POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
Srpsko-crnogorske čete - prva oružana sila koja je u XX stoljeću izvršila genocid i etničko čišćenje na europskom tlu
Bilo kakvo ozbiljno razmatranje složenih društvenih fenomena kao što su raspadi država, ratovi, revolucije ili drugi prijelomni i turbulentni događaji i procesi koji u svojoj krajnjoj konzekvenci (s obzirom na tijek, učinke i posljedice), a koji nerijetko određuju sudbine velikog broja ljudi za jedno dulje razdoblje (i to po pravilu ne samo na prostorima na kojima se odvijaju nego i šire), nemoguće je bez „povratka“ u prošlost.
Potraga za uzrocima takvih zbivanja – a uzimajući u obzir staru i dokazanu istinu po kojoj svaka posljedica neizbježno ima svoj uzrok – uzaludna je ako nemamo hrabrosti prekopati po njoj i dopustimo li sebi lutanja po sporednim stazama i stranputicama ili izbjegavanje suočavanja s činjenicama.
...
Naš, hrvatski Domovinski rat nije moguće razumjeti bez analize onoga što uobičajenim rječnikom nazivamo kontekstom povijesnih okolnosti, a u sebi sadrži silnice, čimbenike, procese i događaje koji su u odlučujućoj mjeri utjecali da se sve dogodi baš tako kako se dogodilo. Naravno da niti jedna analiza (ili raščlamba) bilo kojeg složenog sociološkog procesa (pa tako i ovoga), neovisno o primijenjenoj metodologiji i uloženom trudu ne može obuhvatiti sve njegove aspekte i dovesti nas do toga da ga razmotrimo, shvatimo i razumijemo u njegovom totalitetu, (dakle u cijelosti i potpunosti), ali u traganju za istinom i vođeni nastojanjem da se što vjernije rekonstruira onoga što se zbilo, ostaje nam samo težnja da se što je moguće više približimo tom idealu potpunog i cjelovitog utvrđivanja svega što je bitno, izbjegavajući apstrakcije u usmjeravajući se na ono što smo kao nesavršena ljudska bića kadri i sposobni razumjeti i shvatiti svojim opažanjem i promišljanjem.
Kad je riječ o ne tako davnoj prošlosti, bez previše mudrovanja i dubokih analiza, može se reći da je bivša savezna država (SFRJ), kao uostalom i njezina prethodnica Kraljevina SHS/Kraljevina Jugoslavija, od početka nosila u sebi klicu raspada; i to iz barem dva temeljna razloga: prvo, ni jedna ni druga nije bila izraz volje naroda koji su je tvorili i drugo, u jednakoj su mjeri bile nesposobne demokratizirati se i postići minimum unutarnje kohezije kako bi se održale na životu.
(Ulazak Srba u Zagreb 1918.g.)
Idealizam Hrvata koji je došao do izražaja već tijekom Ilirskog pokreta (u prvoj polovici XIX stoljeća), pa i u kasnijim razdobljima, kad su samozvani „narodni tribuni“ i pojedinci iz crkvenih i društvenih elita (poput biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Ljudevita Gaja i drugih) naivno i romantičarski vjerovali u „južnoslavenstvo“ i jedinstvo „s jednokrvnom braćom“ (Slovencima i Srbima), bio je bezočno iskorišten od strane Srbije. Njezini su lideri u isto vrijeme imali na umu jedino i samo interes Srbije i bavili se mišlju kako će „od turskog carstva otkidati kamen po kamen“, sve dok se „celj srpska ne postigne“ – odnosno, sve dok većina zemalja koje nastanjuju Južni Slaveni iz okruženja ne bude uključena u granice Srbije (kako je to jasno definirao tadašnji ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije Ilija Garašanin još 1844. godine u svome Načertaniju).
U planovima velikosrpskih stratega, jedno od ključnih mjesta zauzimala je Bosna i Hercegovina o kojoj oni počinju sanjati već u vrijeme „Prvog srpskog ustanka“, mada gotovo nitko od njih (osim onog dijela naroda koji se razbježao pred Turcima i prešao na drugu obalu Drine) ne zna ništa o toj zemlji, niti s njome ima ičega zajedničkog. Vođeni bolesnom ambicijom da postanu sljedbenici Osmanlija na Balkanu (jer, prema njihovom mitološkom poimanju protu-turskih ratova, upravo su oni „srušili Tursko carstvo“!?), Srbi sa svojim saveznicima Crnogorcima već 1904. godine upadaju u Makedoniju i tamo njihova vojska i neredovite (komitske – četničke) snage čine strašna, nezapamćena zvjerstva nad civilnim stanovništvom, a posebno okrutno su mučeni i masakrirani zarobljenici vojske koja im je pružala otpor.
