POVIJEST
Nositelj napadajne akcije bila je 4. brigada HV. Brigadir Stanko Čelar, tada operativni časnik u zapovjedništvu 4. GBR, ukratko je rezimirao uvjete u kojima je brigada krenula i izvršila zadaću.
„Dio brigade, 1. bojna imala je teške borbene zadaće na dubrovačkom ratištu. To je bila jedna trećina brigade kod koje je dijelom izvršen preustroj... Ostali dio brigade je išao u preustroj i usporedo prolazio obuku. Kad se dobila zadaća, mi praktički nismo završili s preustrojem. Popunjenost brigade, kad se gleda platni spisak, bila je solidna, međutim i svi oni pripadnici brigade koji su bili ranjeni, na bolovanjima, vodili su se na spisku brigade. U stvarnoj operativnoj uporabi stanje je bilo sasvim drugačije. Realna popunjenost je bila negdje između 35 i 40 posto… Konkretno znam za 3. bojnu koja je u prvom dijelu zadaće napadala na glavnom pravcu, na smjeru napada je imala ukupno ni 90 pješaka, a na popisu je njihovo brojno stanje bilo oko 160 ljudi… U pripremama imali smo i tragičan slučaj, kada je 13. siječnja grupa časnika na zapovjednom izviđanju na potezu Paljuv-Islam Grčki ušla su u neprijateljsko minsko polje. Poginula su dva zapovjednika, Mate Patrlj i Ivan Šabić, a osmero časnika i dočasnika je ranjeno. Taj događaj je u brigadi izazvao, ha, mali pad raspoloženja i spremnosti za izvršenje zadaće… Uz sve ostale probleme koje je Glavni stožer napokon prihvatio kao realnost nakon izvješća našeg zapovjednika, Mirka Šundova, brigadi je u hodu, na sam dan napada, priključena 1. bojna, povučena s dubrovačkog bojišta i ojačani smo topništvom…
Brigada je dobila zadaću da u zoni napada, grupirajući glavne snage na pravcu selo Grgurice-Islam Latinski-Islam Grčki-Kašić-Smilčić-Debelo Brdo i pomoćnim smjerom Gajine-Podgradine-Buterini zatim Novigrad-Prigrada, da izbije u prvoj fazi operacije i zaposjedne Debelo brdo na crti Karin-Debelo Brdo.
U slijedećoj fazi da se izbije na crtu Velika Mejanica, dolje Kakma i da se presječe komunikacija Knin-Benkovac… 22. siječnja krenuli smo po planu. S lijeve strane bila nam je TG 112. brigade sa specijalnim snagama. Desni susjed je bila TG 113. brigade, te smo koristili potporu 7. Domobranske pukovnije… Prvi dan smo i na glavnom i na pomoćnom smjeru napada probili crtu, izvršili zadaću. Riješili smo ključne objekte koje je neprijatelj utvrdio, imao je tamo dobro razrađen paljbeni sustav. Međutim tempo napada zbog navedenih nedostataka nije bio onakav kakav smo mi poslije, 94. ili 95. godine izvodili… Tako da je operacija trajala, odnosno mi smo napadali, do 26. siječnja, kada smo ujutro izbili na crtu Donje Viduke-Pedići-Ramići i zapadni dio sela Smilčić. Pet sati ujutro, general Bobetko zapovjeda obustavu manevara i zabranu paljbenog djelovanja prema neprijatelju. Ta pozicija za nas je bila operativno-taktički isključivo nepovoljna jer smo došli pod Debelo Brdo, a Debelo Brdo je bilo glavni oslonac neprijatelja za izvođenje obrambenih zadaća. S druge strane, tko ima Debelo taj kontrolira cijeli prostor Ravnih kotara“.
S okončanjem napadajnih djelovanja, 4. GBR imala je iznimno visok broj žrtava: devet poginulih i 54 teže ili lakše ranjenih pripadnika. Iako su pješačke bojne izvučene, neki dijelovi brigade ostali su kao podrška postrojbama koje su preuzimale crtu. Stoga je i u daljnjim sukobima 4. GBR trpjela visoke gubitke, a do 30. ožujka poginulo je još osam pripadnika brigade. U napadajnom dijelu, do 27. siječnja, 4. GBR imala je niz dramatičnih okršaja: na Gradini gdje je prvog dana 2. bojna osvajala brdo opasano sustavom bunkera, u prodoru prema Islamu Grčkom i Latinskom (Kuli Janković Stojana), odnosno selima Kašiću i Lakićima gdje je 3. bojna napadala sa svega 86 pješaka i gdje su oklopne snage imale izravne, bliske sukobe s oklopom neprijatelja. Izdvajamo djelić priče izvidničke satnije koja je napadajući s dijelom 2. bojne prije svih ušla u Novigrad gdje se našla u okruženju i bila prisiljena izvući. Poslije njih iznimno teške bitke za osvajanje Novigrada i okolnih mjesta vodila je 1. pješačka bojna. Zamjenik zapovjednika Izvidničke satnije, Romeo Ružić prisjeća se:
„Iznenađenje je bilo ključno! Nisu očekivali da ćemo im ući toliko u dubinu i očito da protivnik svoju pričuvu nije koncentrirao na nas nego na druge smjerove… S tim da su i ove skupine koje su išle prema novigradskom groblju, isto tako na osnovu iznenađenja, brzo riješile otporne točke na njihovim smjerovima napada…Navečer smo se morali izvući iz prostora Novigrada jer dvije noći nismo spavali. Jedan dan je trajala borba, imali smo jednog poginulog i ranjenog. Zapovjednik brigade je uveo svježe snage. Također, bilo je par momaka mlađih, neiskusnih koji su bili pogođeni, tako da je samo izvlačenje postrojbe za njih bilo poželjno da dođu k sebi. Uostalom, faktički smo se pred kraj dana našli u poluokruženju…
Kasnije su naše snage već bile dosta izmučene jer svaki drugi dan izviđačka satnija je korištena kao pričuva na najtežim pravcima gdje je postojala mogućnost proboja protivnika… Većinom smo u borbu ulazili iz pokreta, nismo znali šta će nas tamo zateći, da li je crta probijena, da li ćemo trebat vraćati položaje ili ćemo samo pojačati naše, ali te sve akcije smo uspješno odradili“.
