POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
- nastavak
„Zdrug“ je nakon završetka Domovinskog rata nastavio izvršavati mirnodopske zadaće od kojih su najznačajnije bile popunjavanje postrojbe ljudstvom i vojnom opremom te dovođenje postrojbe u organizacijskom i vojno-stručnom smislu na NATO-ove standarde. Kako za vrijeme rata, tako i u miru, zapovjednik „Zdruga“, general Miljenko Filipović, inzistirao je na stalnom provođenju specijalističkih usavršavanja vojnika jer je kao negdašnji pripadnik najelitnije postrojbe unutar padobranske bojne Francuske legije stranaca bio itekako svjestan značaja obuke.
„Za jednog vojnika najvažnija je psihofizička spremnost, a to znači: obuka, obuka i obuka. S obzirom da smo u ratu bili napadnuti mi smo morali provoditi ubrzanu obuka da bi vojnike obučili za nadolazeće zadaće. Znači, morali smo u isto vrijeme ratovati, stvarati vojsku i vršiti obuku, što nije bilo nimalo lako ni jednostavno. Obuku smo provodili u svim vremenskim i terenskim uvjetima: na kopnu, vodi i u zraku. Pripadnici „Zdruga“ morali su dati sve od sebe i izvući posljednje atome snage u tim obukama kako bi uspješno mogli izvršavati najteže zadaće koje su pred njih stavljene u nadolazećim oslobodilačkim operacijama. Uz hrabrost, odlučnost i ljubav prema svom narodu i domovini, obuka hrvatskog vojnika donijela je prevagu u pobjedničkom Domovinskom ratu. Kao zapovjednik „Zdruga“ jako sam zadovoljan s obukom koju su provodili moji pripadnici. Samo odabrani, samo oni najbolji, uspjeli su postići ono što većina nije, a to je doći do kraja teške, naporne i izuzetno zahtjevne obuke. Biti dio elitne postrojbe Hrvatske vojske činilo nas je ponosnima, a u isto vrijeme zahtijevalo je apsolutnu odgovornost prema svojim suborcima, svojoj postrojbi i Oružanim snagama Republike Hrvatske“ osvrnuo se Filipović na značaj obuke koja se provodila u „Zdrugu“.
U „Zdrugu“ su u mirnodopskom razdoblju organizirane razne specijalističke obuke, a također je tijekom 1996. započet novi tečaj TOVKO 96. Voditelj tečajeva za komandose Rodolfo Barrio Saavedra, prisjeća se:
„Tečaj iz 1994. službeno je završio prekidom obuke. Zbog rata i zbog činjenice da je „Zdrug“ cijelu 1995. godinu bio aktivan u borbenim djelovanjima, tečaj nikako nije mogao biti nastavljen. Po završetku rata nije bilo ni potrebe da se on privodi kraju. Jednostavno, kada je završio drugi tečaj 1996. ovi dečki što su bili polaznici 1994. dobili su, zajedno s onima koji su uspješno završili tečaj 1996., svoje diplome. Što se mene osobno tiče, njihova diploma ovjerena je u borbenim djelovanjima. Način na koji su se oni nakon tolikih tjedana najtežih napora izravno uključili u borbe, usred zime i u najtežim mogućim planinskim uvjetima, ali i to kako su djelovali do kraja rata, bilo je fantastično! Spletom ratnih okolnosti taj prvi tečaj bio je izravno fleksibilno uvezen s borbenim djelovanjem. Možemo to usporediti primjerice s tečajem kojeg su tijekom 2. svjetskog rata polazili engleski komandosi. Taj tečaj trajao je silom ratnih prilika samo mjesec dana, a oni su potom svoja znanja i vještine provjeravali u borbenim djelovanjima. Poslije su u mirnodopskim uvjetima iste tečajeve prolazili pripadnici SAS-a. Ali tko bi britanskom komandosu, koji je s tečaja odlazio direktno u borbu i odradio desetke najtežih borbenih zadaća, tko bi njemu mogao reći da prvo mora završiti tečaj kako bi dobio značku za komandosa? Potpuno isto dogodilo se i s polaznicima Commando obuke u „Zdrugu“. Najveći dobitak tog prvog tečaja, kojeg su uistinu završili samo najbolji, bio je taj što sam mogao izdvojiti nekoliko polaznika koji su imali znanje, zrelost i karakter da postanu vrhunski instruktori. Moram istaknuti Darka Mršu, Antu Vukadina, Jure Mujića, Dalibora Delića, Ivana Burazera i Ivicu Kolobarića. Oni su završili tečaj iz 1994., i potom su od 1996., uz moje mentorstvo, radili kao instruktori za različite specijalnosti“
Instruktor Ante Vukadin prisjeća se prekida prvog tečaja ratne 1994. i svoje nove uloge u provedbi Commando obuke 1996:
„Prvi Commando tečaj prekinut je zbog hitne zadaće, polaska u operaciju „Cincar“. Mi smo dotad prošli 45 od planiranih 60 dana surove obuke koja ima toliko visoku psihofizičku razinu napora da ju mnogi specijalci uopće ne mogu položiti, a vjerujem da većina onih koji nisu pokušali prolaziti ovu obuku ne mogu čak ni zamisliti o kakvim je naporima riječ. I nakon 45 tako pakleno provedenih dana, jednostavno ti kažu: „Prekidaj obuku, spremaj se u helikoptere, idemo oslobađati Kupres!“ Ja uistinu ne znam koja bi specijalna postrojba mogla tako funkcionirati u ratnim uvjetima. Vrlo brzo uvidio sam koristi od vještina koje sam usvojio. Primjerice, na tečaju nisam shvaćao zašto se toliko inzistira na sustavu binoma. Nije nam bilo jasno zašto moramo tijekom kratkih odmora sjediti na podu leđima okrenuti binomu, s puškom na koljenu i tako brzinski nešto pojesti. Nije nam bilo jasno čemu kažnjavanja za onog tko bi bio bez puške u blizini ruke ili bez binoma. I to ne bilo kakve, bile su to ozbiljne kazne: trčanje, sklekovi, zgibovi, dugotrajno stajanje na jednom mjestu. Naravno, i binom bi bio kažnjen. Kasnije, u borbi smo shvatili da ne možeš na ulici pretrčavati borbu tijekom gradskih borbi, čistiti teren, postavljati zasjedu ili provoditi bilo koju vojnu taktičku operaciju ako nemaš potporu binoma. Ukratko, sustav binoma smatram najbitnijim dijelom svoje vojne obuke. Sva ta znanja koja smo usvojili na tečaju unaprijedili su nas kao ratnike, ali su nas i karakterno uzdignula jer obuka je iz nas izvukla neke kvalitete za koje nismo ni sanjali da ih posjedujemo. Nakon što