POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
Velikim zborom u zagrebačkoj dvorani Cibona, 17. ožujka 1990. Koalicija narodnog sporazuma započela je predizbornu kampanju za prve demokratske izbore u Hrvatskoj.
U vrlo dostojanstvenoj atmosferi dupkom pune Cibone Miko Tripalo izjavio je „da je to nastavak hrvatskog proljeća iz 1971., ali u novim, boljim uvjetima i s idejama i ljudima primjerenim današnjem vremenu“.
...
Upravo su Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Ivan Supek i drugi komunistički disidenti iz doba hrvatskog proljeća, kao vanstranački autoriteti činili temeljnu snagu Koalicije koju su činile četiri stranake: Socijal-demokratska stranka Hrvatske, Hrvatska liberalna stranka, Hrvatska demokratska stranka i Hrvatska kršćanska demokratska stranka.
Bilo je uočljivo da KNS okuplja stranke različitih profila; demokršćanski i desno orijentirane HDS i HKDS, odnosno liberale iz HSLS-a i lijevo orijentirani SDSH, kao i manje regionalne organizacije i nezavisne kandidate.
Već zbog zamjetljive razlike u dinamici ustrojavanja i početka javnog djelovanja spram glavnog političkog konkurenta, Hrvatske demokratske zajednice, moglo se pretpostaviti da unatoč iznimnom potencijalu, Koalicija neće doživjeti očekivani uspjeh na izborima.
Važnost udruživanja u Koaliciju i silovit polet HDZ-a doveo je do toga da su između ta dva pokreta tijekom predizborne kampanje izbijale određene nesnošljivosti.
Ipak, nedovoljno jasna poruka koji su politički ciljevi, nedefinirano stajalište o problemu sve očitije prijetnje velikosrpske politike, nedovoljna aktivnost na terenu rezultirali su neuspjehom KNS-a, odnosno velikom pobjedom HDZ-a koji je upravo izravnim porukama i velikim angažmanom stekao apsolutnu podršku birača.
U prvom izbornom krugu HDZ je dobio 42, reformirani komunisti 25, a KNS 14 posto glasova.
Koalicija je na kraju osvojila relativno malen broj saborskih mandata, njih 21.
Zbog izbornog neuspjeha i različitosti stranačkih svjetonazora i vizija vođa pokreta, Koalicija narodnog sporazuma se ubrzo raspala.
Foto: 1. DPCM
Autor: Tomislav Šulj
