POVIJEST
DEVEDESETE - Grad Dugo Selo (piše: Zlatko Pinter)
Nije bilo lako gledati kolone tenkova, oklopnih vozila, kamiona i ratne tehnike koje su napuštale vojarne
- nastavak
U prvoj fazi, nastojalo se zaustaviti kretanje vojske i spriječiti mogućnost njezinog bojevog djelovanja, pri čemu je trebalo oteti sve što se može, kako bi se hrvatske branitelje opskrbilo nužno potrebnim sredstvima za obranu područja ugroženih agresijom. Kasnije, kada je na državnoj razini postignut dogovor s predstavnicima vojske o njezinoj mirnoj evakuaciji s područja Republike Hrvatske, ta se zadaća svodila uglavnom na držanju njihovih efektiva pod kontrolom, kako se ne bi dogodilo što nepredviđeno.
Od otvorenih oružanih napada se (na sreću) na vrijeme odustalo, jer objektivno, oni bi zasigurno značili otvaranje totalnog ratnog sukoba u urbanim zonama Zagreba i okolice, i u tom slučaju civilne žrtve bi se brojile u desecima tisuća mrtvih i ranjenih, uz ogromna razaranja. »JNA« koja je sa svojom tehnikom, topništvom i eksplozivima razorne moći bila smještena u gusto naseljenim zonama gradova ili u njihovoj neposrednoj blizini (Zagreb, Rijeka, Split, Šibenik, Varaždin, Bjelovar, Sisak, Pula, Gospić itd.), raspolagala je takvom količinom ratnog materijala i oruđa, da je u doslovnom smislu riječi te gradove mogla sravniti sa zemljom. Oskudica u naoružanju i ratnoj tehnici kojom su raspolagali branitelji, nije mogla jamčiti uspjeh u takvom totalnom ratu.
Posljedice koje bi to prije svega u pogledu ljudskih žrtava, pa zatim i materijalnih, ekoloških i gospodarskih šteta imalo, lako je bilo predvidjeti. Nitko u hrvatskoj vlasti nije smio niti imao pravo donijeti odluku koja je pri tadašnjem odnosu snaga za hrvatski narod bila ravna kolektivnom samoubojstvu.
Što su pregovori s jugovojskom odmicali dalje, bilo je jasno da se na kraju mora prihvatiti kompromis. Ne treba zaboraviti da su na takav razvoj događaja dosta utjecali i međunarodni čimbenici, za koje se ne bi moglo reći da su bili naklonjeni Hrvatskoj i njezinoj borbi za samostalnost.
Takav razvoj događaja, doveo je do toga da je u nastavku blokade vojarni i objekata (od 10. do 12. mjeseca 1991. godine), sve više dolazilo do taktiziranja i kombiniranja pregovora s povremenim oružanim prijetnjama, isključivanjima vode, struje, plina, prekidanjem telefonskih veza itd., pri čemu se jako moralo voditi računa o pragu tolerancije, odnosno izdržljivosti onih koji su bili u okruženju. Samo jedan nesmotren ili nekontroliran postupak (s bilo koje strane), mogao je dovesti do strašnih i tragičnih posljedica – a budući da su se te akcije provodile koordinirano, u većem dijelu Hrvatske, ta iskra bi mogla izazvati neku vrstu lančane reakcije i nenaoružani hrvatski narod gurnuti u totalni rat s jednom od (u to vrijeme) najjačih oružanih sila u Europi.
O samoj provedbi akcija, načinu na koji se to činilo i sredstvima, već je ponešto rečeno. Nije zgorega, međutim, podsjetiti na neke ne baš nevažne detalje.
Budući da većina njih nije posjedovala posebna vojna znanja i stručnost, naši ljudi su bili primorani uglavno služiti se više logikom i zdravim razumom, te se u datim okolnostima snalaziti onako kako je to nalagao obrambeni instikt.