su ratna djelovanja okončala Argentinac je nekoliko nas s prvog tečaja izabrao za instruktore. Netko je bio zadužen za obuku preživljavanja, netko za postavljanje zamki, netko za naoružanje. Ja sam bio zadužen za obuku u postavljanju prepreka, za način prihvaćanja borbe u šumi kad borbena grupa upadne u zasjedu, ali primarno za Jiu Jitsu obuku. Postati instruktor bio je ujedno i moj osobni rast, da mogu pokazati u kojoj mjeri mogu demonstrirati ono što sam naučio. Jer na Commando tečaju treniraš ljude koji su pod strahovitim stresom, koji su stalno na rubu. U takvoj obuci postoji opasnost da ako previše pređeš granicu stresa kojeg namećeš, polaznik te je u stanju ubiti. Svejedno hladnim oružjem ili puškom jer se na tečaju isključivo radi s bojevim streljivom. Dakle, da budeš dobar instruktor, trebaš znati dozirati pritisak kojeg namećeš, trebaš znati procijeniti koja je granica izdržljivosti svakog pojedinca na stres, jer vrlo je tanka linija za preći tu opasnu granicu. Primjerice, na tečaju smo s pripadnicima vojne policije izvodili vježbu kojoj je cilj bio sakriti se psima tragačima, a potom smo te pse koristili da u treningu Jiu jitsua vršimo pritisak na polaznike. Vježbali smo uobičajeno: bacanje na tlo, davljenje i obrane nožem, obrane od davljenja, a dodatni stres stvarao sam uporabom pasa na uzici. Dizao sam tempo i razinu, brutalnost zahvata, puštao sam pse vrlo blizu polaznika, prijeteći im da ću pustiti psa da navali ukoliko se ne dignu s tla na kojeg su srušeni, ne bi li im to bio motiv da se što prije oslobode napadačevog stiska i ustanu. U jednom sam trenutku došao do krajnje granice tolerancije jednog polaznika koji je „puknuo“ na prijetnje i blizinu razjarenog psa te je ustao s nožem i uperio ga ka psu: „Ma pusti više jebenog psa, pusti ga na mene!“. Tu sam shvatio da sam pretjerao, ignorirao sam ovo mentalno pucanje te sam mirno rekao: „Stop, bacaj oružje! Mijenjamo vježbu“ i zapovjedio izvođenje neke lakše vježbe. Nju su svi vrlo uspješno učinili i na koncu ipak otišli zadovoljni. I to je zapravo bit ovakvog treninga, dovesti čovjeka do ruba izdržljivosti na stres, paziti da se ne dogode ovakve situacije, a ako se dogode, opet nastaviti s treningom na način da stresne okolnosti budu zatomljene i da ljudi s treninga odlaze osjećajući se da su ga uspješno obavili. Da se razumijemo, nisam ja bio najbolji instruktor, ni izbliza. No ima onih koji vještine savršeno usvoje, ali možda ne žele dalje prenositi znanje, ima onih koji su „fajteri“ i samo ih je zanimalo steći znanje za borbu, a ima i onih koji su idealni na tečaju, ali nemaju talent za prenositi znanje. Commando tečaj je najsuroviji postojeći test ljudske izdržljivosti i ne može se podučavati ako voditelj tečaja nema apsolutno povjerenje u instruktore koje je odabrao.“
Logično, nakon okončanja rata došlo je do promjena u provedbi Commando tečaja. Rodolfo Barrio Saavedra objašnjava zbog čega je do toga došlo:
„Tijekom 1996. organizirali smo tečaj kojeg smo mogli provesti na još višoj razini. Za razliku od prvog tečaja kojeg smo morali prilagoditi ratnim uvjetima, zbog kojih smo ga pred kraj i naprasno prekinuli, ovaj tečaj bio je dugotrajniji i raznovrsniji. Ipak, i tečaj iz 1996. trebao sam prilagoditi za veteransku populaciju koju je činila većina polaznika „Zdruga“. Od zadnjeg tečaja polaznici su imali još više ratnog iskustva, ali i ratnih ožiljaka. Iz tog razloga ni 1996. unutar faze tečaja koji se naziva „Stalne operacije“ nismo izvodili dio koji se zove „S.E.R.E“, što znači: „survival, evasion, resistance of the prisoner of war and escape“ („preživljavanje, izbjegavanje, otpor ratnog zarobljenika i bijeg“). Na tom dijelu ljude koji su izloženi u neprijateljskoj pozadini, obučavamo da izbjegnu zarobljavanje te da u slučaju da su zarobljeni pretrpe ispitivanja bez da odaju važne podatke, te da pokušaju pobjeći ako se ukaže prilika. Iako izgleda brutalan, jer polaznici doslovno žive unutar neprijateljskog teritorija, odnosno prolaze simulirano zarobljavanje i zarobljeništvo, taj dio izvodi se uz strogu kontrolu psihologa i instruktora. U TOVKO 96 to je bilo nepotrebno provoditi jer većina polaznika bili su veterani, koji su bili psihički i fizički oštećeni. Stoga sam izbjegavao provoditi praktičan dio, zarobljavanje i ispitivanje, jer polaznici su još bili pod utjecajem rata i ti ne možeš znati kada se kod njih može pojaviti Posttraumatski stres. Zbog toga ih nisam htio izvrgnuti tom pritisku jer u S.E.R.E. dijelu polaznici će u simuliranom zarobljeništvu biti izloženi nekim oblicima surovog ispitivanja kakvog koriste neke vojske ili para-vojske koje ne poštuju Ženevsku konvenciju. Izlagati nekog tko je već bio ranjen ili u zarobljeništvu takvim metodama nije imalo smisla. Oni su stoga samo usvojili teoretsko znanje o metodama kontra-ispitivanja. Iako je bio donekle prilagođen činjenici da su polaznici ratni veterani, tečaj iz 1996. organizacijski je bio korak naprijed. U odnosu na prvi tečaj obučavali smo više vještina, ali nekad sam trebao i oslabiti psihološki pritisak, držati stalno taj puls kroz tečaj. Dovedeš čovjeka na granicu da pukne, ali onda opustiti pritisak kad je potrebno. To je vještina instruktora, koja se usavršava uz pomoć psihologa. Iako se čini da su metode i pritisak na obuci takve da idu u smjeru da lome ljudsku volju, stvar je zapravo suprotna. Mi izabiremo najbolje, izvlačimo iz njih najbolje osobine. Naš cilj je izgraditi karakternog specijalca, a za to moraš izgraditi potencijal kojim raspolaže, a ne ići za tim da uništiš čovjeka. Polaznik ce spoznati koje su njegove granice, a mi ćemo mu pomagati da te granice