje tehnikom tkanja i vezenja.

Odjeća je ovisila o mijenama godišnjih doba, ali i namjeni – prilikama u kojima se nosila. Tako danas postoje različiti dijelovi odjevnih predmeta koji su vezani uz životni tijek i status obitelji. Postoji tekstilno ruho za nošenje od sama rođenja od smrti.

Jedan od važnih dijelova narodne nošnje po kojima se ona najlakše prepoznaje, a koji je kao takav postao simbolom je lička kapa ili crvenkapa. Iako je kroz povijest doživjela promjene u vezu, materijalu i izgledu zadržala je svoj osnovni oblik i boju.

Osnovni materijali za izradu ličke kape su: sukno ili čoja, pamučni crni konac, svileni crni konac. Materijali za doradu su: glot, flizelin, traka za obrub i crni konac za šivanje.
Osnovni materijal za izradu najstarijh uzoraka ličke kape ili crvenkape bilo je sukno u crvenoj boji.

U Lici se za izradu sukna koristila vuna autohtone pasmine ovaca, ličke pramenke.
Ovce bi se šišale krajem travnja najčešće ručnim škarama. Tada je vuna najkvalitetnija i najčišća.
Nakon šišanja vuna bi se prala u hladnoj ili blago toploj vodi bez ikakvih kemijskih deterdženata. Koristio se jedino prirodni sapun. Sušila bi se na mrežama ili prebačena preko ograde kako bi se mogla dobro iscijediti. Nakon sušenja vuna se ručno raščešljava alatom zvanim gargaše. To je drvena alatka koja na sebi ima metalne zupce između kojih se stavljaju komadi vune koji se pomicanjem  gornjeg dijela po donjem češljaju.

Nakon češljanja vuna se ručno prela na preslici ili vreteno. Ispredena se vuna s vretena nametala u štrinje ili kančala, a tako namotana bojala u prirodne boje. Tako pripremljene osnova i potka nakon snovanja stavljala bi se na tkalački stan.

Tkanje sukna za crvenkapu izvodilo se na četiri nita ili, kako narod kaže suknački, a sukno se nakon tkanja stupalo u vodenim stupama kako bi omekšalo i dobilo izgled čoje.
Izrada ličke kape započinje krojenjem crvena sukna ili čoje. Na pripremljenu čoju ucrtavaju se dijelovi kape, krug za tjeme promjera 30-35cm, obod visine 6,5 do 7 cm,a dužina od 65 do 75 cm.

Na iskrojeni obod ucrtavaju se uzorci po kojima se veze. Uzorci za vezenje sastoje se od triju ravnih linija koje obod kape dijele na dva jednaka polja u kojima su nanizani redovi kružića i spiralica ili u narodu zvanoga zečjeg skoka. Kružići se naslanjaju jedan na drugoga i čine niz, a vezu se na gornju stranu vodoravnih linija. Na redove kružića veze se red spiralica. Svi uzorci ucrtavaju se na kompletan obod kape ravnomjerno da obod bude što ispunjeniji.

Tjeme kape vezalo se po želji onoga tko će kapu nositi. Ucrtavala bi se tema- motivi sunca ili paunova pera. Kapa je bila i odraz materijalnog statusa jer su bogato vezene kape nosili imućni mladići, naročito prije ženidbe.
Bod kojim se veze lička kapa naziva se lančanac. Naziv je dobio po vizualnom izgledu i načinu vezenja.

S obzirom na to da simboli kružića naslonjeni jedan na drugoga simboliziraju vojsku na Krbavskom polju koja je lančano povezana, i sam bod lančanca ima jednaku simboliku povezanosti i čvrstine vojske.
Najprije se lančancem izvezu ravne linije, zatim kružići te na kraju motivi zečjeg skoka.
Izvezeni obod i tjeme kape obrube se crnim platnom glotom u visini od 0,5 cm s obiju strana. Obrub se radi da bi kapa ljepše stajala na glavi.

Osim bogata veza na obrubu, ukras kape bile su i kite ili rese. Plele su se od svilenoga konca u snopiće jednake dužine i pričvršćivale na unutrašnju stranu sašivene kape. Kraj snopića omotao bi se svilenim koncem i stisnuo u malu kiticu kako bi konac uredno stajao i dijelio svaku kiticu zasebno.
Dužina kita varirala je tijekom vremena pa su prvotni primjeri kapa uglavnom imala kite dužine četiriju prsta koje sežu do ramena da bi se kasnije, produživale do polovice leđa.

Kapa je služila kao ukras svakoga muškarca i svatko ju je ponosno nosio.  Nosila se u svim prilikama, kad se slavilo i kad se radilo, kad se ženilo, a s kapom se i pokapalo.
Najčešće se nosila tako da su kite padale na stranu iza desnoga uha te nagnuta naprijed na čelo, malo nakrivljena na desnu stranu glave.

Uz ličku kapu veže se i jedna legenda koja ima poveznicu s povijesnim događajem - bitka na Krbavskom polju (9. rujna 1493.). Dno kape bi simboliziralo ravno Krbavsko polje na kojem su se sukobili Hrvati (crvena boja) i Osmanlije (Turci, crna boja), kao sukob dobra i zla. Na obodu, dvostruke spiralne kružnice prikazuju bitku, a rese tugu i bol majki, sestara i kćeri poginulih u izgubljenoj bitci.

I tako je jedna od najvećih tragedija hrvatskog naroda dobila sjećanje i spomen.

 Foto: siscia.hr

Autor: Mario Mehaković

Izvor: Muzej LIke Gospić / siscia.hr / lika-destination.hr