POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
Srbi su vlastite vazale proglašavali „narodnim junacima“, a izgubljene bitke slavili kao pobjede
Kad danas govorimo o nepremostivom civilizacijskom jazu između Hrvata i Srba, to na prvi pogled može zvučati kao floskula ili proizvoljna ocjena, no, upustimo li se u analizu povijesnih činjenica, društvene i političke zbilje i razmotrimo li kulturološke i druge značajke, okolnosti i osobitosti jednog i drugog naroda u stoljećima prije nego su oni prvi put ušli u državnu zajednicu, neizbježno dolazimo do spoznaje kako u svim tim segmentima objektivno postoje duboke i korjenite razlike između njih.
One su, naravno, izraz povijesnih okolnosti i uvjeta u kojima su Hrvati i Srbi živjeli u prošlosti – a ne stvar „zasluga“, „genetskih predispozicija“ ili pak „krivnje“ bilo jednih ili drugih, ali su realno prisutne, postoje i nikako ih se ne smije negirati i zanemariti. Čak štoviše, bez elaboracije tog fenomena nismo u stanju pojmiti niti odnose među narodima u ovom dijelu Europe, pa ni uzroke njihovih međusobnih sukoba i nesporazuma. Zato se te realno postojeće i prisutne razlike moraju prihvatiti i analizirati trezveno i racionalno, bez krajnjih namjera i zluradosti.
...
Jer, nikako ne smijemo smetnuti s uma da su upravo te nepremostive, suštinske razlike u poimanju vlastite nacije i svijeta u kojemu ona egzistira, taj civilizacijski jaz kojega se nije moglo premostiti nikakvim romantičarskim teorijama o „južnoslavenskom jedinstvu“, „jednokrvnoj slavenskoj braći“ i sličnim floskulama, učinili nemogućom svaku državnu zajednicu ova dva naroda.
Koliko smo puta do sada čuli (a i danas to kola internetom), kako srpski nacionalisti Hrvate nazivaju „bečkim konjušarima“? Naravno, time žele naglasiti i „potkrijepiti“ tezu o „sluganskom mentalitetu“ hrvatske nacije, a pri tomu u cijelosti zanemaruju da su (ako ćemo se koristiti istom analogijom), Srbi u prošlosti – prema potrebama trenutka i radi vlastitog preživljavanja – bili ne samo turski i austrijski, nego i mađarski, bugarski, mletački, bizantski „konjušari“, samo što su oni vlastite vazale proglašavali „narodnim junacima“, a izgubljene bitke slavili kao pobjede.
Takvu jednostranost se mora izbjeći i progovoriti jezikom činjenica.
Oštre proturječnosti između Zapadne i Istočne Europe, odnosno, bizantske i zapadno-kršćanske civilizacije turskom su invazijom europskog kontinenta (započetom 1359. godine) dodatno produbljene u od Turaka osvojenim zemljama. Budući da je rijeka Drina (od podjele Rimskog Carstva na Istočno i Zapadno 395. godine) bila razdjelnica, odnosno, civilizacijska granica između tih po posve različitih svjetova (Istočnog i Zapadnog), sasvim je prirodno i logično da toga nisu mogli biti pošteđeni ni narodi na prostoru europskog jugoistoka, napose, Hrvati i Srbi koji su kao susjedi slijedom povijesnih okolnosti tom granicom bili podijeljeni.
Ilustracije radi, evo samo nekih natuknica vezano za gore iznesene tvrdnje, iz kojih je posve jasno kako je ukupni kulturni život (da ne spominjemo gospodarstvo, obrazovanje, životne navike i sl.) u Hrvatskoj bio vrlo razvijen i napredan i to upravo u vrijeme dok su Srbija i druge porobljene zemlje čamile u srednjovjekovnom mraku pod vlašću Osmanlija:
1501. godine, Marko Marulić piše svoj proslavljeni ep Istorija svete Judite u versih hrvacki složena – tiskan 1521. godine u Veneciji; 1538. godine, pjesnik iz Zadra, Petar Zoranić tiska prvi hrvatski roman u stihovima (Planine), u kojemu veliča ljubav prema hrvatskom narodu i njegovom jeziku; najveći hrvatski književnik iz Dubrovnika, Marin Držić (1508-1567.), piše svoja najznačajnija djela – Dundo Maroje (1550.), Novela od Stanca (1551.), Skup (1553.), Pjerin, Mande i Arkulin ; 1556. godine, u Veneciji je tiskana prva hrvatska svjetovna drama Robinja – djelo hvarskog vlastelina i pjesnika Hanibala Lucića (1485-1553.); hvarski pjesnik Petar Hektorović (1487-1572.), napisao je spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje (tiskan 1568. godine u Veneciji), u kojem s ljubavlju govori o hrvatskom moru i životu tamošnjih ribara; slavni hrvatski znanstvenik rodom iz Šibenika Faust Vrančić (1551-1617.) sastavlja 1595. godine petojezični rječnik, piše logiku, etiku, i znamenito djelo iz mehanike, Machinae novae; od 1561. do 1568. godine, u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu objavljeni hrvatski prijevodi Novog Zavjeta i više od 20 drugih teoloških djela (namjera hrvatskih protestantskih svećenika koji su radili na tomu bila je da “božanstvenu istinu spoznavši…hrvatskim jezikom mej mnoge narode”, prošire, pa i među Slavene u Turskom carstvu; Bartolomej Kašić (1575-1650.), isusovac, sastavio prvu hrvatsku gramatiku (Institutionum linguae illyricae libri duo – tiskana u Rimu 1604. godine); Ivan Gundulić (1588-1638.), jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, u