POVIJEST
DEVEDESETE - Grad Dugo Selo (piše: Zlatko Pinter)
Garnizon »JNA« i vojno skladište »Prečec« bili su od velikog strateškog značenja ne samo za ovu sredinu, nego i daleko šire
- nastavak
Blokada
Garnizon »JNA« i vojno skladište »Prečec«, koji su se nalazili na području općine Dugo Selo, bili su od velikog strateškog značenja ne samo za ovu sredinu, nego i daleko šire, za grad Zagreb i zagrebačku regiju, jer, sasvim sigurno, u rušenju demokratske vlasti i planiranom slamanju hrvatskog otpora agresor je na ove vojne efektive ozbiljno računao.
Da je tomu tako, potvrđuje nam i predsjednik Kriznog štaba grada Zagreba Mladen Vedriš, analizirajući stanje i moguće poteze koje neprijatelj kani poduzeti u to vrijeme:
»...Naime, ključni punktovi JNA na širem području grada bile su vojarna 'Maršal Tito' u Novom Zagrebu, vojarna Borongaj na Pešćenici, sustav kasarni u Ilici na Črnomercu, vojni aerodrom Pleso kod Velike Gorice, te garnizonske vojarne u Dugom Selu i Jastrebarskom. Pomoću tih uporišta i naoružanja u vojarnama predviđali smo da će armijski Generalštab, predvođen saveznim sekretarom za narodnu obranu, generalom Veljkom Kadijevićem, izvesti operaciju širih razmjera radi pacifikacije Zagreba i hrvatskog republičkog vodstva. Predviđali smo da će zračnim putem izvršiti desant na zračnu luku Pleso, te se pokušati spojiti s posadom JNA u nekoliko kilometara udaljenoj Maršalki. Vojarne 'Maršal Tito' i Borongaj, zatim one na Črnomercu i ostali armijski objekti u gradu trebali su pri tome poslužiti za aktivno borbeno djelovanje po Zagrebu, za granatiranje ciljeva i zastrašivanje građanstva. Osim toga, dodatni armijski pritisak na grad izveo bi se uz pomoć tenkovskih snaga iz garnizona JNA u Dugom Selu i Jastrebarskom. Potpora iz Dugog Sela došla bi s istočne strane, dok bi tenkovska grupacija iz jastrebarskog garnizona pristigla s jugozapadne strane. Time bi vojarne JNA na širem zagrebačkom području pružile logističko-komunikacijske kapacitete za ofenzivne operacije na vitalne točke republičke vlasti – zgrada televizije na Prisavlju, zgrade Sabora i Vlade na Gornjem gradu, razne sudske institucije, objekte infrastrukture i slično. Dodatnim presijecanjem komunikacija na prilazima gradu, doveli bi u pitanje daljnje djelovanje demokratski izabranog republičkog poretka...«
Da su tijela koja su organizirala hrvatsku obranu raspolagala vjerodostojnim podacima vezanim za planove agresora, potvrđuju i najodgovorniji dužnosnici druge (neprijateljske strane). Tako, najbliži suradnik tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu obranu generala Veljka Kadijevića i njegov prethodnik na toj dužnosti koji je osobno sudjelovao u izradi strategije osvajanja teritorija Republike Hrvatske, tvrdi slijedeće:
»...Gardijski korpus je 19. septembra (1991. god. – op. Z.P.) napustio Beograd i krenuo k Šidu i hrvatskoj granici. S brigadama iz Sremske Mitrovice i Đakova imao je dovoljno snaga da glavninom izbije na prostor: Virovitica, Bjelovar, Koprivnica, Varaždin, a drugim dijelom ojača već pristigle snage na područje: Karlovac, Sisak, Okučani i s oklopnim i artiljerijskim snagama iz Karlovca, Jastrebarskog i Dugog Sela krenu prema Zagrebu, oslobode opsade kasarne u Zagrebu i Varaždinu i primora hrvatsku vlast HDZ-a na pregovore. Džepovi, kakav je bio Vukovar ili Osijek, nisu imali nikakav vojni značaj u zamišljenoj operaciji. Ostali bi duboko u pozadini i dijelili bi sudbinu onoga što bi se desilo Zagrebu i širem području oko njega. Operacijom JNA u središnjem dijelu Hrvatske, trebao je, po mojem viđenju, komandovati komandant Zagrebačke vojne oblasti general Avramović«.
