POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
- nastavak
Borbeni Slavko Dokmanović, nekoliko dana prije konačnog potpisivanja mira tvrdio je da će „prije sebi odsjeći ruku, nego potpisati takav dokument“.
Kako god bilo, vrlo brzo po okončanju oslobodilačke operacije „Oluja“ međunarodna zajednica počela je ulagati golem napor da istočna Slavonija i Baranja ne bude poprištem novog ratnog sukoba, već da se neminovna integracija tog područja u ustavno-pravni poredak Hrvatske dogodi mirnim putem. Stoga je Fernando Rochez Sainz, voditelj Promatračke misije Europske unije za bivšu Jugoslaviju, već krajem kolovoza u Erdutu i Vukovaru obavljao razgovore s predstavnicima općine Vukovar. Drugačiju sliku skore budućnosti odašiljali su politički čelnici Srba iz istočne Slavonije. Tako je u „Vukovarskim novinama“, također krajem kolovoza, objavljen krajnje borben proglas Slavka Dokmanovića, predsjednika Skupštine općine Vukovar gdje, između ostalog piše:
„Vukovar je mesto gde su ustaše dobile državnost kao što će da bude mesto gde će da je izgube. Ovde ćemo im slomiti vrat. To je naša neizbežna, Bogom dana sudbina. Razvališe nam ognjišta, oteraše nas na bespuća. Od sad će imati rat. Mi to nismo hteli, nije htela ni Srbija. Drugog izlaza nema. Svaki ćemo udarac, koji nam je nanet vratiti višestruko jače. Naša će pesnica da ih zgromi. Sudbina nam je dodelila da iskorenimo zlo ustaštva, da uništimo tu klicu zločinačku za sva vremena. Ima nas dvanaest miliona, ima nas ako treba i trista dvanaest miliona“.
Unatoč borbenoj retorici, pregovori su intenzivirani, ali predstavnici Srba tvrdili su kako hrvatska strana izmišlja da će od njih pridobiti pristanak za povratak okupiranog područja pod svoju vlast. Konačno je 12. studenog 1995. u Erdutu potpisan „Temeljni sporazum o Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu“, o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja u ustavno pravni-poredak Hrvatske.
Vijest je zvučala iznenađujuće s obzirom na to da su predstavnici pobunjenih Srba tijekom pregovora bili nepopustljivi. No činjenica je da zapravo nisu imali izbora. Mogli su doživjeti samo još jedan težak vojni poraz koji bi najvjerojatnije izazvao novi izbjeglički egzodus poraženih. Pregovori u stožeru UN-a u Erdutu počeli su još 3. listopada uz posredovanje supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Thorvalda Stoltenberga i američkog veleposlanika Petera Galbraitha. Tada je potpisan sporazum o „Temeljnim načelima za pregovore o Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu“.
Unatoč tomu što su tražili specijalan status, čak i autonomiju, tijek pregovora vodio je samo u jednom smjeru. Borbeni Slavko Dokmanović, nekoliko dana prije konačnog potpisivanja mira tvrdio je da će „prije sebi odsjeći ruku, nego potpisati takav dokument“.
Ipak, pritisak međunarodne zajednice, ali i nova pobjeda hrvatskih snaga u operaciji „Južni potez“ ubrzala je pregovore u Erdutu. Uz nazočnost Galbraitha i Stoltenberga sporazum su s hrvatske strane potpisali Hrvoje Šarinić, a sa srpske Milan Milanović. Iako mu je kasnije iz nekih beogradskih krugova bilo zamjerano, Milanović je potpisao dokument uz odobrenje Slobodana Miloševića, koji se nalazio na pregovorima u američkom Daytonu. Njime je dogovoreno da Vijeće sigurnosti UN-a uspostavi prijelaznu upravu do konačne integracije, uz mandat djelovanja na jednu godinu i mogućnost produljenja za još jedan mandat.
U 14 točaka „Erdutskog sporazuma“ dogovoreno je da započinje proces demilitarizacije, razmještanje međunarodnih snaga i uspostava snaga privremene policije te, što je najvažnije, povratak prognanih Hrvata. Pobunjeničke vlasti u Vukovaru pokušale su javnosti drugačije predočiti proces koji ih čeka, obmanjujući narod informacijama o čvrstoj podršci Jugoslavije, te promovirajući „čvrst stav“. Od brojnih javnih istupa čelnika svakako valja istaknuti onaj koji se zbio 18. studenog kada je na dan okupacije Vukovara organizirana četvrta godišnjica „oslobođenja grada“.
U vrlo otužnoj atmosferi, uz naricanje udovica i obitelji poginulih, na vukovarskom groblju održana je molitvena svečanost i paljenje svijeća. Tjeskobnu atmosferu ojačala je svirka limene glazbe i počasni plotuni, nakon čega je Dokmanović okupljene motivirao uobičajenim patetičnim frazama, primjerice o „vekovnim grobovma“ koji su svetinje zbog kojih nikad neće pokleknuti, a koje su okupljene vjerojatno trebale uvjeriti kako nema govora o prepuštanju „Oblasti“ u ruke hrvatskih vlasti.