pomiče. Uglavnom, taj tečaj završilo je 30 ljudi. Kandidata je bilo višestruko više, bio je to prvi tečaj u kojem su sudjelovala i dva polaznika iz 352. Pomorskog Diverzantskog Odreda i dva pripadnika 4. gardijske brigade. Nažalost, hrvatska zbilja bila je takva da smo i za taj tečaj imali premalo resursa. No unatoč tome, proveden je na najvišoj mogućoj razini. Tečaj TOVKO 96 održan je u trajanju od 3 i pol mjeseca. Imao sam veliku prednost u odnosu na prvi tečaj jer paralelno sam obučio ljude koji su postali instruktori iz tečaja TOVKO 94. Uz to, dobio sam odriješene ruke da obuku mogu organizirati po najvišim standardima. Ovoga puta Amfibijska faza radila se zajedno s pripadnicima Hrvatske ratne mornarice. Štoviše, HRM je bila nositelj te faze koju smo izvodili u Pulskom i Brijunskom akvatoriju. Ja sam vodio program, ali instruktori su bili pomorski diverzanti iz Mornarice. Oni su bili stručnjaci za ronjenje, za borbene plivače, za kajakaštvo, znači sve redom vrhunski instruktori. Jedan časnik i jedan dočasnik iz pomorskih diverzanata bili su sa mnom od početka tečaja. Oni su promatrali, upijali informacije, gledali su kako i što se radi, usvajali metode rada na tečaju i kad je na red došla Amfibijska faza oni su vrlo dobro znali sve polaznike, i njihove psihološke profile. Ta faza završila se s vježbom iz mora: prepad na jednu protuzračnu bitnicu na obali, na poligonu Marlera, s bojevim gađanjem. Uistinu, suradnja između pomorskih diverzanata i instruktora „Zdruga“ bila je izvrsna.“
TOVKO 97
Rodolfo Barrio Saavedra organizirao je 1997. godine novi, još teži i dugotrajniji tečaj za hrvatske komandose.
Nakon početne faze selekcije ovaj tečaj trajao je puna četiri mjeseca. Cjelokupna obuka provodila se bojevim streljivom kao u prethodnim tečajevima, dočim je provedba tečaja bila još napornija za polaznike koji su bili izvrgnuti stalnim naporima i stresu. Nakon više od mjesec dana intenzivne temeljne obuke koja se izvodila u brdima Učke (Poligon Brgudac), polaznici odlaze na trotjednu alpinističku obuku na planinu Velebit.
Potom kandidati prolaze iscrpljujuću obuku u „Poligon smrti“ u vojarni Šapjane i odlaze na more gdje se ispituju njihove krajnje granice izdržljivosti jer u vodi dnevno provode više od 12 sati. U zadnjem dijelu, uz padobransku i obuku o gradskim borbama, vraćaju se u šumu, gdje u okolici Gakova prolaze „preživljavanje u simuliranoj situaciji unutar neprijateljskog teritorija“, što uključuje potjere ljudstvom i psima, gdje se svakodnevno moraju kretati i po više od 30 kilometara, ali i test izdržljivosti na ispitivanje u višednevnom zarobljeništvu.
Od stotinjak najboljih pripadnika „Zdruga“ i ostali postrojbe (Specijalne policije, Pomorski h diverzanata , njih svega 16 najboljih od najboljih, uspjeli su završiti obuku. Rodolfo Barrio Saavedra prisjeća se:
„Tečaj iz 1997.-a smatram najkompletnijim od svih provedenih. Taj tečaj završilo je 16 ljudi, a prijavio se iznimno veliki broj kandidata. Po prvi puta uključili su se dva pripadnika specijalne policije, a jedan njihov kandidat tečaj je i završio. Tečaj se razlikovao i po tome što je u njemu sudjelovalo manje ratnih veterana. Polaznici su bili mladi ljudi, oni nisu bili ranjavani ni oštećeni ratom te smo mogli proći cjelovitu obuku. Instruktori su bili iskusniji, i još su im se pridružili instruktori koji završili TOVKO 96: Zlatko Menalo, Mario Vujević i Toni Marjančević, itd. i zato je taj tečaj uistinu bio najbolji. U selektivnom dijelu bio je najbliži onome što sam smatrao idealnim. Svi su tečajevi metodološki uspješno provedeni, no ovaj iz 1997. godine je bio najbolji. Tada sam i ja, kao voditelj tečaja, najbolje funkcionirao, jer imao sam i najveću podršku. Osim potpore iz „Zdruga“ ostvario sam suradnju s drugim postrojbama. Bili su uključeni pomorski diverzanti potrebni za Amfibijsku fazu, stručnjaci iz Obavještajne službe potrebni za ispitivanje u simuliranim uvjetima zarobljeništva, potom sam imao na raspolaganju kompletnu satniju vojne policije, zajedno sa psima, koji su djelovali kao neprijatelji, progonitelji polaznika. Izvodili smo alpinističku obuku na Velebitu s vrhunskim instruktorima, i zapravo je u provedbi tečaja bio uključen čitav niz stručnjaka koji su svojim specijalnostima obuku učinili još boljom. Također, tijekom tečajeva 1996., a napose 1997., uključio sam jednu novu fazu u obuku: „Djelovanje u urbanim područjima“ – „military operations in urban terrain“. Zašto? Hrvatska vojska imala je borbenih iskustava u Vukovaru, na Južnom bojištu, a ja sam smatrao da će borbena djelovanja u gradovima postati trend u budućnosti. I upravo to se dogodilo! Bagdad, Falluja, Mosul, sad se jasno vidi da je težište borbenih djelovanja u gradovima. Osim što sam imao potporu zapovjedništva „Zdruga“, najveća potpora koju sam dobio iz vrha Hrvatske vojske bila je od generala Zvonimira Skendera. On je bio čovjek koji me pokrivao i davao mi apsolutnu potporu jer on je razumio što ja hoću raditi. Njemu možemo zahvaliti što smo dobar dio faze Amfibijske obuke radili na Brijunima koji su bili idealni za provođenje te obuke. Konačno, treba naglasiti da smo jako puno radili s bojevim streljivom. Kako s ručnim bombama, tako i s protuoklopnim sredstvima, a sve u cilju da se kandidat navikne na bliske eksplozije i prijateljsku paljbu. Mi smo koristili streljiva i eksplozivna sredstva koja smo zarobili u oslobodilačkim operacijama. Uistinu, na tečajevima 1996. i 1997. godine pucalo se maksimalno! Da je to bila neka druga vojska, to ne bi moglo proći zbog proračuna, jer to je jako puno novaca. Ali, u ono vrijeme to je sve bilo streljivo koje se ionako moralo uništavati“.
