POVIJEST
DEVEDESETE - Grad Dugo Selo (piše: Zlatko Pinter)
Oko 80 posto ljudi angažiranih na blokadi vojarne bili su dragovoljci Narodne zaštite
- nastavak
Narodna zaštita
Na državnoj razini, inicijativu za organiziranje ovakvog općenarodnog otpora u obliku postrojbi Narodne zaštite (NZ), pokrenuo je polovicom ožujka mjeseca 1991. godine ugledni član Hrvatske demokratske zajednice Milivoj Kujundžić na jednoj od stranačkih sjednica, što je i prihvaćeno kao jedino logično i racionalno rješenje, budući da se Hrvatska iz objektivnih razloga (o kojima će kasnije biti više riječi) u toj fazi obrambenih priprema nije mogla u potpunosti osloniti na postojeći sustav Teritorijalne obrane. Ideja je podržana i od Međustranačkog vijeća (političkog tijela koje je u svome sastavu imalo predstavnike gotovo svih parlamentarnih stranaka), utemeljenoga u Zagrebu 5. travnja 1991. godine, koje je odobrilo ovakav koncept obrane, smatrajući ga nužnim i opravdanim. Ta jedinstvena politička volja da se Hrvatska odupre agresiji, bila je dobra platforma za sve buduće aktivnosti, i dokaz da je nova demokratska vlast na čelu s Hrvatskom demokratsko zajednicom i dr Franjom Tuđmanom vodila razumnu i trezvenu politiku, koja je prije svega uvažavala potrebu ujedinjenja svih snaga na konceptu pomirbe i temeljnim nacionalnim ciljevima, neovisno od razlika u političkim programima i stavovima.
Slijedom odluka donesenih političkim konsenzusom, zagrebački Stožer Narodne zaštite objavio je proglas građanima u kojem ih je pozvao da se priključe ovim obrambenim postrojbama. Već do 7. travnja, pozivu se odazvalo oko 60.000 građana, te se započinje s ustrojavanjem jedinica, najprije u gradskim četvrtima grada Zagreba, pa potom i u općinama diljem Hrvatske. Naročito se vodilo računa o organizaciji i snazi novoformiranih jedinica koje su trebale djelovati u područjima gdje su smještene vojarne i objekti »JNA«.
Organizacijski sustav Narodne zaštite u cijelosti je profunkcionirao i to za vrlo kratko vrijeme, zahvaljujući tomu što je narod već praktično bio okupljen oko organizatora otpora u svojim sredinama, te je nedostajao samo formalni institucionalni okvir koji će te aktivnosti usmjeriti i koordinirati. Najprije se utemeljuju koordinacijska tijela odreda Narodne zaštite (naredbom manistra obrane Republike Hrvatske Martina Špegelja krajem lipnja mjeseca 1991. godine), a mjesec dana kasnije i Štabovi (odnosno, Stožeri) Narodne zaštite, naredbom ministra obrane Šime Đodana.
Uz središnje koordinacijsko tijelo (Stožer Narodne zaštite), na razinama općina ustrojeni su Područni stožeri Narodne zaštite (PSNZ), koji su rukovodili svim aktivnostima vezanim za organizaciju, ustrojavanje i uporabu ovih postrojbi.
Time je općenarodni otpor agresiji dobio svoj institucionalni oblik, bez kojega se ne bi moglo učinkovito, organizirano, osmišljeno i racionalno djelovati.
Postrojbe Narodne zaštite u općini Dugo Selo ustrojavaju se tijekom srpnja i kolovoza mjeseca 1991. godine, uz znatan odziv građana koji se dragovoljno stavljaju na raspolaganje, prihvaćajući se najrazličitijih zadaća bitnih za organiziranje obrane, počevši od oružanih akcija do logističkih i obavještajnih poslova.
Zapovjednik PSNZ za općinu Dugo Selo, bio je Miroslav Prce, a njegovi zamjenici Eduard Zuccon i Borislav Zorić, dok je dužnost zapovjednika brigade NZ obnašao Ante Kolovrat.
