POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
Ivan Meštrović: Ideja o ujedinjenju južnih Slavena bila je utopija
Za one koji su u Hrvatskoj politički realno promišljali (poput Frana Supila, Stjepana Radića i njihovih istomišljenika), bilo je više nego dovoljno razloga za sumnju u mogućnost uspjeha projekta južnoslavenskog ujedinjenja.
Iz brojnih istupa političara, diplomata i intelektualaca od ugleda i utjecaja među Srbima, pa i postupaka i ponašanja samoga Nikole Pašića koji je u svemu vodio glavnu riječ u ime srbijanskog dvora, davno prije akta „ujedinjenja“ dalo se zaključiti kako se buduća južnoslavenska država u Beogradu shvaćala kao „Velika Srbija“. Usporedo s tim planovima velikosrpska klika nastojala je Hrvatsku oslabiti tako da je otvoreno poticala aspiracije Italije na Jadranu. Pašić je tako, primjerice, 1916. godine, preko Petrogradskih novina otvoreno pozvao Italiju da „ostvari svoja prava na istočnoj obali Jadranskog mora“. Izvan je svake sumnje, kako je srbijanska politika (pomognuta Rusima, Francuzima i Britancima) nastojala „ispod žita“ provesti odredbe tajnog Londonskog ugovora (iz 1915.) čije se postojanje službeno nije priznavalo.
...
Uletjevši u mrežu karađorđevićevsko-pašićevskih intriga, spletki i zakulisnih igara, hrvatska politička elita je u svojoj prostodušnosti, naivnosti i neznanju, pri kraju drugog desetljeća dvadesetoga stoljeća, za sobom u ponor povukla i cijeli hrvatski narod. Istine radi, treba reći da mnoge nejasnoće vezano za ove procese nisu nikad razjašnjene. Tako postoji sumnja da su neki Hrvati koji su bili članovi Jugoslavenskog odbora (poput Milana Marjanovića) bili od strane Srbije instalirani na tu poziciju upravo zato da bi od početka radili u korist Beograda. Tu kao i mnoge druge tajne vezano za Jugoslaviju i njezin nastanak još uvijek kriju beogradski arhivi.
Kasnija pokajanja Meštrovića, Trumbića i mnogih drugih pa i samoga političkog lidera Srba u Hrvatskoj Svetozara Pribićevića, i njihova po svemu zakašnjela osuda zločinačkog velikosrpskog režima, slaba su utjeha uzme li se u obzir kakvu je cijenu platio hrvatski narod kojega nitko nije pitao za mišljenje. Greške koje su napravljene nije bilo moguće ispraviti nikakvim naknadnim protestima i zahtjevima, utoliko prije što su iza projekta „ujedinjenja“ vođene svojim interesima stale velike europske sile pobjednice Prvoga svjetskog rata. U takvom odnosu snaga, zemlje koje su se do 1918. godine nalazile u granicama poražene Austro-Ugarske i nisu imale previše izbora.
1.4. Slom Frana Supila, pokajanje Ivana Meštrovića i otrežnjenje Ante Trumbića
Prvi je svoju veliku zabludu shvatio Frano Supilo, hrvatski domoljub rođen u Cavtatu 30. studenoga 1870. godine koji je bio jedna od najznačajnijih političkih figura iz redova pravaša, pristaša „domovinaške“ struje, utemeljitelj časopisa Crvena Hrvatska, novinar i publicist. Od početka je bilo očito da srpska Vlada na čelu s Pašićem preko svojih tajnih diplomatskih kanala ostvaruje odlučan utjecaj na Jugoslavenski odbor i to je nekima – poput Frana Supila – bilo jasno već godinu nakon njegova formiranja. Uvjerivši se u razgovoru s Nikolom Pašićem koji su stvarni ciljevi Srbije i njezine hegemonističke politike i uvidjevši da ta bizantinska, šićardžijska i prevarantska klika okupljena oko srbijanskog dvora ima na umu jedino stvaranje „Velike Srbije“, Supilo dolazi u sukob s Pašićem i većinom članova Jugoslavenskog odbora i na kraju (5. lipnja 1916.) izlazi iz njega, teško razočaran i ogorčen. Hrvatski pravaš i domoljub Frano Supilo, teško je podnio to poigravanje sa sudbinom Hrvatske, utoliko prije što mu je bilo posve jasno kud sve to vodi. Pod tim teretom i pritiskom postaje psihički rastrojen, doživljava živčani slom i umire u londonskoj duševnoj bolnici od moždanog udara, 25. rujna 1917. godine. Prije smrti, učinio je jedino što je još mogao (obraćajući se utjecajnim prijateljima u Petrogradu, Parizu, Londonu), kako bi spriječio komadanje Hrvatske. No, sve je bilo uzalud.
