Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

RATOVI

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

DARKO GRANOŠA, hrvatski dragovoljac, pripadnik Specijalne policije MUP-a, hrvatski ratni vojni invalid, ranjen u Gornjem Zemuniku.

U obranu Hrvatske pristupio sam u ožujku 1991. godine. Otišao sam u Policiju, tada nije bilo ničeg drugog i ovdje u Zagrebu se prijavio i prošao u jedinicu Specijalne policije. Nakon obuke u Svetošimunskoj ulici odmah smo išli na prvu crtu bojišnice. Nije bilo previše vremena za pripremu jer su četnici s JNA već krenuli u organizirane oružane pobune po cijeloj Hrvatskoj.

Prvi teren mi je bio Pakrac, tada se dogodio incident da su Srbi, koji su činili i dalje većinu u policiji, odbili izvjesiti hrvatsku zastavu na stanicu policijske postaje u gradu i ostavili su zastavu sa zvijezdom petokrakom.

Kako su obavljene smjene zapovjednika postaje i djelatnika policije, mi smo preuzeli službu i stavili hrvatski stijeg. Ali kada su nas vratili u Zagreb, oni su odmah vratili petokraku na policijsku postaju. Hrvatsku zastavu su bacili i zapalili. Policija se otvoreno svrstala na stranu Srba, to je bilo jasno od prvoga dana. Uz pomoć JNA i njihovih tenkova činili su opasnu prijetnju novoj hrvatskoj državi, jer je nas još uvijek bilo malo, a bili smo siromašni s naoružanjem. Ali imali smo srca, to je bilo najvažnije.

Na povratku u Pakrac otvorili su vatru na nas, uperili tenkovske cijevi, a mi smo se branili s kalašnjikovima, to je jedino što smo imali. Bila je riječ o jednom autobusu iz Zagreba naših dečki, bili su u ljudstvu debelo nadmoćni nad nama i naoružani do zuba. Jedna trećina nas je izašla iz autobusa prije grada i pješice smo nastavili prema Pakracu i tako smo se spasili.

Ovi koji su ušli u grad su svi izrešetani. Već je tada grad bio pun vikend-četnika. JNA im je davala oružje šakom i kapom. Naš zadatak je bio da osiguravamo postaju 12 dana a nakon toga smo vraćeni u Zagreb, točnije na Tuškanac. Bila je riječ o prvoj postavi Specijalne policije koja je izlazila na teren.

• Gdje ste bili smješteni nakon povratka u Zagreb i kamo ste dalje išli?

Baza Specijalne policije bila je na Tuškancu, i nakon kratkotrajnog odmora išao sam na drugi teren – u Gornji i Donji Zemunik.

Bili smo zaduženi za čišćenje terena, kako bi osigurali siguran prostor za naše dečke koji su dolazili, tada su već bile oformljene 1. i 2. gardijska brigada.

Oko Zadra sam bio najviše, i tamo sam ranjen treći dan ratišta.

Pogođen sam u lijevu natkoljenicu, ostao sam u tom kamenjaru, pogodila me granata, nisam ni bio svjestan što mi se dogodilo. Ležao sam na tom kamenu i gledao u nebo, nisam ni znao što me snašlo.

Ja sam nastradao upravo u Donjem Zemuniku, bilo nas je 40 ukupno, trebali smo ići u napad jer je bilo potrebno osvojiti zračnu bazu koju je držala JNA. Kako nitko nije mogao doći po mene a nisam se mogao ni ustati, ostao sam tako ležati više od četiri sata.

Uspio sam si stegnut nogu remenom, a znam da sam na trenutke gubio svijest i sve mi se to činilo kao vječnost. Više nisam imao ni vode, iskrvario sam i mislio sam da je kraj. Ali došli su po mene, uspjeli su uzvratit vatru moji specijalci i dvojica su me prenijela natrag na naše položaje i odvest u bolnicu.

Tamo sam dobio tri litre krvi i doktori su se čudili kako sam ostao živ. Tek kasnije su mi rekli da sam ranjen u napadu JNA koji je tukao po nama iz brodova. Uopće nisam bio svjestan što se događalo. Samo osjetiš kako letiš zrakom i padaš. Nema ni zvukova ni ničega. Nisi svjestan ni što se događa, samo ne osjećaš tijelo. Ali oporavio sam se, sva sreća, vrlo brzo. I odmah sam otišao natrag na teren.

