UCM

Domovinski rat

Prva pješačka satnija (oko 40 pripadnika) Prve pješačke bojne Druge "A" gardijske brigade u prvoj polovini kolovoza 1991. godine dobiva zapovijed za odlazak u Sisak, njima do tada potpuno nepoznatu Banovinu.  Zapovijed je prihvaćena kao i svaka do tada jer su gardisti potpuno svjesni da se borba za domovinu i njene narode vodi na svakom pedlju svetoga tla.

Bilo je još ljeto, uobičajeno vrijeme kada su se  prošlih godina još kupali i ljetovali. Vojislav Šešelj urliče da je Srbija “od Virovitice i Karlovca do Karlobaga”. Mladići i djevojke traže oružje i dragovoljno odlaze u hrvatsku policiju ili Zbor narodne garde (ZNG).

...

Uzburkana Banovina

Smještaj je bio u Lovačkom domu u Komarevu. Prvi zadatak u Sisku čini se potpuno zanimljiv i lagan. Kao da u zraku ne vise prijeteći srpski skupovi s kojih isijava duboka mržnja prema hrvatskom narodu. Četvorica imaju zadaću da terenskim vozilom kruže po Sisku i u eventualnom neprijateljskom napadu pomognu domaćim snagama. Ostali pripadnici osiguravaju smještaj i čekaju zapovijed. Do male promjene dolazi 15. kolovoza 1991, na blagdan Velike Gospe, Kraljice Hrvata, kad u Sisku zadužuju civilnu odjeću i tajno ulaze u Petrinju.

Raspoređuju se u parovima po kućama domaćeg hrvatskog stanovništva u koje se ima povjerenje jer je cilj bio da neprijatelj ne dozna za gardiste u Petrinji i u kojem broju. Nekoliko dana prije dolaska predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana dobivaju uzbunu. JNA napada  na policijsku postaju u Petrinji. No kako neprijatelj nije izlazio iz vojarne nakon prestanka neprijateljskog djelovanja vraćaju se u kuće.

Visoki gost u Petrinji

Vrijeme koje se s ponosom pamti, 25. kolovoz 1991. godine, je osiguranje dolaska i boravak hrvatskog vrhovnog zapovjednika i predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana u Petrinju. U civilnoj odjeći, s ručnim bombama i kratkim oružjem, osigurava se visokog gosta i gardisti su spremni da ga zaštitite vlastitim tijelima. Silno su ponosni jer im domovina vjeruje i daje zadaću da čuvaju njenog stvoritelja. Duboko vjeruju da se rađa nešto veliko i njima mladima nepoznato. Samo se mora što prije izboriti sloboda i mir. Koliko je sve to još daleko i kako je skupo nisu mogli tada ni zamisliti.

Dana 29. kolovoza, u civilnoj odjeći, prisutni su na osiguranju razmjene ratnih zarobljenika.

Polako dolazi vrijeme kada se gusti oblaci ratnih strahota polako navlače nad Petrinju i njena naselja u zaleđu. Srpski teroristi vrše napade u okolnim mjestima pripremajući se tako na konačan obračun sa stanovnicima Petrinje. Lažni mir u gradu traje sve do 2. rujna 1991. godine. Ničim izazvan, neprijatelj iz JNA vojarne, iz svih oružja napada samo središte Petrinje. Grad se trese, plameni jezici sukljaju prema nebu, grmljavina ubojitog oružja razdire mozak, para uši. Do svijesti ne dolazi odgovor, kakav to zlotvor može napraviti takve strahote.

Oblači se vojna odora i zauzimaju položaji oko vojarne. Na važnim točkama, raspoređeni su po dvoje-troje, pripadnici Prve pješačke satnije, Prve pješačke bojne a pojedinim skupinama pridružili su im se domaći dragovoljci. Oni su im od velike pomoći kao voditelj, jer gardisti ne poznaju grad a ni neprijatelja, stanovnike mrske kasarne.

Nakon što su čudovišta razorila grad i zadovoljila svoju mržnju, prestalo je granatiranje grada i okolnih naselja, a život u Petrinji se nastavio gotovo normalno tako da se desilo da je kapetan JNA, drugi dan nakon napada, prolazio uz njihove položaje kao civil. Domaći dečki ga prepoznaju pa je uhićen. To je  primjer koliko su značili domaći dragovoljci.

