POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
- nastavak 3.2. Teror i zločini
Radić je pred smrt rekao da s Beogradom više nema niti može biti dogovora i da Hrvati nemaju razloga više tamo odlaziti.
U hrvatskom seljačkom narodu krvavi atentat na zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini (od 20. lipnja 1928.) izazvao je nevjericu, zgražanje, ogorčenje i konsternaciju. Taj je napad s pravom doživljavan kao atak na cijeli narod, pa su odmah čim je vijest o zločinu stigla u Hrvatsku započela spontana okupljanja i masovni prosvjedi protiv zločinačkog srbijanskog režima.
Masovne demonstracije trajale su puna četiri dana (od 20. do 23. lipnja), pri čemu je prosvjedovalo preko 100.000 ljudi.
Kao i uvijek do tada u sličnim prilikama, vlast je primijenila grubu silu u gušenju nezadovoljstva. Žandarmerija i policija ubili su drugoga dana prosvjeda (21. lipnja) trojicu mladića (Nikolu Majcena, Krešimira Jerbića i Gjorgja Bjeloša), ranjeno je ukupno 60, a uhićeno 120 prosvjednika.
Na sam dan krvoprolića (20. lipnja) i politički tajnik Mjesnog komiteta KP u Zagrebu Josip Broz Tito organizirao je podjelu letaka s proglasom kojim je pozvano seljaštvo na solidarnost s radnicima koji su također bili u teškom položaju i vrlo često u štrajkovima i sukobima s policijom i žandarmerijom.
Sutradan (21. lipnja) Seljačko-demokratska koalicija (SDK) također je obnarodovala svoj proglas kojim je javnosti priopćeno da je atentat u Skupštini „smišljen i organiziran zločin“, te da od tada nadalje napušta Narodnu skupštinu i SDK se u nju ne vraća sve dok se ne dobiju čvrsta jamstva za potpunu ravnopravnost i jednakost njezinih zastupnika. Odbijena je i ponuđena pomoć Vlade za obitelji ubijenih zastupnika i pogreb žrtava, a od naroda se zatražilo strpljenje i povjerenje u SDK.
Već 23. lipnja pokopani su Pavle Radić i Đuro Basariček čiji su lijesovi dan prije preneseni iz Beograda i izloženi u Hrvatskom seljačkom domu na Zrinjevcu. Deseci tisuća građana odali su im počast prolazeći tiho u kolonama, a na posmrtnom ispraćaju na zagrebačkom Mirogoju okupio se skup kakav se rijetko vidio u glavnom hrvatskom gradu. Obojica su položena u Arkade, jedan uz drugoga, u istu grobnicu u koju će kasnije biti pohranjeni posmrtni ostaci seljačkoga vođe i narodnog tribuna Stjepana Radića, Milana Šufflaya (od teških ozljeda što su mu ih zadali srpski agenti čekićem u glavu umro 19.02.1931.), Josipa Predavca (ubijenog u zasjedi kod Dugog Sela 14.07.1933.), Stipe Javora (koji nakon zvjerskog mučenja umire u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici 23. ožujka 1936.), Ivana Granđe (umro 1953. godine), te dr Jurja Krnjevića, Vladka Mačeka i Stjepanove supruge Marije Radić.
Zastupnici SDK prestali su sudjelovati u radu Narodne skupštine i nisu se pojavili na njezinom zasjedanju u Beogradu 1. kolovoza, nego su se okupili u Zagrebu na Markovom trgu (u zgradi Sabora). Ovu sjednicu otvorio je Svetozar Pribićević, a predsjedao je Vladko Maček i na njoj je donesena rezolucija kojom je SDK odlučila ustrajati na promjeni uređenja u državi, ali na legalan način u parlamentu, tako da se ostvari puna ravnopravnost i jednakost Hrvatske i svih prečanskih krajeva sa Srbijom. U toj rezoluciji naglašeno je i to da se hegemonistički državni sustav poslužio organiziranim zločinom kako bi spriječio legalnu i zakonitu političku borbu SDK, a istaknuto je i nepriznavanje odluka koje donese krnja beogradska skupština u kojoj nema predstavnika SDK, budući da oni zastupaju političke interese i prava građana iz prečanskih zemalja.
Ovdje je zanimljiv načelan i tvrdokoran stav Svetozara Pribićevića, koji je punih 10 godina bio jedan od stupova velikosrpskog karađorđevićevskog režima. Izigran od Radikala koji su ga počeli ucjenjivati, uvidjevši da oni rade protiv vitalnih interesa naroda kojega zastupa, shvatio je na kraju kako Srbi u Hrvatskoj moraju tražiti dogovor s Hrvatima, a ne biti pijuni Beograda i produžena ruka njihove hegemonističke politike. On koji je nekad govorio kako će „Hrvati biti manji od makovog zrna“, sad je tom nasilničkom režimu bio pripravan oduprijeti se i po cijenu života.