Iz velike većine iskaza koji se mogu pročitati, kao i iz razgovora sa sudionicima blokada vojarni i vojnih objekata, može se zaključiti kako se u svim slučajevima (kako na području Dugog Sela, tako i u široj zagrebačkoj regiji) primjenjuje isti ili sličan model obrane, odnosno paraliziranja neprijateljskih snaga.
Najprije bi se zakrčile ceste (najčešće kamionima u koje se prethodno natovario pijesak, ili traktorima, građevinskim strojevima, osobnim automobilima itd.), i minirali prijelazi, mostovi, nadvožnjaci. Zatim se »ježevima«, betonskim blokovima, drvenim trupcima ili kakvim drugim zaprekama oko kojih se omotavala bodljikava žica, blokiralo izlaze iz objekata, raskrižja ili glavni cestovni pravci, kako bi se onemogućio izlazak neprijatelja i što je moguće više usporilo njegovo kretanje ukoliko probije prve linije blokade.
Na kraju, postavljale su se PT ili PP mine (a ako ih nije bilo, plinske boce koje su se koristile u kućanstvu), radi dodatnog osiguranja, u cilju sprječavanja uklanjanja zapreka i onemogućavanja napredovanje pješaštva predviđenim pravcima prodora.
Branitelji bi, onako slabo naoružani, u slučaju da do takvoga probijanja dođe, zauzimali zaklone iza čvrstih objekata i na tenkove i druga oklopna oruđa bacali »Molotovljeve koktele«, te otvarali vatru po pješaštvu, nastojeći zadržati neprijatelja do eventualnog pristizanja jačih snaga (specijalne policije, postrojbi ZNG i sl.).
Bio je to sustav tzv. elastične obrane, koji je predviđao postupno povlačenje (ako se mora), ali uz stalne napade i nanošenje gubitaka neprijatelju, kako bi ga se postupno slabilo i na kraju zaustavilo i uništilo.
Dužna pozornost morala se pokloniti i svim drugim oblicima obrane, prije svega protuzračnoj, jer su se očekivali doleti borbenih zrakoplova neprijatelja koji je u određenoj fazi napadnih djelovanja mogao bombardirati obrambene položaje i skladišta (naročito poslije ulaska naših snaga u ove prostore, tijekom izvlačenja ratnog materijala).
Zato su na pogodne lokacije (u slučaju Dugog Sela, prije svega Martin bregu) raspoređeni operateri koji su protuzrakoplovnim raketnim sustavima »Strela 2-M« trebali braniti svoje zone djelovanja od takvih zračnih udara.
Slabljenje neprijatelja stimuliranjem prebjega, simuliranje naših snaga kako raspolažu daleko jačim naoružanjem nego što je to stvarno bio slučaj, razbijanje njihove obavještajne mreže, nepopustljivost u pregovorima, te čitav niz drugih radnji usmjerenih na narušavanje njegove bojeve sposobnosti, također su segmenti obrane koji su u taktičkom i strateškom smislu bili od vrlo velike važnosti.
Moglo bi se na kraju reći, da je u svemu ključnu ulogu odigrala hrabrost i riješenost naših domoljuba da se odupru razmjerno neusporedivo jačem i tehnički opremljenijem neprijatelju.
Naravno, nije bilo lako gledati kolone tenkova, oklopnih vozila, kamiona i ratne tehnike koje su napuštale vojarne i garnizone »JNA«, razmještajući se nakon toga uz granična područja Bosne i Hercegovine, na položaje s kojih će zatim godinama razarati hrvatske gradove i sela. Svi skupa, znali smo da će se to dogoditi.
Racionalnijeg rješenja, u onim uvjetima, nažalost, nije bilo. Omraženu, zločinačku jugosoldatesku moralo se pustiti da mirno ode, u pratnji promatrača EZ-a.