Unatoč činjenici da su bili slabo naoružani (posebno s malom količinom protutenkovskog oružja) i slaboj koordinaciji s ostalim braniteljima, nakon prvog napada na grad, kreću u protunapad. U žestokoj borbi onesposobili su dva tenka, transporter i pogodili vojno skladište te ušli u vojarnu Šamarica natjeravši neprijatelja na povlačenje.

Desilo se ipak ono čega se boji svaki vojnik: došla je zapovijed da se moraju povući iz vojarne. Netko se na visokoj zapovjednoj poziciji uplašio prijetnji zapovjednika vojarne JNA, Slobodana Tarbruka, da će grad sravniti sa zemljom.

Do podnevnih sati igraju se „mačke i miša“ s neprijateljem. Neprijatelj, uz potporu tenkova, prolazi ulicama pucajući po zgradama a gardisti iz dvorišta uzvraćaju, usprkos moćnom oklopu, te se odmah prebacuju na druge položaje. Tom metodom stvorili su kod neprijatelja dojam da ih je mnogo više nego u stvarnosti. Kako se bližila noć ostali su bez municije i protuoklopnih granata. Preostalom granatom gađaju tenk kojega su onesposobili, sa zadnjim metcima za lako naoružanje, povlače se u blok zgrada odlučni da se neće živi predati. Za to je služila već prokušana metoda: ostavlja se zadnji metak u pištolju kako bi poslužio za oduzimanje vlastitog života.

No, kako i neprijatelj nije znao situaciju, uz velike gubitke u vojnoj tehnici i ljudstvu, s prvim sumrakom se povlači u vojarnu.

Nakon ovoga napada naišli su relativno mirni dani. Prva satnija je bila raspoređena po položajima na uobičajenim vojnim zadaćama. Doduše bilo je pojedinačnih provokacija kao što je bio slučaj tenka u krugu kasarne koji je svaki čas palio motore i kao da će iz kruga opet u napad. Kada su im dosadile  provokacije odlučili su tome stati na kraj.

Ivica Šafarić uzima ručni bacač, odlazi do vojarne,  uzima ga na nišan i ispaljuje granatu te je opasnost i provokacija zauvjek prestala.

Gardisti odlaze na zasluženi odmor gdje ih mjenja dio Druge gardijske bojne. Bezbrižnost je kratko trajala. Nova je uzbuna stigla je 16. rujna 1991. jer je neprijatelj ponovo napao grad. U Petrinju ulaze oko pola noći između 16. i 17. rujna. Bio je to strahovit i vrlo opasan napad. Rušene su kuće, važne zgrade, dječji vrtić, crkva.

Gledaju tu strahotu i misle na svećenike koji su im dolazili dati riječi utjehe. Darovali su im krunice, koje vise mnogima na vratu. Hrabri ih i jača jer znaju da ako budu ranjeni, smrtno pogođeni, da će im na prsima biti križ i na njemu Isus koji je i sam bio razapet zbog čovjeka. U strašnim trenucima opasnosti koja se gotovo može osjetiti u zraku, lomljavi i prašini, zazivju Marijino ime i u duši im bude lakše.

U suludom napadu pogođen je spremnik amonijaka kod Gavrilovića, masakrirani su civili, grad je u ruševinama.

Zbog opasnosti od ekološke katastrofe koju je mogao izazvati oslobođeni amonijak i od straha za vlastite živote zlikovci se ponovo povlače u svoju kasarnu. Međutim krvoproliće i rušenje je nastavljeno i u sljedeća četiri dana. Grad tuku vojni zrakoplovi, raketni bacači, topovi, tenkovi. Zemlja se trese a nebo gori. Krvave zore sviću nad Petrinjom.

Branitelji Petrinje nisu više mogli izdržati stalne napade, a kada je zaprijetilo opkoljavanje, uz žestoke borbe, u poslijepodnevnim satima 21. rujna 1991. gardisti se izvlače iz grada. S drugim pripadnicima MUP-a, dragovoljcima i vojskom pružaju neprijatelju žestok otpor, iako nade u spas grada kojega su zavoljeli zbog herojstva, više nije bilo. Među zadnjim braniteljima povlače se do sela Brest gdje s ostalim braniteljima osiguravaju most. Zadaća im je bila da spriječe neprijatelja da zauzme ovaj važan strateški objekt a u slučaju krajnje nužde da ga sruše i tako spriječe napredovanje preko Kupe. Zbog nedostatka komunikacije i veza, nekoliko je pripadnika Prve pješačke satnije ostalo u Petrinji. Oni se, po mraku, plivajući preko Kupe, izvlače na sigurno područje.