Početni dio provedbe Commando tečaja TOVKO 97, Temeljna faza i faza Stalne operacije bile su provedene na Učkoj, a baza je bila smještena na Brgudcu koji se nalazi u najsjevernijem unutrašnjem području poluotoka Istre, podno Ćićarije na zapadnom ulazu u Park prirode Učka. Anri Targuš bio je jedan od rijetkih ratnih veterana koji je sudjelovao i završio tečaj TOVKO 97. Targuš je tada imao tek 20 godina, no kako se maloljetan dragovoljno uključio u Hrvatsku vojsku, iza sebe je imao golemo ratno iskustvo:
„TOVKO 97 poseban je po tome jer je to bila najteža i najcjelovitija obuka koja se ikad provela u Oružanim snagama RH. Polaznici koji su TOVKO tečaj završili u prijašnjoj generaciji sada su bili instruktori, redom svi nabrijani na dril polaznika. Bili su raspoređeni u više grupa, smjenjivali su se svakih otprilike pet dana, tako da su samim time uvijek bili odmorni za što jači dril i stvaranje pritiska. U generaciji koja je TOVKO tečaj završila ranije svi polaznici bili su u ratu, znači s borbenim iskustvom, dok je u generaciji TOVKO 97 bilo obratno i mislim da sam ja možda i jedini u svojoj generaciji završio obuku, a da sam imao borbenog ratnog iskustva i ranjavanja. Ostali polaznici uglavnom su bili mlađi dečki iz „Zdruga“ koji su došli nakon rata u padobransku bojnu i Izvidnike. Tečaj je objedinio sve postojeće obuke za borbeno djelovanje i preživljavanje: temeljnu obuku, stalne operacije, alpinističku obuku, morski desant-ronjenje, gradsku borbu, preživljavanje i zarobljavanje, padobranski desant s opremom uz noćne skokove s padobranom, snajpersku obuku, protuoklopnu obuku, pucanje iz gotovo svih vrsta pješačkog naoružanja. Ovako kada se to suhoparno navede zvuči kao obavljanje dugotrajnih aktivnosti u koje je trebalo uložiti veliki napor. No to je u punom smislu bila krvava muka i višemjesečni dril. Instruktori su nas svakodnevno gurali do ruba naše izdržljivosti, izlagali naporu, stresu i boli. Opisati što se sve na TOVKO obuci prolazilo, trajalo bi satima. Dovoljno je opisati samo prvi dan, a to je bio tek početak paklene obuke koja je svakim novim danom bila sve teža. Obuka je započela u teškim, ekstremnim zimskim uvjetima, a završila je u ljetnim uvjetima. Sam dolazak na Učku bio je ekstreman. Onako natovareni sa opremom krećemo s glavne ceste u brdo prema kampu i na samom početku brdske kaldrme kamioni se zaustavljaju i iskrcavaju nas van sa opremom. Vani je bilo nezapamćeno nevrijeme. Plakali smo od vijavice, a vjetar je puhao toliko snažno da smo se držali za drveće koje smo našli uz cestu da nas ne odnese. Oštri snijeg i led zabijao nam se u lice do nezamislive boli, a vidljivost je bila možda jedan metar, ne više. Pogubili smo gotovo svu opremu koju smo ponijeli. Ljudi su urlikali i plakali od bola i muke. Ni danas ne znam kako smo se dovukli do kampa u kasnim satima. No već nakon 2-3 sata spavanja, u ranu zoru započeli su topovski udari i mitraljiranje oko šatora i u šatoru: „Aajdeee, dižiii se, ajmoooooo kommmmanddoooo!“ Jedan preko drugoga izlazimo van iz šatora, a vani snijeg do koljena i temperatura debelo u minusu. Ispred nas stoji instruktor Abi samo u boksericama, a svud okolo nas su nanosi snijega i preko dva metra. „Šta gledate, skidajte se goli kao i ja!!!" I tako goli smo krenuli trčati 6-7 km i vraćamo se nazad do kampa. Raspoređujemo se i krećemo sa Jiu jitsu obukom u tom snijegu do koljena, onako goli. Nakon te tjelovježbe, samo za jedno jutro je odustalo sigurno barem 30 % polaznika. Pod takvim stresom i sve većim naporima postupno je otpadalo sve više ljudi“ opisao je Targuš prvi dio obuke na Učkoj.
Nakon te faze uslijedila je alpinistička obuka na Velebitu. Rodolfo Barrio Saavedra prisjeća se:
„Instruktori iz negdašnje ratne postrojbe Planinske satnije Velebit, a koji su bili vrhunski alpinisti, poslije rata bili su uključeni kod „Zdruga“ u provedbi alpinističke obuke tijekom tečaja TOVKO 97. U izvođenje tog dijela tečaja stalno su bili uključeni i helikopteri iz „Zdruga“. Obuka se izvodila u Paklenici, a Ivan Burazer bio je kao izvidnik-instruktor nadležan za provođenje tog tečaja.“
Tehnički dio Alpinističke obuke osmislili su instruktori Dragutin Baruškin – Rus i Danko Cvitković – Pješak.
„S vojnicima iz „Zdruga“ počeli smo raditi još tijekom rata, a onda i poslije. S njima smo prošli jednu posebnu, krajnje zahtjevnu obuku. Ona obuhvaća osnovnu obuku u trajanju od otprilike 15 dana, gdje polaznike naučimo rukovanju raznoraznim čvorovima, klasičnom penjanju, tako da mogu savladati nekakav planinski teren koji bez alpinističke obuke sami ne bi mogli proći. Potom je uslijedio napredni tečaj, jedna krajnje zahtjevna obuka koja je uključivala razne vježbe, primjerice rukovanje žičanom „željeznicom“, to je bila jedna željezna sajla od 100 metara pomoću koje su oni morali preći veliki kanjon. Takve i slične stvari smo ih podučavali na planinama, a dosta smo raznih vježbi radili i s helikopterima. Primjerice, izvodili smo spuštanje na neku nepristupačnu stijenu. Na stijeni se napravio poseban „štand“, odnosno osiguravalište. Potom specijalci s tog osiguravališta ponovno silaze dolje da dođu na nekakvu površinu do kuda ih helikopter ne može dovesti, odnosno da mogu pristupiti nečemu čemu inače bez obuke nikada ne bi mogli pristupiti. Bilo je tu raznih vježbi, poput desanta na hotel Alan. S helikopterom je bilo posebno teško takve stvari izvoditi jer za njihovu izvedbu bio je prvenstveno potreban jako dobar vozač helikoptera, sposoban da letjelicu može centrirati da mi koji se spuštamo ne završimo pokraj nebodera nego točno na vrhu nebodera, na centru. Naime, taj gornji dio nebodera nije baš velik, on je razlomljen u više komada. Evo, takve smo vježbe izvodili već nakon 20-ak dana obuke, no za to su oni bili potpuno spremni. Izvježbali su se u toj mjeri da su se mogli spustiti na hotel Alan i s vrha hotela Alana mogli su doći na bilo koji hotelski prozor.“ prisjeća se Danko Cvitković – Pješak.
