RATOVI
Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika
Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata
Domagoj Jurčić Sremac rođen je 30. prosinca 1971. godine u Geelongu u Australiji. S roditeljima se, hrvatskim emigrantima, kao osmomjesečna beba vraća u Vukovar gdje je odrastao i pohađao osnovnu školu. U Osijeku je završio srednju veterinarsku školu te upisao poljoprivredni fakultet, ali prije fakulteta odlazi na odsluženje redovnog vojnog roka za vrijeme kojeg dolazi do agresije na Hrvatsku. Napušta JNA i pristupa Zboru narodne garde i elitnoj 1. gardijskoj brigadi "Tigrovi" u kojoj prolazi sva ratišta diljem Hrvatske. 2000. godine biva umirovljen s činom stožernog narednika. Hrvatski je ratni vojni invalid a u slobodno vrijeme se bavi umjetnošću, točnije slikarstvom. Imao je nekoliko samostalnih izložbi i član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
...
- Možete li nam za početak reći kako ste dospjeli u Tigrove?
U Tigrove sam dospio preko Divulja i Tomislavca, utekavši iz JNA u Benkovcu... Imao sam nepunih 19 godina... Ljeto prije mog odlaska u JNA, 1990; prisustvovao sam kao mladi član, organizaciji i skupovima HDZ-a u mom Vukovaru i okolici... Po gradu su često organizirani, na dan skupova, povorke vozilima okićenim hrvatskim zastavama, a ni lokalni Srbi nisu ostajali dužni pa bi se provozali gradom sa srpskim zastavama, često označenim grbovima SDS-a ili sa četiri "S".
S obzirom da sam bio maturant te svježe upisao fakultet, a bližio se i odlazak u vojsku koju nisam želio odgađati, pitao sam gospodina Tomislava Merčepa da krenem u program Prvog hrvatskog redarstvenika, no odbio me, rekavši da pričekam, odem u JNA, pa ako zatreba neće biti kasno uključiti se... Bio sam tada ljut na njega, no vremenom sam shvatio zašto je to učinio. U početku, nisam imao nikakvih problema u JNA s obzirom da sam se prvi dan, na razgovoru sa komandantom voda, izlanuo da sam član HDZ-a.
Došao sam pošteno odraditi svoje i jesam, postao sam najbolji vojnik u klasi, te sam za nagradu mogao birati mjesto prekomande. Naivan i skroman, rekao sam samo neka je u Hrvatskoj i ispunili su mi želju; pravac Benkovac. Od tamo sam doživio Plitvice uživo, Borovo selo preko TV-a, a Vranu, Kijevo i druga sela nanovo uživo... doduše, nije tu još bilo nekih djelovanja, no osjetilo se sa koje strane dolazi miris vojničkog graha, a na koju stranu odlaze vjetrovi od istog. U kasarnu su stigli i razni dobrovoljci i Srbije, nosili su malčice čudnovate oznake, čak se bezbednjak, kapetan Ristić sukobljavao sa istima, a kada sam vidio da je na benkovačkom kaštelu istaknuta srpska trobojnica sa četiri "S", odlučio sam više ni dana provesti u JNA.
Imao sam ludu sreću da smo kao medicinari išli po trebovanje lijekova u splitsku bolnicu, pa sam slijedeće jutro iskoristio prigodu i otišao u jednom smjeru bez povratka.
- Što se potom dogodilo, gdje ste otišli?
Otišao sam na Tomislavac i nakon noći na Tomislavcu pitali su nas što želimo, gdje se vidimo? Ja, te većina kolega Hrvata smo htjeli pristupiti Zboru narodne garde, tako da sam se odmah našao u autobusu za Kumrovec gdje je bila baza 1. bojne Tigrova i tamo sam potpisao svoj prvi ugovor o profesionalnoj službi.
- Što Vas je nagnalo priključiti se u obranu Domovine?