U to vrijeme, ona je brojila oko 1200 pripadnika, podijeljenih u tri bojne, kojima su zapovijedali: Jandre Šarić, Imbro Vlahović i Vladimir Bahlen.
Ove postrojbe skupa s TO, dijelom policijskih snaga i postrojbom ZNG-a izvršavaju zadaće vezane za blokadu vojarne Dugo Selo, uz obavljanje svih drugih, svakodnevnih poslova izuzetno važnih za sustav obrane i njezino funkcioniranje. Angažiranje odreda NZ u tom razdoblju (počevši od priprema za oslobađanje vojnih objekata, preko prikupljanja obavještajnih podataka, osiguravanja teritorija i samih akcija u oružanoj blokadi, do logističkog osiguranja i poslova vezanih za izvlačenje ratnog materijala), bilo je od ogromnog, vjerojatno i presudnog značaja, te se sa zadovoljstvom može istaknuti da je ova postrojba uspješno izvršila sve zadaće koje su joj bile povjerene, i time nesumnjivo dala ogroman doprinos ostvarenju konačnog cilja.
Pukovnik Tominac (u svojoj već više puta ovdje citiranoj knjizi), na str. 10 navodi imena onih koji su se u postrojbama NZ najviše istakli tijekom ljeta i jeseni 1991. godine:
Darko Vučetić, Miroslav Hrelja, Željko Aračić, Ante Sesan, Jozo Pletikosić, Krunoslav Ivaniček, Vlado Starčević, Stjepan Graberec, Hrvoje Grof, Mile, Perković, Zdravko Opuhač, Boris Menardi, Branislav Jović, Ljubica Rod, Zvonko, Žitnik, Miroslav Kirin, Zdravko Antolković i drugi.
Najveći dio pripadnika NZ (nakon obavljenih zadaća na području općine Dugo Selo) odlazi u gardijske ili druge postrojbe Hrvatske vojske, a započinjanjem rata na livanjskom području, u proljeće 1992. godine, oni koji su bili porijeklom s tih prostora, dragovoljno se uključuju u obranu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
O ulozi postrojbi Narodne zaštite u zadaćama blokade dugoselskog garnizona, istaknuti član njezinog Područnog stožera za općinu Dugo Selo, Miroslav Hrelja kaže:
»...U aktivnoj blokadi vojarne angažirani su odredi NZ iz Dugog Sela, Cerja, Prozorja, Kopčevca, Martin Brega, Kozinšćaka i obližnjih dugoselskih naselja. Oko 80 posto ljudi angažiranih na blokadi bili su dragovoljci NZ, dok su ostatak činili djelatni policajci iz Policijske postaje u Dugom Selu, te manji broj gardista iz pričuvnog sastava Zbora Narodne Garde. Na početku akcije struktura NZ općine Dugo Selo bila je organizirana u tri sektora djelovanja, na tzv. sektore Centar, Istok i Posavina-Jug. Na taj način podijelili smo zaduženja po pojedinim sektorima. Oko dugoselskog garnizona angažirali smo odrede iz centralnog, ili središnjeg sektora, dok su jedinice sektora Istok nadzirale istočni dio općine prema Ivanić Gradu, a iz posavskog sektora južni dio općine uz rijeku Savu. Osim toga, jedinice NZ centralnog sektora nadzirale su prometnice i vitalne objekte u Dugom Selu, te magistralni pravac prema Sesvetama na zapadu. Tako smo uspostavili opservaciju čitavog općinskog prostora, s nadzorom svih prilaznih prometnica Dugom Selu.