Slično nešto ponovilo se u oba Balkanska rata, a srpsko-crnogorske čete (kako vojska tako i četnici, jer to kod njih uvijek ide skupa), ostat će zabilježeni u europskoj povijesti kao prva oružana sila koja je u XX stoljeću izvršila genocid i etničko čišćenje na europskom tlu. Osvajanje sjevera Albanije, posebice Skadra, Ljume, Drača i drugih albanskih gradova praćeno je teškim razaranjima, spaljeni su deseci sela, a žrtvama su parane utrobe, rezani grkljani, odsijecane glave, uši, nosevi, nabijani su na kolac, živi spaljivani itd., itd. Osim toga, albansko je stanovništvo u masama pokrštavano, odnosno, nasilno prevođeno na pravoslavlje, kako bi se osvojeni krajevi što prije integrirali u Srbiju. Mada je okupacija Albanije trajala od studenoga 1912. do kraja listopada 1913. godine, agresorske snage iz pojedinih gradova nisu se povukle sve do 1920.
Broj žrtava u prvih nekoliko mjeseci srpsko-crnogorske ratne kampanje (1912. godine) i to samo u jednom dijelu Kosovskog vilajeta procijenjen je na 25.000, a procjene časnika srpske vojske Koste Novakovića (socijal-demokrata po uvjerenju, koji se kao i Dimitrije Tucović usprotivio osvajanju tuđih zemalja i o tim masovnim zločinima ostavio dragocjene zapise u svome Dnevniku) o ukupnim albanskim žrtvama uzrokovanim srpsko-crnogorskim akcijama tijekom 1912/13. godine, sežu do 120.000 Albanaca (vojnika, muškaraca-civila, žena, djece, staraca).
Evo kako Dimitrije Tucović (urednik Radničkih novina, humanist i socijal-demokrat) opisuje jedan brojnih masakra srpsko-crnogorskih snaga nad Albancima u svome članku „Pokolj u Ljumi“:
„Za dva sata selo je bilo potamanjeno uz scene koje je teško reći. Plotuni su poobarali žene koje su držale odojčad u naručju; pokraj mrtvih matera drala su se njihova dečica koja su slučajno bila pošteđena kuršuma: tela, kao jela vitka, lepih gorštakinja rila su se kao crvi po ledini; žene su se porađale od straha. Za dva sata potamanjeno je na 500 duša.“ (Vidi: http://pescanik.net/pokolj-u-ljumi/; stranica posjećena 10.08.2017.; istaknuo: Z.P.).
U nastavku Tucović piše kako se dio srpskih časnika pobunio protiv takvih nedjela, tvrdeći kako „Arnauti srpske zarobljenike razoružavaju i potom puštaju na slobodu, dok srpska vojska ubija njihovu djecu“, nakon čega su leševi žrtava potrpani u kuće a kuće zapaljene ne bi li se prikrili tragovi okrutnih zločina.
Budući da su oporbeni listovi u Srbiji i Austro-Ugarski tisak izvješćivali o spomenutim zvjerstvima a državna tijela Srbije i njihova diplomacija sve negirali i proglašavali „lažima i izmišljotinama“, na Balkan je 1913. godine upućena međunarodna komisija američke zaklade Carnegie (nazvana po američkom dobrotvoru i meceni Andrew Carnegie-u) i ona je uvidom u stanje na samome terenu točno utvrdila što se događalo.
U jednome od svojih izvješća, aktivisti zaklade kažu kako su „kuće i čitava sela pretvorena u pepeo, nenaoružano stanovništvo je masovno masakrirano, izvršeni su nepojmljivi akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste – to su sredstva koja je primjenjivala i još uvijek primjenjuje srpsko-crnogorska vojska u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.“
(https://sh.wikipedia.org/wiki/Izveštaj_međunarodne_komisije_o_Balkanskim_ratovima; stranica posjećena 10.08.2017.; istaknuo: Z.P.)
Je li moguće da hrvatska politička i intelektualna elita južnoslavenskog opredjeljenja (napose, i ona koja je donosila odluke) nije znala za ovo? Teško je povjerovati!
Pa zašto su onda protivno svakoj logici, samozvani i samoproglašeni „narodni predstavnici“ hrvatskog naroda okupljeni u Narodno vijeće Države SHS i Jugoslavenski odbor, olako pristali na „ujedinjenje“ pod žezlom Karađorđevića?
Čak su se i neki srpski intelektualci čudili tom nemogućem savezu po svemu različitih naroda koje dijeli objektivno nepremostiva civilizacijska provalija.
Jer, dok su se u Austriji, Ugarskoj (odnosno Austro-Ugarskoj) gradile željeznice, mostovi, kazališta, operske dvorane i sveučilišta, otvarali muzeji, knjižnice, tiskare, bolnice, prikazivale kazališne i operne predstave, a zemlje pod njihovim izravnim utjecajem (neovisno o svim slabostima takvih političkih saveza) doživljavale gospodarski prosperitet, Srbi su čamili u srednjovjekovnom mraku kao porobljena turska raja i jedino što ih je održavalo na životu bili su mitovi iz prošlosti i snovi o slobodi. U toj zemlji, punih pet stoljeća gotovo se ništa nije pomaknulo, kako u smislu društvenog prosperiteta i gospodarskog razvoja, tako i u pogledu kulturološkog napretka i mentalnog sazrijevanja nacije.
Takva dugotrajna izolacija od ostatka svijeta morala je ostaviti trajne, duboke i ozbiljne posljedice, kako za njih same, tako i za narode u okruženju.
- nastavlja se -
Foto: 1. UCM, 2. cro-eu.com
Autor: Zlatko Pinter