Dubrovniku piše i prikazuje drame: Galatea, Armida, Posvetilište ljuveno, Arijadna i druge, te pastirsku igru Dubravka i veličanstveni ep Osman, a drama Suze sina razmetnoga smatra se najdotjeranijim djelom stare hrvatske književnosti; 1607. godine na zagrebačkom Gradecu isusovci otvaraju svoju gimnaziju u kojoj već prve godine ima 300 đaka, a 1627. godine isusovačka gimnazija otvara se i na Rijeci, 1636. godine u Varaždinu itd. 1658. godine u zagrebačkom franjevačkom samostanu utemeljen “studium philosophicum” s dva profesora, a potom i “studium theologicum generale”; 1670. godine otvorena je pavlinska gimnazija u Križevcima; 1671. godine lepoglavski Pavlini od pape Klementa X dobivaju pravo dodjele akademskih naslova (magisterija i doktorata) redovnicima koji naučavaju filozofiju ili teologiju, što im svojim ukazom potvrđuje iste godine i car Leopold I.; Ivan Lucić (1604-1669.), utemeljitelj hrvatske kritičke historiografije, prikuplja građu i piše vrijedna povijesna djela (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, najbolje djelo starije hrvatske historiografije do 15. stoljeća (tiskano u Amsterdamu 1673. godine), i Memorie storiche di Tragurio ora ditto Trau (tiskano u Veneciji 1673. godine); oko 1704. godine u Splitu utemeljena “Akademija ilirička iliti slovinska” koja je okupljala književnike; 1726. godine gradi se cesta od Karlovca prema Bakru i Rijeci – tzv. Karolinska cesta; 1758. godine, isusovac i učenjak svjetskog glasa s područja fizike i astronomije, Dubrovčanin Josip Ruđer Bošković (1711-1787.), u Beču objavljuje svoje djelo “Philosophiae naturalis theoria” ; 1767. godine u Splitu je utemeljena “Poljoprivredna akademija”, radi poboljšanja stanja u dalmatinskom agraru , iste godine, 7 srpnja, carica Marija Terezija osniva Hrvatsko kraljevsko vijeće, kao središnju upravnu vlast u Banskoj Hrvatskoj; od 1770. do 1779. godine, po nalogu Josipa II, gradi se nova cesta od Karlovca do Senja, tzv. Jozefinska cesta; 9. kolovoza 1776. godine, Marija Terezija potpisala ukaz o pripojenju grada Rijeke Hrvatskoj, a godinu dana poslije, Hrvatskoj su pripojene i luke Bakar, Bakarac i Kraljevica, u isto vrijeme u Zagrebu utemeljena Kraljevska akademija, najviša školska ustanova u tadašnjoj Hrvatskoj; 1781. godine (21. prosinca), Josip II izdaje patent o toleranciji, čime se pripadnicima svih vjeroispovijesti na teritoriju Monarhije daju puna prava (tako je već 1785. godine u Varaždinu utemeljena prva Židovska općina, a u Zagrebu 1806. godine); 1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić ukida kmetstvo u Hrvatskoj, čime su dokinuti dotadašnji feudalni društveni odnosi – u pismu od 25. travnja, Jelačić među ostalim kaže da se ukida “tlaka gospodska i svaka daća urbarialska”. ( Izvor podataka: Ilustrirana povijest Hrvata, Stvarnost – Zagreb, tiskano Mariboru 1990., autori: prof. dr. Josip Adamček i drugi.).
Sve do pojave rodonačelnika nacionalnog prosvjetiteljstva Dositeja Obradovića (u drugoj polovici XVIII stoljeća), Srbi osim nekoliko životopisa svetaca (žitija) i crkvenih zapisa praktično nisu imali ničega vrijednog spomena što je vezano za književnu kulturu, s tim što nije nevažno naglasiti da ni on sam nikada nije živio u Srbiji (rođen je u Banatu koji je tada pripadao Habsburškoj monarhiji, putovao po Europi i tako se obrazovao, jedno vrijeme je živio i u Dalmaciji - bio učitelj u Zadru i Trstu – , a 1783. godine piše svoje najpoznatije djelo Život i priključenija). Uostalom, nije li Vuk Karadžić, otac srpskog jezika, tek polovicom XIX stoljeća formirao srpski pravopis i napisao svoja najznačajnija djela (i tiskao ih u Beču) uz velike otpore u samoj Srbiji? U Srbiji kroz duga stoljeća ropstva pod Turcima, sve se svodilo na guslarenje, epske pjesme i usmenu (romantičarsku) predaju kroz legende, bajke i mitske priče. Prema svim drugim vidovima kulture, uključujući i pisanu riječ, postojao je jak otpor, ne samo u narodu nego i u vladajućim elitama.
U srpskoj kulturi tako je nastala „rupa“ koju se oni i danas trude „zakrpiti“.
Zna li se sve to, ne začuđuje da srpski nacionalisti tako opsesivno i grčevito ustrajavaju u svojatanju srednjovjekovne hrvatske kulturne i književne baštine, kao i naših znamenitih ličnosti iz kulture, filozofije i književnosti, što je naročito izraženo na primjeru dubrovačkog kulturnog i znanstvenog naslijeđa ovog vremena.
Uzimajući u obzir spomenute činjenice, teško je razumjeti one koji su (i pored svega) nekritički i bez ikakve zadrške idealizirali „jugoslavensku“ ideju, utoliko prije što je ona bjelodano i od samoga početka, jasno i nedvojbeno bila pod tako očitim uplivom velikosrpstva i obilježena njegovim mitskim i megalomanskim shvaćanjem „veličine“ i „izabranosti“ vlastite (srpske) nacije, da to jednostavno nije moglo ostati nezapaženo.
- nastavlja se -
Foto: 1. UCM
Autor: Zlatko Pinter