Polaznik tečaja Anri Targuš prisjetio se zahtjevne alpinističke obuke na Velebitu:
„Ja sam toj obuci pristupio već ozljeđivan, a cijeli tečaj završio sam s još dvije teške ozljede. Alpinističku obuku imali smo na Paklenici i kao cijela Commando obuka bila je posebna jer to nije bila klasična alpinistička obuka nego je organizirana na najteži način, izvođena pod neprestanim drilom i naporom. Primjerice, spustiš se nakon par sati teškog uspona i penjanja na stijeni i po spuštanju ti izdaju zapovijed da napraviš stotine i stotine sklekova. Kao i cjelokupna obuka, i ovaj dio bio je neprestani dril, uz minimalan obrok i iznimno malo sna. Dan je započinjao uz trčanje od 5 do 10 km u opremi. Usred trčanja natjerali bi nas u more u opremi, pa bi se takvi mokri vratili do stijena i potom još odrađivali vježbe snage. Tek nakon toga išli smo na cjelodnevnu alpinističku obuku, ali opet izvođenu pod stresom i velikim naporom. Penjali smo se po najtežim usponima koji se nalaze na Paklenici, prelazili preko užeta razapetog između stijena, a ispod toga prostirao se kanjon. Spuštali smo se niz uže iz helikoptera u gotovo nemoguće usjeke između stijena, a onda smo se i izvlačili iz tih stijena preko konopa iz helikoptera. Uz sve to, iz dana u dan, morali smo izvršiti razne taktičke zadaće po Velebitu, sve uz upotrebu helikoptera.“
Nakon što je okončala Temeljna faza, kandidati su se spustili na more u provedbu Amfibijske faze. Voditelj tečaja Rodolfo Barrio Saavedra uvijek naglašava izvrsnu suradnju s instruktorima iz postrojbe pomorskih diverzanata:
„Posebno želim istaknuti ulogu Borisa Kartela, tada poručnika fregate, koji još uvijek provodi obuku ronjenja u Mornarici. On je bio prvi instruktor iz pomorskih diverzanata koji je vodio Amfibijsku fazu. On je još u JNA bio školovan za pomorskog diverzanta i tamo je mnogo naučio. No Kartelo nije stao na tome, želio je unaprijediti znanje. On je po karakteru takav da teži za modernizacijom, inovacijama i stoga ne čudi što je odmah shvatio bit Commando tečaja. U TOVKO 96 sudjelovao je i Ivica Baturina, Ernesto Kosor, a 1997. tečaju se kao instruktori pridružuju dva pomorska diverzanta koji su završili TOVKO 96 i još nekoliko kvalitetnih instruktora iz pomorskih diverzanata. Ostvarili smo simbiozu jer s obzirom da sam u Argentinskoj vojsci bio koordinator Amfibijske faze ja sam ih mogao dobro savjetovati kako održavati pritisak na kandidate. Dakle, ja sam bio koordinator Amfibijske faze, a nositelj te faze bila je Mornarica. Ja jesam voditelj cjelokupnog tečaja, ja jesam stalno prisutan, ja pratim kandidate, osiguravam im kontinuitet i vodim završnu taktičku vježbu. No vještine ih obučava Mornarica jer oni su specijalizirani za to. Ja sam tu onaj koji ih prati didaktički, gledam što je meni za tečaj komandosa potrebno, jer ti specijalci su moji ljudi…Imao sam jednu ideju. Hrvatska je mala zemlja, s malim resursima, netom izišla iz rata i nije bilo smisla da se održava 300 tečajeva, nego da se koncentriraju svi resursi u jedan tečaj. Recimo, mi u „Zdrugu“ radimo padobranstvo, no nemamo kapacitete koje ima Mornarica. Zašto onda da ja radim tečaj ronjena? Za tečaj ronjena mi daj Mornaricu da to iskoristimo! Kod specijalaca je bitno da se zna koja im je primarna zadaća. Meni kao stručnjaku iz Kopnene vojske voda služi kao način za ubacivanje u neprijateljski teren, da se iz vode uvodim na kopno. Voda je moj način ubacivanja, za ubacivanje kopnenih specijalnih snaga. Pomorski diverzanti odrađuju zadaće na vodi, ali opet i oni moraju znati dio kopna da bi imali tu multifunkcionalnu kooperativnost koju mora imati specijalac. Znači, 1996. doveli smo i uspjeli provesti tečaj radeći s pomorskim diverzantima, a 1997. ta je suradnja bila besprijekorna! Taj tečaj bio je simbioza raznih dijelova unutar specijalnih postrojbi Hrvatske vojske. Nažalost, umjesto da to prihvate kao model obuke za budućnost, neki vojni krugovi su protumačili našu suradnju kao znak da želimo preuzeti kontrolu u vojsci“.
Nakon što su se s Alpinističke obuke na Velebitu spustili na obalu gdje se izvodila Amfibijska faza, polaznici TOVKA 97 uvjerili su se da ona nije ništa manje zahtjevna, nego da naprotiv iziskuje od njih ulaganje krajnjeg napora.