Zanimljivo, u napadu, kao bok 4. brigadi, dobivši vlastitu zonu odgovornosti (smjer: Suhovare-Drače-Zemunik Gornji), sudjelovala je Borbena grupa 113. brigade HV-a koju su većinom činili ročni vojnici. Uz snage specijalnih postrojbi GSHV i domobrana, kasnije voda vojne policije, dva puta napadali su selo Drače. Nisu uspjeli, iako je Fagotom onesposobljen tenk u Dračama:
„Možda mjesec i nešto dana prije operacije dobili smo ročnu vojsku, tako da je sudjelovanje u ovakvoj operaciji bilo dosta zahtjevno, bez obzira što smo mi imali u zapovjednom sastavu borbeno iskusne dočasnike i časnike… Ročni sastav bio je nepoznanica i nismo znali kako će se oni ponašati u borbenoj situaciji, pravoj bitki. Međutim, momci su stvarno bili izvanredni od tada pa sve do operacije Maestral! Stvarno, ročni vojnici su bili jedno veliko, ugodno iznenađenje… Objektivno, nismo baš bili opremljeni, ni bojevo sposobni. Na početku imali smo samo par minobacača 82mm, po sredini Suhovara, s kojima ništa nismo mogli. Drugo, imali smo dva tenka koja smo dovukli na labudicama iz Šepurina i koji nisu bili sposobni za borbu iz pokreta, već su nam praktično služili kao topovi…Neprijatelji su izgradili na ulazu u Drače gotovo bedem! Nasipe su napravili, utvrdili komunikacije, imali su dosta jak oklop, imali su maljutke čime su nas dva puta čak i pogodili…Stvarno, na toj poziciji bili su dosta utvrđeni i tu je trebalo imati jaka oklopna sredstva koja bi razbila te utvrde i dosta iskusne postrojbe pješaka…Ispred Stošijine glave, koju smo zauzeli, bilo je nekih 800-900 metara ravnice koju je trebalo preći da bi mi došli uopće u situaciju započeti pješačku borbu, ući u kontakt sa neprijateljem. Previše bi života izgubili za osvajanje tog sela“, prisjeća se bojnik Ivica Čupić, zamjenik zapovjednika BG 113.
Da bi takvo što bilo plaćeno previsokim žrtvama, potvrđuje i general Miljenko Filipović, zapovjednik specijalne postrojbe GSHV-bojne Zrinski. Zrinski su bili „leteća“ postrojba (bitka za Drače, Zemunik-Murvicu, Škabrnju/Ražovljevu Glavu, Kašić, Novigrad), a zajedno s ostalim postrojbama GSHV napadali su na više smjerova. Borbe su za njih okončane 7. veljače u Novigradu, nakon što su ga u velikoj borbi obranili uz malobrojne snage drugih postrojbi, između ostalih, spomenute Izvidničke satnije 4. GBR. Zanimljivo je sjećanje generala Filipovića o jednoj sceni van bojišnice:
„Nakon oslobađanja Škabrnje, u Zadar je stigao hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman. Na primanju sa zapovjednicima postrojbi i visokim dužnosnicima izrazio je veliku želju da posjeti Škabrnju zbog svega što je simbolizirala. Svi su znali da je to preopasno, ali predsjednik je bio preveliki autoritet, nitko mu se nije usudio otvoreno oponirati. Iako među mlađima, uostalom bio sam odgovoran za to područje, ja sam mu otvoreno rekao: „Gospodine Predsjedniče, situacija je preopasna, ne držimo Ražovljevu glavu. Sigurnosna situacija ne dozvoljava da se izlažete takvoj opasnosti“. Poslušao me i umjesto Škabrnju, posjetio je gradsku bolnicu“.
- nastavlja se -
Foto: UCM