Stjepana Radića ni u vrijeme dok je bolovao (više od mjesec i pol dana), nisu ostavljali na miru.
Na njega se stalno vršio pritisak iz Beograda da s Dvorom i Radikalima sklopi kompromis o novoj vladi. Beogradskim vlastodršcima bila je neophodan legitimitet, te su ga nastojali na sve moguće načine privoljeti na dogovor. No, Radić je ostao nepopustljiv. Federalističko uređenje države i puna ravnopravnost Hrvatske i hrvatskoga naroda bili su uvjeti kojih se držao on ali i SDK u kojoj je sazrilo uvjerenje da će velikosrpska hegemonistička klika i dalje radikalizirati stanje ako joj se ne stane na put i ne pruži odlučan otpor.
Oni koji su sa Stjepanom Radićem proveli posljednje sate njegovog ovozemaljskog života tvrde kako je pred smrt rekao da s Beogradom više nema niti može biti dogovora i da Hrvati nemaju razloga više tamo odlaziti.
Od zadobivenih rana Radić umire 8. kolovoza 1928. godine
Hrvatska je u suzama. Oplakuje svoga junaka, mučenika, sina i vođu. U Hrvatskom seljačkom domu na Zrinjevcu više od četiri dana odaje mu se počast. Na posljednjem ispraćaju okuplja se mnoštvo od preko stotinu i pedeset tisuća ljudi, seljaka i građana iz svih krajeva Hrvatske, oko šezdeset tisuća izaslanika HSS-a, a nošeno je 1450 vijenaca. Kolona se od Zrinjevca do Mirogoja kretala gotovo punih 8 sati (od 9,30 do 17,15). U hrvatskoj povijesti nije zapamćen tako masovan i veličanstven skup kakav je upriličen tog 12. kolovoza, kad su se Hrvati opraštali sa svojim Stipicom kojega su neizmjerno cijenili, voljeli i kojemu su bezgranično vjerovali, kao ni jednom političkom lideru prije njega.
SDK zauzima nepopustljiv stav i ne pristaje na ucjene Radikala. Kao najistaknutija figura u njoj u tim prijelomnim vremenima nakon smrti Radića, pojavljuje se Vladko Maček.
Po Hrvatskoj i dalje traju nemiri, na djelu je represija žandarmerije, policije i agenata, hrvatske seljake i mladiće ubija se i ranjava na skupovima, mnoge se progoni i zatvara na temelju političkih osuda. U nizu izbora u gradovima i lokalnim sredinama kandidati SDK osvajaju većinu odbornika što dodatno izaziva tenzije i bijes beogradske klike. Situacija se iz dana u dan usložnjava. Karađorđevski režim ne želi nikakve reforme države i odlučan je zadržati dotadašnji sustav po svaku cijenu. Na djelu su brojne manipulacije kojima se pokušava politički izigrati Mačeka, Pribićevića i ostale predstavnike SDK, ali koalicija je čvrsta i ne odstupa od svojih načela.
U toj pomutnji i strahu od posljedica dugotrajne krize u državi, SDK ipak traži izlaz i nastoji postići dogovor s kraljem, pa 4. siječnja 1929. godine Maček odlazi kod njega u audijenciju i traži korjenitu promjenu državnog uređenja na federalnoj osnovi, kao i uspostavu i poštivanje kulturno-povijesnih prava naroda koji tvore Kraljevinu Jugoslaviju.
Nakon Mačeka, popodne istoga dana kod kralja ide Svetozar Pribićević i predlaže mu formiranje vlade i trenutačno raspisivanje izbora za Ustavotvornu skupštinu.
Razgovori s kraljem vođeni su i sutradan.
I Pribićevića i Mačeka se nastojalo natjerati na odstupanje od postavljenih zahtjeva SDK, no, bez uspjeha.
Na kraju su (5. siječnja 1929.) Radikali i Demokrati glatko odbacili prijedloge SDK i time je bio otvoren put diktaturi.
Radilo se ustvari o jednoj režiranoj predstavi u kojoj je Beograd tražio i priželjkivao blokadu parlamentarnih mehanizama kako bi stvorio prostor za primjenu izvanrednih mjera.
- nastavlja se -
Foto: 1. i 2. DPCM/wikimedia.org
Autor: Zlatko Pinter