Nastradao je veći dio moje postrojbe, bio je jedan tenk JNA koji je tukao s brda Gornjeg Zemunika po nama i povlačio se, tako da ga nismo uspijevali pogoditi. Nikako ga nismo uspjeli onesposobiti, on bi izašao, ispalio 20 granata i povukao se nazad. U toj akciji smo izgubili dosta ljudi, bilo je baš gadno.

• Što nakon toga?

Nakon što su me pokrpali u bolnici u Zadru, helikopter me prevezao na Rebro u Zagreb. Tu su mi htjeli amputirati nogu, kada sam se probudio vidio sam kako mi je noga označena vodootpornim flomasterom. Poludio sam, bacio sam doručak i cijelu posteljinu i rekao da ne dam nogu, i uspio sam ih nagovoriti da me operiraju, i spasili su me.

Evo i dan danas hodam na tu nogu, polako, ali hodam. Nakon toga su me ostavili u MUP-u, radio sam kurirske poslove sve do 2008. godine, kada odlazim u mirovinu. I danas sam u mirovini, morao sam ići po sili zakona, nakon 34 godine staža. Javio sam se i u Oluju i Bljesak, ali nisam mogao sudjelovati u borbenim djelovanjima zbog noge, pa sam bio u stožeru i pomagao kako sam znao i umio.

• Vratimo se malo na Zadar i situaciju koja je bila tada '91. godine....

Ljudi još nisu bili ni svjesni što se događa. Nitko od nas nije bio svjestan da će biti tako žestoko. Ali JNA se ozbiljno pripremala na rat uz Martićevce i četnike koje su svakodnevno naoružavali.

Oni nisu imali problema s opremom, s uniformama. Danas kada gledam kako su prodali naše generale i šutili zbog optužbi da je bilo etničkog čišćenja, ubojstava i genocida, ne znam da li da se smijem ili plačem.

Je, bilo je toga, kako da ne, ali ne s naše strane. Mi smo ratovali protiv vojnika i svakom vojniku je ispod časti uopće pucati po civilima. Mi to ne radimo. Branili smo svoju zemlju i svoj narod. Do danas nitko nije odgovarao za zločine u Zadru, pa ni za jedno ubojstvo, a ondje je bilo svega. Prihvatili smo kako je to rat i kako je to sada tako kako je.

Ali nisam ni u snu mislio da će nas jednoga dana optužiti za zločine i za genocid. Pa to doista je za smijat se.

Šteta što ti uvaženi suci u Haagu nisu bili s nama '91. pa da vide iz prve ruke tko je koga napadao i tko je ubijao, a tko se branio. Bilo bi im sve jasno, prvi dan. Pa kada imate na umu da smo se borili protiv četvrte vojske Europe, a mi s nekim puškama, pola bez opreme, bez obuke de facto, bez ičega.

Pa samo nas je dragi Bog čuvao. Ali imali smo velike gubitke. Velike.

• Da li su civili dolje na zadarskom području pomagali JNA i četnicima?

Da, naravno da jesu. To je bilo vidljivo na svakom koraku. Kako smo ulazili i zauzimali sela, tako samo u kućama vidjeli svakojake odore, JNA šinjele i kape. Oni su svi bili mobilizirani, a kada su bježali sve su ostavljali za sobom i tvrdili da su bili samo civili. A redovno su odavali naše položaje i radili s četnicima i pomagali mi, od otkrivanja gdje se mi nalazimo, do pomoći u hrani.

Nakon Oluje su se presvlačili u civilnu odjeću i išli su za vojskom. Nikog od tih ljudi nismo dirali niti izdvajali iz kolone, niti jednoga. A znali smo da su do jučer pucali po nama. Sve ih je spasio Zakon o aboliciji.

To je toliko nepošteno prema nama stradalima, prema svim poginulim i prema izbjeglicama koji su morali bježati iz svojih domova. Pa jedna trećina Hrvatske je bila okupirana! Ono o čemu svi šute danas – pa Srbi su radili etničko čišćenje nad Hrvatima. To je bilo jasno k'o dan. I ne samo Lika, nego i Dalmacija, Istočna Slavonija – njihove namjere su bile jasne od prvoga dana.

Čini mi se kao da smo sve to danas zaboravili. Počeo je rat i u Bosni, pun Zagreb je bio izbjeglica – jesmo i to zaboravili?

• Cijela obitelj Granoša dala je veliki doprinos Domovinskome ratu, Vi i četvorica braće – svi ste bili hrvatski branitelji?

Tako je. Dražen, Mato, Goran i Željko. Ja sam otišao prvo, a onda je Mate išao za mnom prvi. On je bio u Gromovima u bazi na Trsteniku u 2. Gardijskoj brigadi kod Dugoga sela. Tamo je bio smješten u onim barakama, prvi teren mu je bio Gornji Viduševac, tamo je i ranjen.