Razlozi su, osim klasičnoga, bili domoljublje, a imao sam i obiteljsku vojničku tradiciju koja nije živjela jedino u vrijeme Jugoslavije, a djedovi su bili hrvatski vojnici, dragovoljci, tako da je moje pristupanje u ZNG bilo sasvim logična stvar.
Usput, vidio sam iz prve ruke gdje vjetar puše a ni vratiti se ravno kući nije bio baš mudar potez poradi Vojne policije i KOS-a.
Na samom početku moje vojne službe bio sam pješak, strijelac, no kako sam završio obuku za medicinskoga tehničara, prilikom prvog odlaska na teren samoinicijativno sam otišao našoj doktorici koja je u čudu gledala kada sam je pitao za sanitetsku torbicu i prve zavoje... I tako je krenulo; medicinski tehničar i strijelac u jednom.
Nakon svega par dana više tjelesne pripreme nego li neke temeljne obuke uslijedilo je i zaduživanje naoružanja i moj prvi teren, a to je bila Hrvatska kostajnica.
Prošao sam većinu terena sa 1. Gardijskom brigadom od Kostajnice, Okučana, Juga, Kapele,Šatora pa sve do Oluje.
Novljansko ratište sam preskočio, dio Juga također jer sam se želio priključiti obrani mog Vukovara, te 204 brigadi, no Vukovar me nije želio... promašio sam čak dvije grupe koje su išle za Vukovar, a s trećom sam išao kao pratnja, no zbog riječi koju sam dao mom zapovjedniku satnije, pokojnom Damiru Tomljenoviću GAVRANU, koji mi je tom prigodom umjesto moje rumunjke dao svoju SAR-ovku, da ću se vratiti u postrojbu, nisam ostao u Vukovaru nego sam se vratio u bazu...
No, srce nije dugo mirovalo i nakon par dana sam se razdužio i krenuo na istok... Nažalost uludo... Sve u svemu, nakon nekog vremena u 204-oj u bazi Rakitje, odlučio sam se vratiti nazad u Tigrove.
Dan danas si ne mogu oprostiti što sam ikad otišao iz postrojbe, jer "zavičajni klub" je jedno, a obitelj nešto sasvim drugo.
- Koje akcije i danas pamtite?
Što se akcija tiče, definitivno pamtim izvlačenje Gordana Lederera, pa izvlačenje mog prvog ranjenog suborca pod minobacačkom vatrom s jedne njive kod Nove varoši, te jednu od posljednjih, u Oluji, pogibiju dvojice suboraca iz moje satnije, dva kuma od kojih je jedan bio svježi otac koji još nije ni vidio svoje dijete. Nije trebao biti tamo, no inzistirao je da ide sa svojom braćom. Njegov kum se oprostio prije toga sa svima baš kao da je znao da se vratiti nikad neće... Ta posljednja mi je prilično teško legla zbog određenog spleta okolnosti i dugo mi je trebalo da je proradim...
- Tko su Vaša braća po oružju iz Tigrova?
Svi su čuli za pokojnog Damira Tomljanovića GAVRANA, no mnoštvo pravih dječaka i cura je prošlo kroz našu brigadu čiji se podvizi i dan danas prepričavaju... prisjetiti ću se dva vozača saniteta; Nenada Duspare koji se oglušio na zapovijed i krenuo spašavati svog zapovjednika kojeg je izvukao i za kojeg su svi mislili da je s njim sve gotovo, no ne, naprotiv, preživio je i vodio centar za obuku Tigrova. Pa Ivicu Novaka, čovjeka za kojeg nije postojala zapreka i mjesto gdje se ne može doći po ranjenika.
Mogao bi do sutra, no stat ću na Stevici Pavliniju LALI; jednom velikom čovjeku, ratniku, heroju i žrtvi Domovinskog rata... Za njega točno vrijedi; iz blata do zvijezda i natrag u blato. Čovjeka, čiji me primjer naučio da nikad ne sudim čovjeka po onome što trenutno jest jer nikad ne znaš što ga je u tu situaciju dovelo.
