POVIJEST
DEVEDESETE - Grad Dugo Selo (piše: Zlatko Pinter)
Velikosrpski jugooficir Radomir Tomić ogorčeno je izjavio kako će »Sedmorica onih koji su to napravili, na čelu s Velićem i Antičevićem, uskoro visiti na istoj grani«
- nastavak
Kako sam Velić kaže, ideju o ovom poduhvatu izložio je već u srpnju mjesecu brigadiru Josipu Kovaču iz zapovjedništva ZNG-a, koji ga je informirao da je o tome već razgovarao s nekima od odgovornih ljudi iz dugoselskog Kriznog štaba. U načelu se složio s idejom i naložio da se otpočne na prikupljanju obavještajnih podataka.
Velić je zatim preko Kovača uspostavio kontakt s Antom Antičevićem, koji je vodio jednu postrojbu ZNG-a od 40-ak ljudi, koja je od »JNA« otimala naoružanje, opremu i tehnička sredstva, te su skupa započeli prva izviđanja, obilazeći područje oko objekta. Za slučaj da budu otkriveni (prema prethodnom dogovoru), trebali su tvrditi kako obilaze poljoprivredne parcele radi kupnje zemljišta.
Prema onome što su saznali posrednim putem, u skladištu je bilo ukupno oko 70 ljudi. Do nekih provjerenih podataka iznutra, međutim, bilo je gotovo nemoguće doći.Vojni časnici imali su strogo propisan režim kretanja i izbjegavali su sve kontakte s civilima, a u to vrijeme su uopće rijetko i izlazili, pošto je na snazi bio povišeni stupanj bojeve spremnosti. Vojnici – prebjezi (kojih je povremeno bilo) također su se gledali što prije udaljiti, bez namjere davanja bilo kakvih informacija.
Taj problem predstavljao je gotovo nepremostivu zapreku, pa se Velić jednom prilikom povjerio kumu Jakovu Belji i ispričao mu što ga muči. Osim broja ljudi, rasporeda straže, tehničkih detalja vezanih za osiguranje, bilo je bitno saznati i to, koliko je do tada ratnog materijala izveženo, da se ne bi na kraju ispostavilo da su skladišta poluprazna. Beljo je, na sreću poznavao jednoga čovjeka čiji šogor je bio aktivna vojna osoba zaposlena u objektu. Obećao je Veliću da će nastojati stupiti u kontakt s njime, ne bi li nekako dobili potrebne informacije.
Veza je uskoro profunkcionirala, pa se Velić počeo redovito sastajati sa šogorom zaposlenika skladišta. Pristizale su točne i važne informacije, kako o stanju ljudstva, tako i o odnosu među časnicima i vojnicima, o broju prebjega, kao i o tehničkim pitanjima bitnim za moguću akciju.
Nakon nekog vremena, suradnik je preko veze Veliću poručio da mu se pomogne kako bi napustio službu, jer se više ne želi vraćati u skladište. Kao razloge je naveo strah od toga da će biti otkriven (kao suradnik neprijateljske strane), ali i to da se jako plaši napada naših snaga i pogibije. Pošto se radilo o dragocjenom izvoru informacija, Velić mu je (poslije kontakata s nadređenim zapovjedništvom u Zagrebu), najprije ponudio novac, pa nakon što je to ovaj odbio, obećao kako će zadržati stan u kojem živi i dobiti civilni posao, ako još jedno vrijeme ostane tamo. U slučaju da se u međuvremenu dogodi akcija napada naših snaga na objekat, rečeno mu je da samo legne lica okrenutog prema zemlji, i da mu se ništa neće dogoditi.
Započeo je novi krug mukotrpnih dogovora u zapovjedništvu ZNG-a, vezano za samu akciju i njezino provođenje. Velić i Antičević su tvrdili da su u stanju odraditi ovu zadaću uspješno i s malim brojem ljudi, ali neki od nazočnih su se usprotivili, govoreći da se radi o prevelikom riziku.
Velić je bio najglasniji u zahtjevima da se krene u zauzimanje »Prečeca«, budući da su preko svoje veze iznutra doznali da objektu uskoro treba doći pojačanje u ljudstvu radi dodatnog osiguranja, što bi uvelike otežalo i iskompliciralo njegovo kasnije zauzimanje.
Konačno, izdana je zapovjed kojom je odobrena akcija, i to neposredno poslije pada Hrvatske Kostajnice u neprijateljske ruke. Operaciju je operativno pripremio brigadir Josip Kovač, tada načelnik logistike ZNG-a, a njome je zapovjedao pukovnik Željko Škarec. U samoj praktičnoj provedbi, na terenu, vodili su je Niko Velić, Ante Antičević i Ivan Grbavac Kobra, a veliku pomoć tom prigodom im je pružio i inžinjerac Zdravko Pavelić, koji je također od ranije djelatno uključen u ove aktivnosti.
Prvobitno je bilo planirano da akcija započne 10 rujna, što je radi blokade dugoselske vojarne i poremećaja redovitih aktivnosti oko dovoženja hrane u objekat moralo biti odloženo. Plan po kojem se trebalo zarobiti dostavno vozilo na putu od vojarne Dugo Selo do »Prečeca« (i u koje bi potom ušli naši ljudi, i tako se neopaženo ubacili u prostor skladišta), propao je, jer vozilo toga dana nije niti krenulo po obrok.