„Mi smo se veselili odlasku na vodu jer došli smo iz faze Stalnih operacija gdje smo cijelo vrijeme bili prljavi, u prašini. Nismo se prali mjesec i pol dana, svima nam je trebala higijena. Misliš u sebi: „Ajde napokon da se malo operem“, a ispadne još gore. Ubije te voda, ubije te sol. Primjerice, nakon obuke u vodi imali bi predavanja o ronjenju na otvorenom, na Suncu. Normalno, nisi na odmoru, nemaš kremu za zaštitu. Leđa ti izgore, pa onda takav izgoren na sebe navučeš ronilačko odijelo i ideš iznova u vodu na obuku. Kad si gotov, kad skineš odijelo, samo skidaš kožu sa sebe. Usta, moje usne, bile su živo meso, kao da ih nisam ni imao. Cijeli dan si u vodi, držiš onaj respirator od ronjenja, sol ti pojede usne. Potom izađeš iz mora, ne znaš što bi od umora koliko te voda iscrpila, a instruktor te natjera na serije sklekova. Naporno je bilo svakog dana i obuka je trajala cijeli dan. Ujutro je već u 5 dizanje, spremaš se da ideš u vodu. Od 6 ujutro sat-dva trčiš ili plivaš, ovisi. Onda usred plivanja stigne doručak koji traje par minuta i program se nastavlja: ulaženje u čamac u brzini, iskakanja, repeling iz helikoptera u čamac. Izvodiš desant na obalu iz amfibije, pa ulaženje u amfibiju. Izvodili smo ronjenje do 40 metara, također i noćno ronjenje u paru sa zadatkom pronalaženja. Uglavnom, gotovo cijeli dan provodiš u vodi! Jednom sam prilikom čak dobio hipotermiju. Tog dana lila je kiša, a nama polaznicima ostala je uporabljiva još samo jedna odora. Više ni gaća nisam imao, samo obučeš hlače na golo tijelo. Odoru bi ostavili na obali, a instruktor bi svaki par odveo u vodu i ostavio pojas s olovom od 10 kilograma sa zadaćom da pojas ne smije potonuti. Tako bi nas držao par sati da vidi tko će se slomiti. Ali nitko od nas ne želi odustati, svi pjevamo, držimo se. Nadrealno, kiša pada po nama, nitko ne odustaje cijeli dan. Vidi instruktor da nitko neće odustati, završava s tom vježbom i vraćamo se iz vode na obalu. Oblačimo uniformu koja je sad mokra od kiše i idemo takvi na noćno gađanje, do 2 ujutro. Ja sam dobio hipotermiju, bio sam pod vrućicom. Buncao sam i takav nikakav gađao sam, a metu ni ne vidim, samo vatru kao znak da se u blizini nalazi meta. Napokon smo završili u 2 ujutro, vratili se u šatore. Mene su pokrili sa svim dekama što su ih našli, popio sam 5-6 aspirina da se preznojim. Nakon manje od tri sata odmora, opet u 5 ujutro dizanje, ajmo natrag u vodu. Sve ispočetka. Tjelovježba, plivanje, desant, dril i tako svaki dan, otprilike 25 dana“, prisjeća se Anri Targuš naporne Amfibijske faze.
Polaznici TOVKA 97 morali su proći još fazu Stalnih operacija u kojoj se surovošću izdvajao sam kraj obuke. Nakon puna četiri mjeseca, iscrpljeni polaznici morali su proći još simulirano zarobljavanje, što je ujedno bio i kraj tečaja za one koji nisu odustali. Kako bi se shvatilo o kakvim je naporima riječ valja obratiti pozornost na statistiku. Naime, sva tri tečaja TOVKO 94, 96 i 97 prošlo je ukupno 7% prijavljenih kandidata!
Ovoga puta 18 kandidata koji će doći do samog kraja tečaja morali su proći i simulirano zarobljavanje. U tom dijelu završne faze polaznici su morali proći taktičku vježbu koja je bila koncipirana tako da oni budu otkriveni u neprijateljskoj pozadini nakon čega će biti progonjeni od neprijateljskih snaga koje će teren pretraživati s psima tragačima. U toj fazi polaznici moraju danima koristiti sve naučene tehnike zavaravanja protivnika, ali i preživljavanja bez hrane i logistike duboko u neprijateljskom teritoriju. Tijekom TOVKA 97 polaznici su morali proći i fazu zarobljavanja (S.E.R.E.), odnosno odvođenja u zarobljenički logor gdje su bili izvrgnuti psihofizičkim torturama, ispitivanju pri čemu nisu smjeli odati informacije ispitivačima.
Anri Targuš prisjeća se:
„U toj zadnjoj fazi meni osobno najzanimljivija je bila obuka za gradsku borbu. Organizirano smo upadali u kuće, rušili zidove i prolazili kroz njih, izbjegavali zamke i zasjede, pucali na pokretne mete. Uz sve to imali smo i padobransku obuku, noćne skokove, ali i najnaporniji dio, obuku za preživljavanje u neprijateljskom teritoriju. Cilj tečaja bio je da budemo izvrgnuti zarobljavanju, odnosno boravku u zarobljeništvu. Zarobili su nas dok smo uspostavljali crtu i položaje, kopali bunkere. Zavezali su nam ruke za leđa i zavezali nam noge te ubacili u kamion. Poredali nas kao sardine i ubacili dva suzavca. Ja sam kolegi zagnjurio glavu pod stomak, snalazio se kako je tko mogao. Po dolasku su nam oslobodili noge, ruke su i dalje bile zavezane, ali stavili su nam one trake oko glave da ne vidimo gdje se krećemo. To je bila jedna streljana na Gakovu, kasnije smo saznali. Iskopali su sa strojem za bunar na tom nasipu 18 rupa dubine oko 4 metra. Iz toga ne možeš pobjeći, čak i da pokušaš, jer zavezan si i iznad glave imaš još 2 metra od tla. U toj rupi vrijeme i dalje provodiš s rukama zavezanim iza leđa i s povezom na očima, gdje tek nešto malo nazireš ispod poveza. U tom položaju i stanju proveli smo stojeći u rupi oko 30 sati. Nismo mogli sjesti, jer prostora ima samo da stojiš. Na vrhu rupe je poklopac, a stražar kako periodično prolazi iritira te bubnjanjem po toj dasci, svejedno pendrekom ili s lancima. Potom su počeli u rupu ubacivati vodu. Otprilike bi svakih pola sata ubacili po kantu vode. Na kraju je bilo ubačeno toliko vode da je već bila u razini kukova. Naposljetku su ubacili kantu punu žohara i buba. Drugim kandidatima su ubacili žabe, zmije, štakora, zavisi kako je tko sreće imao. E sad, te bube plivaju po vodi i instinktivno žele gore, žele van iz rupe. I onda se uspinju uz tvoje tijelo i gmižu po njemu, po glavi u želji da izađu van, a tebi su ruke zavezane i ne možeš ih otresti. Cijelo