Nažalost, razlog zbog kojeg je naš Lala postao heroj Domovinskog rata ga je odveo i u socijalnu otuđenost, alkoholizam, u konačnici i u smrt. A bio je Čovjek... baš tako, sa velikim "Č". Spletom okolnosti, znao sam priču koja ga je pratila, iz njegovih usta ispričano svjedočanstvo njegova života, patnje, bola. No, zakazali smo svi... koliko god smo se trudili oko njega, kada je podigao bedeme oko sebe više nismo mogli doći do njega, a sustav je onemogućio bilo kakav vid intervencije što je u konačnici rezultiralo njegovom smrću... ne, nije se ubio, iskrvario je od čira... sam k'o ćuko u svojih par kvadrata... Smrt dostojna junaka?! Ne bih rekao. No, takav je sustav koji dopušta takve stvari. Bilo bi lijepo da se nešto promijeni da i sustav ne bi tako okončao.
- Bili ste sudionik Domovinskoga rata sve do samoga kraja?
U ratu sam sudjelovao do samog kraja... Nagrižen bolešću i ozljedama, umirovljen sam sa 2000. godinom.
Što se tiče odličja, imam ona redovna; Spomenicu Domovinskog rata '90.-'91; Spomenicu domovinske zahvalnosti, medalje "Ljeto", "Oluja", te Srebrnu plaketu Tigrova.
Nikad se nisam smatrao posebnim da zaslužujem nešto više. Trudio sam se maksimalno odraditi svoje dužnosti i nadam se da obavljanjem istih nisam nikoga od svojih suboraca ugrozio.
Domovinski rat je najsvjetlija točka mog života na koju ću biti ponosan dok dišem.
Mogu danas pričati ovo ili ono, no tko nije bio i tko nije vidio to zajedništvo, požrtvovnost i sebe daje za druge, taj ne može i nema pravo reći jednu riječ o Domovinskom ratu i ljudima koji su ga iznijeli na svojim leđima. Možda do kraja svog života i napravim nešto hvale vrijedno za moju zajednicu, obitelj, sebe, no Domovinski rat će uvijek biti nedodirljivi broj 1 mog životopisa. U hrvatskoj povijesti je to možda i najsvjetlija točka iako se danas mnogi trude, daju sve od sebe da Domovinski rat i nas, učesnike istog oblate i ogade, ne samo kod nas kući nego u cijelom svijetu. Što bi jedan naš "sportski djelatnik" rekao; "NEĆEŠ RAZBOJNIČE!"...
I ta borba za očuvanje uspomene na čistoću Domovinskog rata ponajprije stoji na nama učesnicima istog, te našem potomstvu, te cijelom hrvatskom narodu i drugim stanovnicima lijepe naše koji su bili žrtve velikosrpskih terorista.
- Kakvo je Vaše mišljenje - kako se država odnosi prema hrvatskim braniteljima?
Što se tiče odnosa države prema hrvatskim braniteljima, od početka su se lovile krivine, a da mi to nismo ni znali, barem ne većina, a da smo i znali, nije nam bilo pretjerano stalo.
Tu ponajprije mislim na Ugovore o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske koji i su svojevremeno proglašeni ništavnima što je dalo nagovijestiti sve slijedeće probleme koji su se godinama gomilali.
Danas se nalazimo na određenoj prekretnici jer se po prvi put sustavno snimila i analizirala kompletna situacija, osmišljen je i novi Zakon, no provođenje istog će ipak diktirati stanje državnog proračuna, a možebitno i promjene vladajućih garnitura što smatram nedopustivim, ni kao što smo vidjeli; možemo kampirati gdje želimo, no dijaloga sa vlasti, ako ona to ne želi nema... barem ne smislenoga.
Uglavnom, pogreške su učinjene još u ratno vrijeme, a one su se kasnije odrazile u kompletom stanu u našem gospodarstvu, državi, sustavima...