No upravo obrnuto, već 21. studenog „Srijemsko-baranjsku Oblast“ posjetio je Kofi Annan, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a, te je sa srpskim predstavnicima raspravljao o provedbi predstojeće prijelazne uprave UN-a. Nadalje, već 1. prosinca 1995. i američki veleposlanik Peter Galbraith sastao s Pregovaračkim timom „Srijemsko-baranjske oblasti“. Uz brojne druge aktivnosti, Vijeće sigurnosti UN-a je 20. prosinca 1995. podržalo prijedlog glavnog tajnika Boutros Boutros Ghalija da se za upravitelja UN-a u Srijemsko-baranjskoj oblasti imenuje američki diplomat Jacques Paul Klein. Upravo taj dan pobunjeni Srbi u Vukovaru su održali vojni mimohod. Stoga sve daljnje diplomatske napore i političke vratolomije čelnika pobunjenih Srba treba preskočiti, te valja opisati sastav korpusa koji se dijelom postrojio 20. prosinca na glavnom trgu grada Vukovara. Kosta Novaković opisao je sastav „11. Vukovarskog (istočnoslavonskog, zapadnosremskog i baranjskog) korpusa SVK“:
„Korpus je formiran od bivšeg Zonskog štaba Teritorijalne odbrane za Istočnu Slavoniju, Zapadni Srem i Baranju i dviju brigada Posebnih jedinica milicije RSK (87. Vukovarske brigade PJM i 90. Belomanastirske brigade PJM) i dijelova jedinica iz nekadašnje teritorijalne odbrane… Sastav 11. korpusa: Komanda korpusa (Vukovar); Prva laka baranjska divizija sa tri pješačke brigade: 37. Baranjska brigada (Darda), 39. Baranjska brigada (Beli Manastir) i 60. Baranjska brigada (Kneževi Vinogradi); pet pješadijskih brigada: 35. Slavonska brigada (Dalj), 40. Pješadijska brigada (Vukovar), 43. Pješadijska brigada (Tenja), 45. Pješadijska brigada (Jankovci) i 55. Pješadijska brigada (Ilok); Oklopni bataljon (kasnije 11. Oklopni puk); Mješoviti artiljerijski divizion,; Inžinjerijski bataljon, 101. Nastavni bataljon – Erdut; 11. Avio-odjeljenje RV i PVO RSK (Borovo), 11. Dunavski odred PM SVK (Vukovar); 89. Pozadinska baza; Komanda stana (Vukovar); Četa Vojne policije i Četa veze. Jedno vreme je postojala i 65. Pješadijska brigada Vukovarska-Borovoselska… Korpus je branio (obezbjeđivao) granicu RSK prema Hrvatskoj, na jugozapadu od sela Lipovac, istočno od Vinkovaca, istočno od Osijeka i rijekom Dravom do državne granice s Mađarskom na sjeverozapadu… Na istoku korpus je obezbjeđivao granicu prema SR Jugoslaviji (na rijeci Dunav), kao i dio granice od Iloka do Lipovca, na jugu… Prva laka (baranjska) divizija bila je najjača jedinica korpusa…11. korpus SVK postao je tokom vremena najjači korpus SVK, sa oko 20 000 dobro naoružanih boraca…Brojno stanje ovog korpusa, za razliku od ostalih jedinica SVK se vremenom povećavalo… Jedino je 11. korpus jačao i brojčano se povećavao na „štetu“ ostalih korpusa i jedinica SVK. S jedne strane ljudi su se počeli masovno preseljavati u istočne dijelove Republike, posebno sa prostora Sjeverne Dalmacije i zapadne Slavonije nakon gubitka ovih teritorija, a s druge strane, Srbija i SR Jugoslavija su podržale i podsticale ovakvu orijentaciju stanovnika iz zapadnih dijelova RSK“.
No, za razliku od procjene Koste Novakovića, neki drugi izvori govore nam da unatoč dobroj opremljenosti, sprema 11. korpusa nije bila na potrebnoj razini. U knjizi Ane Holjevac Tuković navodi se transkript sjednice Vrhovnog saveta odbrane SRJ održanog 14. kolovoza 1995. u Beogradu gdje se procijenilo kako je moral boraca 11. korpusa jako nizak, a na što su utjecali i ratni porazi, kao i svi ostali oblici kriminaliteta koji su se provodili na okupiranom teritoriju. To uopće ne čudi jer to područje, praktično od same okupacije pa sve do početne faze mirne reintegracije (u proljeće 1996.) bio je pravi „Eldorado“ za paravojne jedinice poput Arkanovih „Tigrova“, „Škorpiona“ i „Poskoka“, čije je brojno stanje Jacques Klein procijenio na oko 2000 boraca. Štoviše, iz knjige Ane Holjevac Tuković saznajemo kako su na području Đeletovaca snage UNTAES-a morale oružanom akcijom potjerati postrojbu „Škorpiona“ koja nije htjela predati kontrolu naftnih polja:
„Paravojne formacije „Škorpiona“, njih oko 300, i dalje su držale naftno polje Đeletovci pod svojom kontrolom i prodavale ukradenu naftu... UNTAES je odlučio uspostaviti kontrolu nad naftnim crpilištem te je prvotno obavijestio Slobodana Miloševića i generala Dušana Lončara o njihovoj prisutnosti. Beograd je službeno odgovorio da „Škorpioni“ nisu pod njihovom nadležnošću i da se radi o paravojnoj postrojbi. Ubrzo nakon toga, prema izjavama generala Kleina, Arkanove formacije tražile su 1.007.000 njemačkih maraka da se povuku s područja Đeletovaca. Zahtjev je odbijen i vojne snage UNTAES-a 14. svibnja 1996. oružano su se sukobile sa srpskim paravojnim formacijama na području Đeletovaca. Tijekom sukoba Srbi su na područje Otoka ispalili pet granata, odugovlačeći s predajom… Vrlo brzo, „Škorpioni“ su odustali od borbe i povukli se u Srbiju... UNTAES je uspostavio kontrolu nad Đeletovcima, premda je prema njihovim procjenama, od oko 300 „Škorpiona“ koji su bili na tom području, njih 200 protjerano, a oko stotinjak preodjeveno u civile pokušava pljačkati i dalje taj prostor“.
- nastavlja se -
Foto: 1. DPCM/Fb
Autor: Tomislav Šulj