Kontakti s oficirima dugoselskog garnizona uspostavljeni su tijekom ljeta 1991., zbog iznimno napete situacije između građana i pripadnika JNA. Tijekom srpnja i kolovoza iz vojarne su pobjegli mladi vojnici koje smo iz policijske postaje uputili kućama. Na prometnim punktovima duž Dugog Sela pripremali smo zapreke, što je pojačavalo napetost među garnizonskim sastavom. Iz vojarne se sve češće čula rafalna pucnjava koja je uznemiravala građanstvo, no, veći problem su nam predstavljali ukopani tenkovski položaji, s cijevima okrenutim prema zgradama i obiteljskim kućama. Kako bismo održali mirno stanje, sa zapovjednicima garnizona bili smo u redovitom kontaktu. Prvo smo razgovarali s pukovnikom Radomirom Tomićem koji je prije blokade premješten na novu dužnost. Na njegovo mjesto došao je pukovnik Živko Mihajlović. S njim smo imali dosta problema, jer je imao agresivan nastup. Poslije Mihajlovića, vojarnu je preuzeo potpukovnik Nikola Rađenović. Njega smo u rujnu izvukli iz vojarne, pa je na Tomićevo mjesto zasjeo Mustafa Tuholjak. Međutim, početkom listopada 1991., i Tuholjak je pobjegao, uz našu pomoć, pa je tajnim putem na čelo mehanizirane postrojbe došao pukovnik Stoimen Stoimenov.
Stoimenov je na dužnosti zapovjednika vojarne ostao sve do završetka evakuacije dugoselskog garnizona u prosincu 1991.
Zbog održanja primirja oko vojarne, uspostavljena je tzv. vruća telefonska linija između čelništva Općine i zapovjedništva garnizona. Stalni telefonski kontakti i odlasci članova Kriznog štaba Dugog Sela u vojarnu na pregovore, omogućili su mirno rješenje blokade. Doduše, evakuacija garnizona dogovorena je na višoj razini. Mi smo za vrijeme pregovora o odlasku JNA iz Zagreba i okolice provodili akcije blokade prema vojarni. Uz to, znali smo sve što se događa među blokiranom vojskom. Naime, iz vojarne smo dobivali obavještajne informacije od vodnika Tuđe, podoficira Hrvata kojem je supruga radila u Općini. Tuđa je bio naša krtica od koje smo stalno primali obavijesti o stanju među vojnicima i oficirima, položajima ukopanog naoružanja, njihovim kontaktima s višim zapovjedništvom u Zagrebu, sustavu obrane vojarne itd.
... Operacija blokade malo je popustila nakon potpisivanja sporazuma o selidbi JNA iz Dugog Sela. Prilikom iseljenja, vojarna je bila pod nadzorom odreda NZ, kako ne bi došlo do incidenata.
Budući da je evakuacija prošla mirno, vojarna 'Zagrebački partizanski odred' preuzeta je 23. prosinca 1991. Ranije smo preuzeli i naoružanje Teritorijalne obrane pet općina iz skladišta u vojarni, dok je JNA iz Dugog Sela izvukla gotovo sva tehničko-materijalna stredstva. Ostalo je nešto neispravne i onesposobljene opreme i uništena vojarna.
Narodna zaštita imala je odlučujuću ulogu u blokadi garnizona. Osim što su stotine naših ljudi po smjenama više mjeseci okruživali kasarnu, čitavi prostor dugoselske općine bio je pod nadzorom odreda NZ, iz triju obrambenih sektora Narodne zaštite – 'Centar', 'Istok' i 'Posavina'. Cijelu strukturu vodio je Područni stožer NZ predvođen Miroslavom Prcom, Borislavom Zorićem, Antom Sesanom i drugima.
Stožer NZ, kojem smo tijekom jeseni mijenjali lokacije, uspostavio je dobru suradnju s dugoselskim Kriznim štabom i njegovim predsjednikom Zvonimirom Teklićem. U rad KŠ-a iz Narodne zaštite bio je uključen Zorić, član PSNZ-a. On je sudjelovao u svim kontaktima i pregovorima s oficirskim kadrom garnizona, dok smo mi ostali vodili jedinice na položajima blokade oko vojarne i Doma JNA, te na gradskim prometnicama Dugog Sela.«
- nastavlja se -
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15
Foto: 1. UCM
Autor: Zlatko Pinter