- Jeste li zadovoljni kako Hrvatska izgleda danas?
Sa izgledom naše domovine nisam zadovoljan. Kako i biti kada baš iz krajeva gdje se najviše naše krvi prolilo iseljava najviše ljudi, te odlaze širom svijeta da bi bili služinčad tuđinu za sitne pare.
To smo mogli i tu, no nismo; borili smo se da budemo svoje gazde na svom posjedu. Istina je da ni poduzetnički duh ne cvate pretjerano, da ljudi odlaze tamo gdje će na kraju mjeseca biti 50 eura u plusu, no što je razlog tome; to što se to ne može ostvariti ovdje, da može, ljudi ne bi išli van nego bi sve to radili ovdje.
Tko je tomu kriv?! Što da Vam ja govorim... vidimo ta lica svaki dan na Dnevniku. A možda ne na Dnevniku ali ih svaki dan vidimo na gradskim špicama umjesto na svojim radnim mjestima gdje bi trebali stvarati i omogućiti uvjete da se sve navedeno ostvari u realnom vremenu. Naravno, dodatno mi po živcima skakuću raznorazni nusprodukti demokracije poput raznih udruga civilnog društva, nadziranja ovoga ili onoga ili pljuvanja po RH, te predstavnici jedne nacionalne manjine koja je godinama terorizirala trećinu lijepe naše, a danas to rade cijeloj. Zapravo, ja kao Vukovarac, osoba kojoj su nestala dva brata u logoru Velepromet, nemam problema sa običnim ljudima srpske nacionalnosti u svom gradu jer znam gdje i s kim živim u obostranom poštovanju dok je isto na snazi, no ovi profesionalni Srbi i ono što si oni dozvoljavaju za naš novac je odavno prešlo granice dobrog ukusa.
Uglavnom, ovo nije Hrvatska kakvu smo snivali na početku '90-tih.
- Kako provodite vrijeme sada kada ste u mirovini, što Vas opušta?
Vrijeme u mirovini prvenstveno kratim slikanjem, te brigom za starije članove moje obitelji. Tu su i moji kućni ljubimci, te svakodnevne kućanske obaveze.
Povremeno se nalazim s društvom iz nekadašnje zajednice mladih naše župe sv. Filipa i Jakova "Susreti", te sa mojim Tigrovima i drugim prijateljima.
Zdravlje je 'nako... PTSP uz ovakvu svakodnevicu se ne da skriti, čudno je kada nešto ne boli, a nesanica je redovita pojava.
Nadam se da ću s mojim suborcem iz Tigrova uskoro pokrenuti jedan posao s osvrtom na našu kulturnu baštinu s kojim se nadam stvoriti, osim poboljšanja vlastite egzistencije, i uvjete za ostanak određenog broja mojih sugrađana u našem gradu, te da će postojati korist za širu zajednicu i turističku ponudu o kojoj bi se moglo govoriti i u širim okvirima od granica lijepe naše.
- Da li ste član neke Udruge proizašle iz Domovinskoga rata?
Aktivan sam u Udruzi ratnih veterana 1. Gardijske brigade "TIGROVI" za Vukovarsko-srijemsku županiju, no zbog manjeg članstva te zdravstvenog stanja članova udruge i članova njihovih obitelji, aktivnosti smo sveli na obilježavanje godišnjica stradavanja, povremeno obilaženje članova obitelji poginulih pripadnika, te obilježavanje do sada ne obilježenih mjesta stradavanja naših pripadnika.
- Kako komentirate činjenicu da je cijela jedna brigada branitelja počinila suicid nakon završetka Domovinskoga rata?
Samoubojstva hrvatskih branitelja te pokušaji istih su naša žalosna svakodnevnica.
Nažalost, ljudi su sve češće stjerani u kut iz kojeg ne vide izlaza, a neki su pak krajnje dehumanizirani oduzimanjem ili pak gubitkom mogućnosti zaposlenja i vođenja brige za svoje obitelji. Neke izjeda bolest.