Tri dana kasnije, skupina zadužena za realiziranje zadaće odlučuje provesti je u djelo. Nakon što su osigurali potporu skupine od tridesetak specijalaca ZNG-a pod zapovjedništvom Ivana Grbavca Kobre (koji su spremno čekali na željezničkoj postaji u Božjakovini, za slučaj da nešto krene po zlu), Velić i Antičević odlučili su se na vrlo rizičan potez: jednostavno su se uputili prema ulazu u objekat, tražeći od stražara da pozove zapovjednika Slavka Radulovića, kako bi s njime pregovarali. Sa sobom su imali samo pištolje s ukupno 9 komada streljiva i 2 ručne bombe. Nakon što se Radulović pojavio, Velić mu je postavio ultimatum o predaji skladišta, govoreći kako je cijeli kompleks okružen našim snagama, dodajući pritom: »Mi odustati nećemo, bez obzira koliko nas poginulo...deset, pedeset ili pet stotina ...ali je najbolje da sve prođe mirno, bez žrtava. Ako se predate, svi ste slobodni i možete ići svojim kućama, jer nitko se od vas nije ogriješio o zakone hrvatske države...«
Radulović je, saslušavši Velićev zahtjev, zatražio rok od pola sata, kako bi »o svemu razmislio«, što je čuo i Ivan Grbavac Kobra koji je razgovor pratio preko »motorole« i cijelo vrijeme bio izravno u vezi s Velićem. Ne dozvolivši jugooficiru traženi »tajmaut«, Grbavac je počeo putem radio-veze čitati imena vojnika koji su bili u objektu, budući da su taj popis već od ranije posjedovali. Radulović se pokolebao, vidjevši da raspolažu točnim podacima, a dvojica naših pregovarača su nastavili s pritiskom, ne dozvoljavajući mu da se vrati u zgradu iz koje je mogao telefonskom vezom komunicirati s nadređenim zapovjedništvom i tako sve upropastiti. Stalno i uporno ponavljajući kako će svi biti slobodni, te da ih nitko neće nizašto teretiti, Velić i Antičević nisu popuštali: tražili su da se vojska odmah s kompletnim naoružanjem okupi na jednom mjestu i razoruža. Nemajući kud, Radulović je poslije kratkotrajnog otezanja popustio i prihvatio ponudu. U krug objekta odmah zatim ušli su Grbavac i Škarec, i od tog trenutka je on bio u našim rukama.
Na jarbolu ispred objekta uskoro se zavijorio hrvatski barjak.
Razoružano je ukupno 36 osoba (31 vojnik i 5 časnika). Budući da su bili vidno uplašeni, pregovarači su ih nastojali umiriti, nudeći ih sokovima i razgovarajući s njima. Slijedila je provjera svih skladišta, pri čemu je (sada već bivši) zapovjednik Radulović osobno ulazio u njih, kako bi otklonio svaku sumnju u to da su minirana. Kako svjedoči Velić, u trećem skladištu po redu, zapazio je dvadesetak metalnih bačvi na kojima je stajao natpis »bojni otrovi«; ovo je moglo biti naročito opasno u slučaju zračnih udara ili bilo kakve eksplozije.
U petak,13. rujna 1991. godine u 14,00 sati, »pao« je »Prečec«, prvo veliko vojno skladište »JNA« koje su zauzele hrvatske obrambene snage u Domovinskom ratu, i to bez ijednog ispaljenog metka. U akciji je sudjelovalo ukupno trideset dragovoljaca.
Od tada započinje grozničava utrka s vremenom. Postojala je realna mogućnost, da nadređeno zapovjedništvo »JNA«, kada sazna za gubitak objekta, pošalje zrakoplove kako bi uništili skladišta i ratni materijal koji se u njima nalazio. Stoga je trebalo djelovati brzo, bez odlaganja.
Istoga dana, Radio Ivanić Grad obznanio je vijest da je ovo skladište u rukama hrvatskih obrambenih snaga, te da su zračne snage »JNA« smještene na vojnom aerodromu u Banja Luci dobile zapovjed da ga bombardiraju. Kasniji prebjezi pripadnika jugovojske također su potvrdili da su takve namjere postojale, ali akcija je propala iz dva razloga: loših metereoloških uvjeta i nemogućnosti preciznog određivanja koordinata na kojima se nalazi Prečec.
Već u vrijeme vođenje pregovora o predaji Prečeca, s ivanić-gradske strane je preko 70 naših kamiona »šlepera« čekalo na utovar. Ukrcavanje tereta trajalo je više od 50 sati. Radilo se neprekidno, grozničavim tempom, a sve se obavljalo ručno. U tom napornom i opasnom poslu sudjelovalo je preko 500 ljudi, a računa se da je izvučeno ukupno između 4 i 5 tisuća tona raznog ratnog materijala, toliko potrebnog našim postrojbama.
Prema prioritetu, najprije je na redu bio djelatni sastav Zbora Narodne Garde, pa potom druge postrojbe i policija.
Nakon što je saznao za ono što se dogodilo u Prečecu, velikosrpski jugooficir Radomir Tomić (zapovjednik »Maršalke«, koji je jedno vrijeme izravno zapovjedao i vojarnom u Dugom Selu), ogorčeno je izjavio kako će »Sedmorica onih koji su to napravili, na čelu s Velićem i Antičevićem, uskoro visiti na istoj grani«.
Na sreću, svoju prijetnju nije uspio ostvariti.
- nastavlja se -
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15
Foto: 1. DPCM
Autor: Zlatko Pinter