Ja sam išao u posjetu Mati na Rebro i tražim gdje leži u kojoj sobi, i kaže mi sestra da nema Mate Granošu ali imaju Dražena Granošu. Skoro sam se onesvijestio. U bolnici sam doznao da mi je brat umro prije tri dana od posljedica ranjavanja. On je poginuo u selu Kostolac kod Okučana i ležao je u mrtvačnici, nitko ga nije ni identificirao jer je bacio sve svoje dokumente da ih četnici ne nađu i ne pronađu obitelj i ne ubiju i njih.

Otišao sam ga identificirati, Dražen je poginuo kao pripadnik 1. Gardijske brigade Tigrovi. Do danas nitko nije odgovarao za njegovu smrt. U toj akciji je ranjeno 28 Tigrova, ubijeno njih 14.

Brat Goran je tada bio u Tenju i nije ni znao da mu je brat poginuo, i bio je također teško ranjen snajperskim hicem u vrat, na mostu između nove i stare Tenje. Uspio je uništiti jedan vojni transporter i išli su uzeti pješačko naoružanje s njega, jer nisu imali nikakvo oružje. I kako je krenuo prema jednom automatu da ga uzme, tako ga je pogodio hitac u vrat. Dečki su ga uspjeli spasiti, krenuli su pucati po snajperistu a dvojica su ga izvlačila. Uspio je preživjeti, ostao je 90-postotni invalid, teško se kreće, snajper mu je prekinuo funkciju vratne kralježnice.

I Goran i Željko i Dražen su bili u 1. gardijskoj brigadi u 4. bojnoj Tigrova.

Brat Željko je stradao u Starom Grabovcu u Novskoj, dobio je gelere u glavu i spasili su ga HOS-ovci u Novskoj, oni su ga izvukli, inače bi iskrvario tamo. Kada je njegova brigada bila na terenu on se izgubio i otišao u krivom smjeru i nastradao od granate. I tamo su bili HOS-ovci koji su imali mitraljez u jednoj kući. I tamo je otišao k njima, a kuću je JNA gađala s granatom. Odletio je 20 metara nakon udara u zrak, no uspio je ostati živ.

U izvlačenju su ga spasili HOS-ovci koji su došli po svoje, nisu ni znali da je i on tamo. Oni su mu spasili život.

Danas ih blate i razvlače po medijima, a njihovi ubojice šetaju kao slobodni ljudi. Sramota je što rade, to su istinski heroji Domovinskoga rata, koji su se borili i bili ubijeni od strane četnika i JNA. Danas ne zaslužuju ni minimum pijeteta niti su njihova imena poznata široj javnosti, kao ni njihova borba za neovisnost Hrvatske. Danas ih u ustima imaju oni koji su bježali iz Hrvatske i rata nisu vidjeli i misle da mogu odlučivati o njima i njihovim sudbinama. Da nije bilo tih dečki – moj brat danas ne bi bio živ!

• Kako je majka proživljavala da su joj sva petorica sinova otišla u rat? Bili ste jako bliski s njom...

Moja mama Vuca, ona je rođena u Bosni kod Orašja, njoj su 45-te partizani ubili i mamu i tatu.

I uvijek nam je pričala o strahotama koje je njezina obitelj prošla, tatu su joj ubili kada se vratio s Križnoga puta na kućnom pragu, i njega i mamu pred njom, imala je 8 godina. Mama je ostala ratno siroče i bila smještena u ratnom logoru u Belom Manastiru, posebno su se iživljavali nad tom djecom ustaških vojnika. Bila im je sluga doslovno, s jednom obrokom na dan.

Ponašali su se prema njima kao prema robovima, bilo je tamo 300 djece. I uvijek nam je pričala i bili smo tako odgajani, kada je proglašena hrvatska neovisnost bila je oduševljena s time, i čim su počele pobune ona je nama svima rekla – odite braniti našu Hrvatsku. I tako sam otišao ja prvi, a u manje od godinu dana i sva četvorica braće.

Tragično mi je danas kada slušam kako se nas, hrvatske branitelje, proglašava agresorima, a Pupovca i Srbe drže kao osloboditelje ove zemlje. Koliki prostor im se daje, a nitko ne priča o tome što je ovaj narod sve prošao, koje strahote, koje dečke i koju mladost smo izgubili u agresiji na Hrvatsku.

Mi i danas plaćamo cijenu jer smo branili svoju zemlju.

foto: Darko Granoša

Autor: Helena Krmpotić

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.