Sve u svemu gomila je problema koji stjeraju čovjeka u kut, a nakon obijanja vrata raznih institucija gdje niko ne nudi rješenje, nego samo čovjeka zavlače i vrte u krug, dobar dio ne vidi drugi izlaz do konopa ili metka.
S obzirom na moju dužnost koju sam obavljao, imam često priliku razgovarati sa dečkima u kriznim situacijama i pružiti im kakvu takvu nadu čak i onda kada nemam ili pak ne znam na koji način im pomoći, no ponekad je važno samo preživjeti noć jer je noć postala naš najveći neprijatelj.
Sve skupa bi se mogli prevenirati da službe na terenu imaju malo širi opis svojih dužnosti, mada u posljednje vrijeme mogu pohvaliti suradnju s timovima za psihosocijalnu pomoć, mada i oni mogu pružiti tek prvu pomoć i najnužnije vatrogasne mjere, za koje također ponekad treba vremena koje čovjek nema.
No, nisu samo materijalni razlozi razlozi porasta broja suicida, tu je i naša svakodnevica, odnosno sve ono što se oko nas događa, a većina nas to doživljava kao osobni neuspjeh i indirektno "preuzima" odgovornost i na sebi iskazuje onaj krajnji vid samokritike.
- Družite li se i danas sa svojim suborcima? Sjećate li ih se?
Što se tiče mojih suboraca, pamtim ih skoro sve, sa nekolicinom sam stalno na vezi, a sa mnogima komuniciram putem društvenih mreža, sa nekima se često viđam, a pamtim ih po svakom trenutku provedenom zajedno, po svakom terenu jer u ratu vidiš da li neko jeste ili nije čovjek.
- Jeste li zadovoljni koliko danas djeca uče o Domovinskom ratu?
Smatram da naš obrazovni program ne sadrži dovoljno relavantnih, a još manje domoljubno orijentiranih podataka o Domovinskom ratu. Usput, skandalozno je da djeca nekadašnjih terorista ne samo da uče povijest koja neće vrijeđati njihove i osjećaje njihovih roditelja ili djedova nego imaju i posebni školski sustav.
Kako naši političari misle da će ta djeca Republiku Hrvatsku sutra, kada odrastu, ikada u životu smatrati svojom domovinom?!
- Vodi li država dovoljnu brigu o hrvatskim braniteljima?
Vrlo je relativno što smatramo pod skrbi o hrvatskim braniteljima. Srezane su nam mirovine, srezani su odlasci u toplice, no eto, otvaraju se veteranske bolnice, ubrzavaju se dolasci na specijalističke preglede, pokrenut je program sistematskih pregleda, no još je niz problema; mnogi su stambeno ostali nezbrinuti, mnogi su bez posla, pogotovo hrvatski branitelji koji nisu stekli neki postotak invaliditeta, nema domova za hrvatske branitelje gdje bi dečki mogli provoditi svoje umirovljeničke dane jer su mnogi bolesni, rastavljeni ili pak neženje.
Mislim da bi takvi veteranski domovi uz određene prateće programe mogli smanjiti i stopu suicida.. Načelno država se trudi, no da li je to dosta - mislim da nije... tim više što ne mora sve to ići iz proračuna.
Gorući problem naše države je depopulacija, odnosno iseljavanje. Tko će za koju godinu puniti državni proračun?! Gdje odlaze svi oni za koje smo se borili, za koje smo prolijevali krv a među njima i sve veći broj hrvatskih branitelja. Ne ulaže se dovoljno u proizvodnju, ne prate se ni želje pojedinaca da pokrenu određene projekte ako nemaju neku veću svotu za start. Malo mi je sve to onako... Ne sviđa mi se...
Domagoj Jurčić SREMAC - TIGROVI - 1. GARDIJSKA BRIGADA
foto: Domagoj Jurčić Sremac
Autor: Helena Krmpotić
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