Dio tehnike i ratnog materijala ipak je otet agresoru, a sljedećih godina Hrvatska se na razne načine uspjela naoružati i stvoriti respektabilnu vojnu silu, koja je s privremeno okupiranih područja, onog trenutka kada je krenula u njihovo oslobađanje, za rekordno vrijeme, nezabilježeno u povijesti ratovanja, jednostavno pomela one koji su sanjali san o »Velikoj Srbiji«, počinivši u ime te bolesne ideje krvave, masovne zločine genocida i barbarstva kakva novija europska povijest ne pamti.
Hrvatske oružane snage ne samo da su uspjele osloboditi svoja okupirana područja, nego su blistavim vojnim operacijama uspostavile nužnu ravnotežu snaga u regiji, spriječile genocid koji je srpska vojska pripremala u bihaćkoj enklavi, i stvorile nužne preduvjete za zaustavljanje rata u regiji i potpisivanje mirovnog sporazuma u Daytonu.
Tako je 'jugovojska', koja je svojim demagoškim komunističkim floskulama punih pedeset godina propagirala tobožnju koncepciju obrane utemeljenu na »naoružanom narodu«, onoga trenutka kada se pretvorila u sredstvo agresije i ostvarenja velikosrpskih ciljeva, svoj konačni poraz doživjela od nenaoružanog (ili možda bolje reći: razoružanog) hrvatskog naroda – koji je raspolagao jedino voljom, hrabrošću i odlučnošću da sačuva svoje pravo na postojanje...i to je bilo jače od svih oruđa i oružja. Ta motivacija pokazala se presudnim čimbenikom, posebice u prvoj godini obrane.
Staro načelo – da je u ratu ipak presudan ljudski čimbenik, u cijelosti se potvrdilo u praksi, i u borbi za neovisnost Republike Hrvatske.
Najbolji dokaz za to je obrana hrvatskoga grada heroja – Vukovara, gdje su malobrojni branitelji punih stotinu dana vezivali bar desetorostruko jače snage neprijatelja, nanoseći mu teške gubitke od koji se nije mogao oporaviti do kraja rata. Jedna od najvećih oružanih sila u Europi, slomila je zube na crti bojišnice koju je branilo ne više od 2000 oskudno naoružanih ljudi, uglavnom običnih građana – civila, od kojih najveći dio nije raspolagao nikakvim teorijskim niti praktičnim znanjima ili vještinama potrebnim za uspješno ratovanje.
Hrvatski branitelji pružili su tako dugotrajan i žestok otpor, da je agresor bio uvjeren kako grad brani nekoliko profesionalnih brigada. Stoga su, ogorčeni gubicima koje su doživjeli na ovoj crti bojišnice, pripadnici „JNA“, njezini rezervisti, četnici iz Srbije i „teritorijalci“ s okupiranih područja Slavonije i Baranje, počinili teške i masovne zločine razarajući gradove Vukovar, Borovo, Borovo Naselje, Osijek i druge.
Posebno će ostati zapamćen okrutni pokolj na lokalitetu stočne farme Ovčara (u blizini Vukovara), u kojem je na krajnje surov način (klanjem, metkom u potiljak i sl.), ubijen 261 hrvatski civil i ranjenik, nakon višesatnog mučenja i premlaćivanja u hangarima iz kojih su u skupinama odvođeni na stratište.
Ne bez razloga, danas se herojska bitka za Vukovar i strategija hrvatske obrane ovoga grada, proučavaju na 11 prestižnih međunarodnih visokih vojnih škola i akademija u svijetu.
Onoga trenutka kada je Hrvatska vojska postigla kakvu-takvu ravnotežu u smislu tehničke i oružane opremljenosti, svojim blistavim oslobodilačkim akcijama jednostavno je zbrisala četničke paradržavne tvorevine, i srpskim zločincima, kao i njihovim nalogodavcima jasno dala do znanja da će ideja o stvaranju »Velike Srbije« na hrvatskom teritoriju zauvijek ostati neostvareni san, anakrona i bolesna opsesija kojom se mogu zanositi samo okorjeli fanatici i luđaci.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15
Foto: 1. DPCM
Autor: Zlatko Pinter