Jedan od rijetkih članova Jugoslavenskog odbora koji je priznao svoje zablude i na neki način se pokajao zbog svoje političke kratkovidosti, bio je kipar Ivan Meštrović.
U svojoj knjizi Uspomene na političke ljude i događaje (objavljena u Londonu i Buenos Airesu 1961. godine), on priznaje da je ideja o ujedinjenju južnih Slavena bila utopija, te da se radilo o „lijepoj ideji što ju je izdao nepomirljivi nacionalizam srpske upravljačke klase“.
Meštrović na više mjesta opisuje ponašanje istaknutih srbijanskih diplomata i političara s kojima je bio u dodiru u vrijeme dok su se vodili pregovori o utemeljenju Kraljevine SHS, dosta vjerno oslikava njihove stavove i iskreno priznaje kako su svi odreda bili za „Veliku Srbiju“, a neki od njih čak iznosili i krajnje radikalne ideje u smislu dominacije Srba nad ostalim narodima.
Od tog naknadnog „mudrovanja“ hrvatski narod nije imao nikakve koristi, ali eto, ostaje zabilježeno za povijest da je kod slavnog kipara došlo (pa bilo to i post festum) do otrježnjenja, dok kod mnogih drugih nije nikada.
Slom vlastitih ideala građenih na zabludama o ravnopravnosti i slobodi hrvatskoga naroda u zajednici s „južnoslavenskom braćom“, doživio je i član istoga Odbora Ante Trumbić. Krvavi velikosrpski teror koji je u doslovnom smislu riječi od prvoga dana stvaranja nove države ovome narodu donosio žrtve, patnju i stradanje, ubrzo je otvorio oči i njemu i većini Hrvata koji su do tada bili zaneseni ispraznim iluzijama. No, svaki pokušaj otpora toj politici, gušen je još jačom represijom. Bila je to cijena koju je hrvatski narod platio zahvaljujući nerealnim snovima i zabludama intelektualaca koji su živjeli u svome svijetu, izgubivši svaki osjećaj za ono što je narod u čije ime su politički djelovali, uistinu želio i htio. U kasnijoj fazi svoje borbe za hrvatske nacionalne interese, Ante Trumbić nastupa sve oštrije, pogotovu nakon povijesnog sporazuma između političkih predstavnika Hrvata i Srba i formiranja SDK (Seljačko-demokratske koalicije). Njegove Zagrebačke punktacije u kojima je oštro osudio velikosrpski hegemonizam, pljačku Hrvatske i tiraniju velikosrpske klike, izazvale su pravu buru u Jugoslaviji, pogotou nakon što ih je kao dio svoga programa prihvatila SDK.
1.5. Što su nam sve Srbi najavljivali prije 1918.
Hrvatska „elita“ koja je vukla konce u toj političkoj trgovini (prije svega ona koja se okupila u Jugoslavenskom odboru i bila sastavljena od emigranata) nikakvoga dodira s hrvatskim narodom nije imala. Oni su dane provodili po europskim metropolama, sastajali se u ljetovalištima, kavanama, kazališnim i opernim dvoranama i njegovali „južnoslavensko jedinstvo“ pod uplivom velikih sila, ponajprije Rusije i Francuske koje su bez ostatka bile naklonjene Srbiji i njezinim interesima. Mada su se skupine hrvatskih, srpskih i slovenskih intelektualaca okupljale godinama prije, Jugoslavenski odbor službeno je formiran 30. svibnja 1915. godine u Parizu.
Ne zaboravimo, to se događa samo mjesec dana nakon potpisivanja tajnog Londonskog ugovora (26. travnja 1915.) između sila Antante (Velika Britanija, Rusija i Francuska) i Italije (s nakanom da se Italija privoli nastaviti rat na njihovoj strani) i da je prema njegovim odredbama Hrvatska trebala biti tako okljaštrena da bi se svela na dio oko Zagreba, Liku i primorje (između Rijeke i sjeverne Dalmacije), dok bi svi drugi dijelovi njezina državnog teritorija bili podijeljeni između Srbije i Italije.
Uzimajući u obzir nepodijeljenu sklonost velikih sila da se radi vlastitih strateških interesa udovolji Srbiji komadanjem hrvatskog ozemlja, ne čudi da je Jugoslavenski odbor imao sjedište upravo u Londonu, a urede u Parizu, Ženevi, Petrogradu i Washingtonu. Mada je njihova promidžba među ostalim bila usmjerena na očuvanje istočne obale Jadrana, oni u isto vrijeme (nesvjesni dvostruke igre koju vode velike sile), svojim postupcima upravo doprinose razbijanju teritorijalne cjelovitosti Hrvatske.
- nastavlja se -
Foto: 1. UCM
Autor: Zlatko Pinter