to vrijeme vani se preko nekog ludo jako razglasa se emitiraju zvuci borbe, bruje tenkovi, udaraju topovi i eksplozije, urlaju „cajke“. Svako malo su nas vadili van, pa bi nas vezali za dasku i tako zavezanog naglavačke stavili u bačvu punu vode. Izvuku te, traže informaciju, pa te opet stave pod vodu kad ju ne odaš. Potom, nakon više od 30 sati provedenih u takvim uvjetima izvukli su nas jedno po jednog i ispitivali u jednoj prostoriji. Mene kako su bacili na pod, tako sam zaspao, koliko sam bio premoren. Također, bili smo pregladnjeli jer smo šest dana imali obuku preživljavanja u prirodi i potom smo još zadnja dva dana morali raditi neke fizičke poslove. Stavili su me na neku barsku stolicu i ispitivali. Mene je ispitivala jedna žena koja je na razne načine, nanoseći mi psihičku i fizičku bol, vrijeđajući, prijeteći, nudeći svašta, pokušavala iznuditi informacije. Kako me ispitivačica nije slomila, poslala me uz prijetnju boravka od 30 sati natrag u rupu. Na izlasku me dočekao Argentinac koji me poljubio u čelo i rekao: „Bravo, izdrži još malo! Ti si moj komandos“. Dao mi je krišom kocku čokolade koju sam od pregladnjelosti progutao odjednom. No nismo u toj vodenoj rupi proveli novih 30 sati jer je kroz nekih 6 sati izvedeno simulirano oslobađanje od strane pripadnika Pokreta otpora. Bio je to sam kraj tečaja jer smo još u tom simuliranom izvlačenju trebali istrčati nekih 15 kilometara do jednog napuštenog dvorca kod Gakova. Tu su nas dočekali naši instruktori, zapaljene vatre, vrtio se janjac. Izmolili smo Commando molitvu i Argentinac je svečano objavio da je tečaj TOVKO 97 okončan i da smo postali komandosi. Znači, to je bilo 4 mjeseca najtežeg mogućeg treninga, najtežih napora, svakodnevnog stresa i stalnih ozljeda. Tijekom tečaja pretrpio sam dva loma, hipotermiju i nebrojeno mnogo drugih ozljeda koje sam jednostavno prehodao. Neovisno o ozljedama, ti prehodaš ili pretrčiš dnevno barem 30-40 kilometara, izbjegavaš zasjede, a sve to uz minimalno hrane, praktično bez unosa bjelančevina. Po završetku, kad normalno počneš unositi hranu tijelo je nevjerojatno ojačalo. Smršavio sam 13 kilograma, ali sam vrlo brzo ojačao za 20 kilograma. Svi mi koji smo završili TOVKO 97 s ponosom možemo reći da smo prošli najtežu obuku ikad provedenu u Hrvatskoj vojsci nakon koje smo postali hrvatski komandosi“.
Rodolfo Barrio Saavedra zapravo je taj dio obuke smatrao tek početkom sustavnog stvaranja vojnika za specijalne namjene. No, do toga nije došlo jer zbog političkih promjena nije bilo sluha za razvoj specijalnih postrojbi u okviru Hrvatskih oružanih snaga. Nakon održavanja tečaja TOVKO 97 „Zdrug“ je po ustroju podređen 350. obavještajnoj brigadi HV. Proces tranzicije i razvoja specijalnih snaga započeo je 1998. i tekao je kroz stvaranje namjenskih organizacija tijekom 1999., te početkom 2000. U tom razdoblju „Zdrug“ se reorganizirao u postrojbu za posebne namjene, odnosno prolazio je proces stvaranja Bojne za posebne namjene.
Sudbina „Zdruga“ zapečaćena je političkom odlukom predsjednika Stipe Mesića, koji je kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga jednostavno ugasio postrojbu. Sve te odluke bile su povezane i s provedbom Commando tečajeva 2000. godine.
„Jest, izobrazba specijalaca u tečaju kakvog smo mi proveli 1997. godine traje četiri mjeseca selekcije, nakon čega mi dobivamo najbolje od najboljih vojnika. No, poslije tek slijedi specijalizacija za dočasnike i časnike. Uglavnom, izobrazba da jedan specijalac može biti spreman da ide u operativni proces ovisi o vojsci, ali treba trajati između godinu dana i 18 mjeseci. Toliko je potrebno da ti možeš postati specijalac spreman za djelovanje u operativnoj postrojbi za specijalne namjene. Tek nakon pet godina ti možeš reći da imaš specijalca koji je potpuno obučen za sve vještine. No, problem je već tada bio što određeni ljudi u Glavnom stožeru nisu razumjeli struku ili su sve gledali iz političke perspektive. Vojnike iz „Zdruga“ etiketiralo se kao da su Tuđmanovi pretorijanci, a nas da na tečajevima pripremamo ubojice. Svejedno, obuka se provodila na najvišoj razini i objedinjavala je razne čimbenike unutar specijalnih postrojbi. Primjerice, u TOVKO 97 na moj zahtjev iz Centra za obuku u Šepurinama pridodan je pokojni narednik Željko Both kao promatrač, a od 1998. počela je službena suradnja „Zdruga“ i Šepurina, pa se tako proveo i prvi tečaj za Commando instruktore. U okviru „Zdruga“, u trajanju od dva mjeseca, provedena je još jedna Commando obuka za standardiziranje usvojenih znanja ratnih veterana tijekom 1999. i potom je 2000. godine provedena zadnja obuka koja je zbog nesretnog slučaja prekinuta nakon 70 dana. Obuku na tečaju 1999. iznova sam prilagodio ratnim veteranima, ljudima koju su posjedovali određene ratne vještine koje ja nisam imao potrebu provjeravati. Neki ljudi iz vojnih krugova nisu tada razumjeli smisao tečaja jer su mislili da se tečaj za specijalca provodi uvijek na isti način, stalno. Međutim, tečaj ima iste smjernice. I standardi koje mora ispuniti uvijek su isti. Ali ti se moraš prilagoditi grupi ljudi koji polaze obuku, baš kao i u ratnim djelovanjima. Zašto za neke stvari provjeravati onog tko se već pokazao kao dobar borac u ratu? Potom smo 2000. godine održali još jedan selektivni tečaj, zamišljen da traje četiri mjeseca, a kojeg smo opet prilagodili i promijenili naziv u „Temeljni tečaj za specijalne operacije“. Prije početka tečaja buduće polaznike proveli smo na poligon Brgudac. Tamo su imali mjesec dana pješačke obuke, da standardiziraju znanje prije ulaznog testa. Naime, tada se „Zdrug“ transformirao u postrojbu za vojno specijalno djelovanje. Ja sam trebao biti nositelj te promjene. Darko