Grad gori

No to nije njihov konačni rastanak s Petrinjom i krvopijama koje su zauzele grad. Još je jedna tenkovska neman platila glavom svoj rušilački i ubilački pohod.

Dvoje pripadnika Gromova, Dražen Horvat i Ivica Šafarić, sa skupinom dragovoljaca i pripadnika policije, vraćaju se preko mosta u Petrinju s namjerom da izvuku streljivo, naoružanje i ostalu vrijednu tehniku iz napuštene Kožare gdje je bilo smješteno Zapovjedništvo snaga obrane grada. Srećko Telar, Dražen Horvat i Ivica Šafarić drže osiguranje dok se ne utovari teret u kamione i spasi što se spasiti da. Čuvši od suboraca da je Marijan Toth ostao ranjen kod Petrinčice njih troje odlaze s namjerom da ga pronađu i spase. Oko njih grmljavina teškog oružja. U dnu Zagrebačke ulice stenju motori tenkova T-55. Gađaju 

naše položaje kod Kožare i most na Kupi.

Šuljaju se preko dvorišta prema ranjenom Mariajnu Tothu te nailaze na crnu grdosiju u pratnji dvadesetak osvajača. Put prema Marijanu je zaprječen pa se  povlače stotinjak metara i vidjevši da se branitelji izvlače s kamionima, Srećko Telar i Ivica Šafarić odluče kazniti crnoga vraga. Tenk je bio na raskršću Zagrebačke i Gupčeve ulice. Posada tenka i prateća pješadija uvjerena da ispred njih nema naših snaga i da im ne prijeti opasnost kreće prema naprijed. Gardistima  je to bio trenutak za djelovanje. Izlaze na otvorenu cestu. Cilj je jasan jer tenk stalno ispaljuje smrtonosan teret. Nestaju sve bojazni i treme. Potpuna koncentracija i velika želja da raketa iz „zolje“ pronađe svoj  cilj. Krv vri u žilama, oko se stapa s ciljnikom - i paljba. Istovremeno sa Srećkom Telerom ispaljuje Ivica Šafarić jedinu preostalu “zolju”. Bljesak u mraku, iza toga eksplozija. I jauk ranjenih. Znak je to dobrog pogotka.

Iako nisu uspjeli izvuči Marijana, suborci su vjerovali da je preživio sve dok njegov grob nije nađen nakon Oluje, a slaba je utjeha što su gardisti osvetili njegovu smrt.

Zadnji se povlače preko mosta u Brest. Kod mosta na Kupi, ostaje plamteće znamenje da ćemo se jednoga dana vratiti kao pobjednici.

Razdražen agresor, znajući da se nalaze u Brestu i Maloj Gorici, tuče područje svom raspoloživom artiljerijom. Drugi dan dvije prognanice potvrđuju da u Zagrebačkoj ulici stoji pogođen tenk.

Helikopter

Gardisti čekaju daljnje zapovjedi u Maloj Gorici, kada se oglašava zračna uzbuna. U preletu su neprijateljski zrakoplovi. Nekoliko gardista se nalazi na položaju malog  brežuljka. Vrijeme je lijepo i vidljivost odlična. Više od znatiželje i ljutnje odlučili su pričekati neprijateljski zrakoplov i pucati i oboriti ga. Zrakoplov je preletio na velikoj udaljenosti i visini ali su gardisti ostali na istom mjestu u nadi povratka na pogodnoj visine za rušenje.

Na iznenađenje gardista, pojavio se helikopter u brišućem letu. Kao da je bio siguran u svoju nadmoć, pilot nije bio dovoljno oprezan. Složnom paljbom iz pješačkog naoružanja i na ogromnu radost branitelja, helikopter je oštećen i primoran na prizemljenje. Brzo su ga opkolili, a posada je zarobljena.

Iz Zagreba su došli  zrakoplovni stručnjaci koji su osposobili letjelicu i odvezli u vojnu bazu. Tako naša vojska dobiva prvi helikopter koji će prenjeti iste te gardiste na Novigradsku bojišnicu 1993. godine.

Foto: UCM

 Autor: DPCM/Ivica Šafarić