Snježana Vučković

Piše: Snježana Vučković

Piše: Snježana Vučković

Studeni koji cijeli svijet kroz kestene, obojano lišće i jesenske kiše doživljava romantično, za Hrvatsku je mjesec plača, tuge i sjećanja.

Upravo tog mjeseca 1991. godine, hrvatski civili u Vukovaru iz prve su ruke upoznali zvjerstvo, a nečovječnost osjetili na vlastitoj koži. Tisuće branitelja, civila, djece, staraca i žena tada su doživjeli strahote koje samo pola godine ranije nisu mogli naslutiti niti u najcrnjim mislima.

...

Pad njihovog već ubijenog grada, odvođenje i ubijanje branitelja, tjeranje u logore, silovanja i masakriranja, pamte svi koji su se tog 18. studenog zatekli u Vukovaru. Jedna od žena iz kolone koja je za ruku čvrsto držala svog 10-godišnjeg sina, sve je preživjela i sve nam je ispričala. Njezino ime je Jozefina Ištuk.

Strah od silovatelja

“Sreća je u nesreći da smo u to vrijeme živjeli na Mitnici u koju četnici nisu uspjeli nahrupiti. Iako su kuće i imanja nakon svega bili potpuno uništeni, izbjegao se taj masovni masakr. No, oni su bili stacionirani u našoj neposrednoj blizini… Svakodnevno smo slušali “Bože pravde”, a zasipani smo i granatama. Zbog straha od ulaska četnika, mi žene s Mitnice smo uz sebe uvijek imale po jedno ‘kinder jaje’. Smrt je bila prihvatljivija od silovanja i iživljavanja”, doznajemo od Jozefine, žene koja je preživjela pad Vukovara i iz svog voljenog grada izašla upravo u onoj koloni koja je medijski najprikazivanija.

U jednom od napada, tada 30-godišnja Jozefina je i ranjena.

“Stalno smo bili u podrumima, no kada bi se primirilo, znali smo otići u vrt po nešto povrća ili obaviti stvari koje nismo mogli tijekom napada. Ja sam 06. studenog izašla oprati odjeću, a onda odjednom granata… Zasuli su me geleri i pogodili u glavu, ruku i nogu, a mnoge još uvijek imam u sebi. Bila sam oblivena krvlju i zasuta prašinom, a to je slika koja je najviše prestravila moga sina”.

Pad grada

Dan potpunog pada i okupacije grada, naša sugovornica nikada neće zaboraviti. Teško je, kaže, pronaći prave riječi za opisati atmosferu koju je zatekla izlaskom iz skloništa:

“Svi s Mitnice smo upućeni prema groblju gdje su nas čekali autobusi. Njihovi avioni su nam u niskom letu nadlijetali iznad glava, a tamo prema Vodotornju čula se pjesma ‘bit’ će mesa, klat’ ćemo Hrvate’. Branitelji su se morali predati, a među njima i moj suprug. Sin i ja ubačeni smo u jedan od autobusa i onda je započeo petodnevni put obilježen maltretiranjima i ponižavanjima. Sjećam se da se tih dana rodila i jedna beba, a ljudi su majci davali svoje potkošulje u koje je zamatala to djetešce.”

Jozefina i njezin sin su, nakon pet dana vožnje, konačno pronašli put do slobode, dok je njezin suprug izašao tek nakon šest mjeseci logora.

Suprug je preminuo, majku nikada nisu pronašli

“Preminuo je u 48. godini života… Tamo su ga posebno mučili jer se zvao Ante”, zaključuje ova Vukovarka koja e, unatoč svemu, u svoj grad vratila među prvima, već 1997. godine. Iako je njezina obitelj u konačnici dočekala slobodu, Jozefini sudbina njezine majke Janje ostavlja gorak okus u ustima. Janja Dujić je, naime, još uvijek na popisu nestalih.

Jozefina kaže da je nakon 30 godina više uopće ne zanima tko je ubio njezinu majku, te da joj je podatak o mjestu na kojem je zakopana još jedino što bi voljela znati:

“Nakon pada grada i ‘čišćenja’ Supoderice, četnici su bacali bombe u podrume koji su bili puni prestravljenih civila. Ono što znam jest da je moja majka bila u jednom od njih sa još nekoliko civila. Jedna je žrtva iz tog podruma identificirana, dok moja majka i njih još pet, niti nakon tri iskapanja do danas nisu pronađeni. Tijekom potrage, Grujić je iznio mogućnost da su svi leševi pobacani na jednu hrpu i zaliveni kemikalijom kako bi potpuno uništili ostatke. Upravo zato se bojim da ih nikada nećemo pronaći”.

Photo: 1. Ilustracija/Freepik

Autor: Snježana Vučković

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.