Mršo je onda bio načelnik operative tog tečaja. Za vrijeme Amfibijske faze dogodila nesreće sa smrtnim posljedicama. Nažalost, nesreće se događaju u tečajevima za specijalne postrojbe i to je uobičajeno jer specijalac je vojnik koji prolazi obuku koja u nekim elementima graniči s opasnostima po život. To su opasne vježbe, opasne. Nama je jedan polaznik poginuo pri skoku iz helikoptera. Bio je to splet nesretnih okolnosti, ali i pokazatelj do čega dolazi kada nemaš pravu potporu, kada ne postoji razumijevanje za opasnost ovakve obuke. Taj polaznik, on je napravio grešku u skoku. No ta se greška pretvorila u nesreću jer se poklopila s drugim okolnostima. Naime, posada helikoptera nije bila uvezana za izvođenje takve zadaće, to su bila ključna dva faktora. Bilo je i malo vjetra koji je istovremeno bočno puhao, treći faktor. Zato se dogodila nesreća, tako je vještak dokazao. A do svega toga ne bi došlo da smo imali potporu kakvu smo trebali imati. Za taj let nisu nam poslali helikopter s pilotima koji su već radili sa „Zdrugom“ i koji su bili vrhunski u trenaži sa specijalcima, nego posadu koja je radila s vatrogascima. U svim prijašnjim tečajevima „Zdrug“ je imao svoje helikoptere i uvježbane posade. Tečaj se zbog toga prekinuo. No kako je trajao već tri mjeseca pokojni brigadir Gordan Čačić omogućio je polaznicima da dobiju značke za specijalce, koje su uostalom i zaslužili. Upravo s njegovom potporom u „Zdrugu“ smo kroz 1999. i 2000. napravili jednu stručnu studiju nazvanu „Snage za Specijalne Operacije i Specijalne Operacije“ gdje se dala vizija razvoja takvih snaga. Potom je uslijedio vrlo ružan rasplet, jer protiv mene je bila podnesena prijava i bio sam sudski gonjen pod optužbom za ubojstvo iz nehata. Preuzeo sam svu odgovornost jer znao sam da se sve stručno i po pravilima radilo. Nakon dugotrajnog suđenja bio sam oslobođen svih optužbi. Naravno, jer radilo se sve po planu i programu obuke, a koju je uostalom potpisao načelnik Glavnog stožera, general Petar Stipetić. Nažalost, jedna od vrlo ružnih optužbi bila je da sam ja tečaj provodio samostalno, ilegalno, na svoju ruku. Bilo je to političko suđenje. Sudilo se meni, ali sudilo se Commando tečaju, sudilo se zapravo „Zdrugu“ kojega je trebalo rasformirati i prekinuti kontinuitet. Odnosno, trebalo je pronaći neki razlog da se to napravi. Bio je to kraj. Šteta. No državna politika u tom razdoblju nije imala sluha za provedbu ovakvih obuka, odnosno za usavršavanje postrojbi za specijalne namjene. I tu se stalo. Mi smo tek djelomično napravili posao. Imali smo ljudski kapacitet, ali mi nismo imali škole, kamoli infrastrukture. Jest, mi smo napravili sustav u kojem su djelovali sad već uhodani instruktori, no to su bili ljudi poput Darka Mrše, Ivana Burazera ili Zlatka Menala koji su bili prirodni talenti. No trebali smo sustav, ljude s vojnim akademijama, stručnjake za didaktiku, itd. Koliko je to implementirano u razdoblju nakon 2000. godine ne bih komentirao jer nisam upućen. No, nema sumnje da su se mnoge vještine i dalje zadržale i unaprijedile u obuci specijalnih snaga. Ipak, najbitnija od svih jest činjenica da se u obuci specijalnih postrojbi zadržao hrvatski ratnički duh. Nema specijalca bez duha! Sve faze obuke jesu iznimno važne, ali presudan je moral. Moral, ratnički duh, duh specijalaca, specijalne postrojbe. To iziskuje predanost svojoj domovini i svojoj vjeri. Specijalci ne riskiraju život samo za novac. Naprotiv, specijalac mora biti svjestan svoje tradicije. Uvijek rado spominjem primjer jednog marinca iz Iraka koji je ostao bez obje noge. Kada mu je general u svečanom obilasku pošao staviti najznačajnije vojno odličje „Purple heart“ marinac ga je pitao: „Generale, jesam li bio dostojan svojih predaka?“ To je bitno, u specijalca ugraditi svijest da to što on radi nije samo posao, da to nije samo on, nego da on nastavlja kontinuitet hrvatske ratne povijesti. Zato smo radili završetak tečaja u starim tvrđavama iz doba ratova s Osmanlijama. U tome je bila i doza mistike, jer svaka vojna postrojba voli kad se povezuje s mistikom. Ljudi u ratu, oni ratuju za svoju ekipu, postrojbu, oni moraju osjetiti pripadnost, da su dio nečega. U tom smislu plaćenik je nula, jer ljudi s duhom najbolje ratuju. Zašto su džihadisti opasni? Nisu oni opasni zato što imaju bolju opremu i naoružanje, nego zbog vjere i zbog svojih uvjerenja da su u pravu. Hrvatski specijalac mora znati vojnu povijest svoje zemlje, mora razviti ratnički duh, on mora znati odakle on potječe, mora osjetiti da on nastavlja kontinuitet predaka i bogate ratne povijesti. Kada se bori, on mora imati težište na tome da ne smije osramotiti svoju tradiciju, ni svoje pretke, ni svoje potomke. Postrojba bez njegovanja tradicije ne postoji! U knjizi o jednoj postrojbi, otprilike se navodi: „Vrijednost postrojbe leži u tome da ona može trpjeti visoki stupanj gubitaka, jad i bol, bez raspadanja kao cjeline“. Ima postrojbi koje mogu imati i 70% gubitaka, ali one će i dalje funkcionirati kao cjelina. Možda će u ratu spasti na razinu voda po brojnosti, ali i dalje će nositi naziv bojne kojoj pripadaju. Neka druga postrojba imati će 0,1% gubitaka i počet će se raspadati, jer nemaju zajedništvo ni osjećaj pripadnosti. To je taj duh postrojbe, to je „Spirit of Corps“. To je poanta svega. U specijalnim postrojbama pokušavaš stvoriti jednu ekipu koja se u najtežim mogućim uvjetima identificira s tradicijom svoje postrojbe, s duhom svojih predaka. Duh ratnika mora živjeti dalje i on će se prenositi iz generacije u generaciju hrvatskih vojnika-specijalaca“ zaključio je voditelj tečaja za hrvatske komandose Rodolfo Barrio Saavedra – Argentinac.
- KRAJ -
Foto: 1. DPCM
Autor: Tomislav Šulj