Mamula (na istom mjestu u knjizi) tvrdi, kako je ovo bio prijedlog njegovog plana koji je iznio u Generalštabu, te da je isti bio prihvaćen od Kadijevića i Adžića, ali se po njemu nije postupilo jer je prevladalo stajalište Miloševića, po kojem se »JNA« trebala boriti za granice »Velike Srbije«, a ne za uspostavu kontrole na cijelom jugoslavenskom prostoru.
Kako god bilo, osjetljivoj i složenoj zadaći blokiranja vojnih snaga »JNA« moralo se zbog toga prići krajnje ozbiljno i odgovorno, isključujući sve improvizacije i nepotrebne rizike, ali isto tako odlučno, s jasnim ciljem koji se sastojao u tomu da se neprijatelj po svaku cijenu spriječi, kako u pokušajima nasilnog izlaska iz vojarne, tako i u bojevom djelovanju iz samoga kruga garnizona.
Hrvatski obavještajni izvori, došli su do informacije da je dana 11. svibnja 1991. godine, po zapovijedi zapovjednika 10 korpusa »JNA«, general-potpukovnika Dušana Uzelca, ovaj korpus stavljen u stupanj najviše bojeve gotovosti, što je predstavljalo izravnu opasnost po Zagreb i širu okolicu. Od tada pa nadalje, kao logična posljedica ponašanja agresora, nameće se nužnost blokade njihovih objekata.
Nakon što su prve konkretne aktivnosti na blokadi dugoselske vojarne (po prethodno dobivenoj zapovjedi) započele već 28.06.1991. godine, moglo bi se reći da su snage »JNA« koje su u njoj smještene, od tada pa nadalje praktično »paralizirane«, odnosno onemogućeno im je normalno svakodnevno funkcioniranje. Područje garnizona je pod stalnim (24-satnim) nadzorom naših snaga, a neprijatelj se nastoji demoralizirati na razne načine, prije svega uskraćivanjem normalnog prohoda vozilima, isključivanjem struje, vode, plina, ometanjem opskrbe i slično.
Kako bi se dobio bolji uvid u ono što se u tom razdoblju događalo, možda je najbolje krenuti od događaja do događaja, kronološkim redom. Nemoguće je, dakako, obuhvatiti sve detalje koji bi bili bitni, ali i neka vrsta »presjeka« najvažnijih zbivanja može svjedočiti o tomu što se događalo u drugoj polovici te ratne 1991. godine na području općine Dugo Selo vezano za temu koja je predmetom razmatranja.
Prije svega, zanimljivo bi bilo spomenuti jedan događaj iz svibnja mjeseca, koji je (pored svega ostaloga) već tada u dobroj mjeri doprinio negativnom stavu dugoselaca prema neprijateljskoj vojsci.
Budući da ga je (pod naslovom Armija stanuje ovdje) tada prenio lokalni gradski list, možda je najbolje citirati jedan dio tog teskta:
»U ponedjeljak, 20. svibnja nekoliko naših građana nazvalo je našu Redakciju da idemo snimiti vojsku na dugoselskim ulicama, jer se ona bučno kreće prema željezničkoj stanici. Bio je to utovar tenkova iz dugoselske kasarne, kako se to moglo čuti, za vojno vježbalište u Slunju, za redovite i uobičajene vježbe koje se tamo organiziraju. Takvo kretanje vojnog naoružanja Domitrovom i Cobovićevom, zapravo je dugogodišnja uobičajenost, na koju obično nije ni svraćana posebna pozornost. Ovaj puta to kretanje, mislimo čak bezrazložno, primiše građani s podozrivošću. Podosta njih se okupljalo i na samoj željezničkoj stanici, te promatralo taj utovar. Mnogi su štošta i komentirali, ili promrmljali u sebi – a što zbog upotrebljenih riječi nije zgodno navoditi. Dio tenkova dopreman je na željezničku stanicu transporterima, a dio se samostalno kretao. Dio koji se samostalno kretao prolazio je Cobovićevom (danas Kolodvorska ulica – op. Z.P.), koja je u tom trenutku bila zakrčena parkiranim automobilima, jer se u to vrijeme održavao redoviti tjedni sajam. Saznajemo da su oštećena dva vozila i nekoliko ivičnjaka uz kolnik. Nismo sigurni, da li su tenkovi morali prolaziti baš tako brzo, gotovo bojevom brzinom duž tako zakrčene prometnice. Mislimo da bi normalnije kretanje ostavilo povoljniji dojam...«
- nastavlja se -
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15
Foto: 1. DPCM
Autor: Zlatko Pinter
