Korisnička ocjena: 4 / 5

SHB

Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 01:11

Hitovi: 8128

RATOVI

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

PETAR JANJIĆ - TROMBLON

SMRT JE POKUCALA NA VRATA VUKOVARA

Vukovar su branili i Srbi Vukovarci koji su Hrvatsku držali svojom Domovinom, a oni ostali Srbi koji su bili teledirigirani otišli su pa se vratili sa svim bolesnicima iz Srbije, kojima se digla ona stvar na Hrvatsku, a kako nam je i poznato, ta im je hrskavica duboko zastala u grlu.

Kako su sve pripreme bile sprovedene na obje strane znalo se dobro da nas od najsurovijih trenutaka života dijele minute. Bilo je teško nakon svih dosadašnjih događanja čekati na taj glavni udar i početak propasti.

Zlo se nadvilo iznad našeg života i našeg grada ne vodeći računa o ljetnom vremenu koje je dolazilo, zaustavilo je vrijeme koje u nama više neće od tog trenutka poteći.

...

I tako mi svi krenemo skupa čistiti kuću po kuću i stanje se polagano vraćalo u normalu. A kako i neće kada smo svi pucali kao nikada do tada. Teren potpuno nepoznat, a bašte i vrtovi puni mina i na sve strane metci lete i paraju nebo, granje drveća i fasade nekada prekrasnih kuća. Tu na položaju srećem i brata mog najboljeg prijatelja, Zlatka Jurišića. Samo se jednom u životu ima nekoliko pravih stvari. Pravog prijatelja, pravu ljubav i potpuno zdravlje. Sve je drugo bezvrijedno. Sada više nemam zdravlja i najboljeg prijatelja. Zdravlje sam izgubio ranjavanjem, boravkom u logoru i gledanjem kako se Hrvatska skrnavi kriminalom i lopovlukom, a najbolji prijatelj mi je poginuo u teškim mukama na Ovčari. Ljubavi su mi dvije ostale. Moja obitelj i Domovina oskrnavljena izdajama.

Zlatko onako koščat i raščupan u maskirnom odijelu, ogrubjelog glasa od silnih dernjava i vike, jer se u akcijama i nije moglo drugačije komunicirati, podigne me u zrak kao perce i kaže: "Živ si Petersone". Tako me je zvalo cijelo društvo. Vidim da su oko njega sve pravi borci i da je to isto uigrana ekipa. Kroz šalu i smijeh prenose nam najvažnije informacije te pokazuju da im nije lako, ali da se drže. Zabrinuti su kao i svi drugi što nema pomoći iz Zagreba. Mi njima pričamo kako je na Budžaku i Borovu naselju pa kada su čuli iz prve ruke da oni tamo deru četnike kao budale vidio sam da će sada i oni još žešće lupati "osloboditelje".

Nedugo zatim krenuli su tenkovi prema našim položajima i svi smo izišli na borbena mjesta. Vidio sam da su dečki već uništili dva tenka i da se ne boje hrpetine čelika. Tri tenka u nepravilnom redu pokušava proboj pored već uništenih tenkova i ruše nekoliko mladih stabala Lipe. Ja kažem Zlatku da zajedno bacimo vreću pijeska od grudobrana na sredinu ceste, i to činimo. Zatim ja skočim iza te vreće i doviknem mu da mi baci Zolju. On mi je dobaci i ja je brzo rasklopim te iz klečećeg stava pogađam tenk kao nekakav suvenir na pijaci. Oni svi poskakali od sreće jer su se druga dva tenka počela povlačiti. Napad odmah prestaje, a mi silazimo u njihov podrum i Zlatko vadi viski da nas počasti. Četnici ponavljaju napad, ali ovaj put bez tenkova i sa smanjenom žestinom, pucajući bez ikakve veze izdaleka po položaju Krune mesara. Nakon cjelodnevnih borbi vraćamo se u bazu sretni i ponovo svi na broju.

Odlučivanje, zapovijedanje i raspoređivanje ljudi nije predstavljalo nikakve poteškoće niti probleme jer je postojao jedinstven način pristupa ljudima. Nakon svake predložene solucije obavljanja svih aktivnosti u akcijama obrane pa sve do logističkih, Šumar i Samuraj su pitali sve ljude da li te zadatke mogu i žele obaviti. Ako netko nije mogao ili iz nekih razloga želio obaviti neki od poslova bio je upitan što i gdje želi. Nije bilo samovolje i arogancije, nije se osjećala zapovjedna struktura, a nije tada niti trebala. Svi su htjeli sve i svi su mogli sve raditi. Bili smo svi jednaki i za sve su svi poslovi obrane bili jednaki.

Sutradan odlučujemo da odemo na Budžak i da postavimo nova minska polja jer su se dečki požalili kako im je to lošija strana obrane i da nemaju nikoga da im obavi taj posao. U Vukovarskom ratu postojala je vrlo kvalitetna grupa koja je obavljala posao miniranja, ali radi prioriteta i obima posla kao i veličine teritorija nisu tehnički mogli biti u stanju sve obaviti po pozivu. Neki su dijelovi morali čekati i duže vrijeme, dok su neke terene morali minirati svaki treći dan.

Zapovjednik minera bio je Zdenko Novak - "Mina". Imao je odličnu grupu ljudi, mješavinu Vukovaraca i Đakovčana, sve mladih ljudi koji prije ovoga rata nisu znali što je to prava bojeva mina i eksploziv. Radili su kao crnci jer su mnoga minska polja bila uništena od granatiranja i tako su nastajale rupe u obrani koje je trebalo hitno zatvoriti i pokrpati. Kako tada Mina nije imao vremena obaviti iniranje odlučili smo da taj posao obavimo mi. Ja sam minirao i veći dio prilaza u grad iz smjera šume Adice i tako dobro osigurao naš punkt i svaki pokušaj pješadijskog i tenkovskog prodora u grad. Oba Jastreba mogla su mirno spavati jer su ih čuvali Šumari koji su bili i jedina prepreka četnicima do njihovog toplog i dubokog gnijezda.

Kada sam Mladom Jastrebu odnio kartu miniranja Adice on je zahtijevao da miniram i preostali dio koji nije bio miniran, a koji se pružao duž nasipa pruge i malene dole s lijeve strane ulice Borisa Kidriča. To sam glatko odbio uz obrazloženje da je taj dio odlično pokriven iz naših punktova i da nema potrebe trošiti mine uzalud te da će to ako on želi obaviti zapovjednik Mina. I na kraju kada je Vukovar bio pred padom, svi ljudi koji su išli u proboj izišli su upravo kroz taj neminirani dio. Da sam kojim slučajem minirao taj dio ne znam kako bi se odlazak u proboj odvijao.

Za cijelo vrijeme rata četnici jedino nisu smjeli dirnuti niti su ikada napali položaje Šumara. S tim se neizmjerno ponosimo bez obzira koji su razlozi toj njihovoj odluci bili. A i da jesu, prošli bi onako kako su prošli na svim punktovima koje su i Šumari u intervencijama branili.

Budžak je bio jedno od takvih položaja. Bio je upola miniran i to od nekoliko različitih karaktera ljudi pa su takva i bila minska polja. Šarena i loše postavljena, puna rupa i pogrešnog odabira mina neprilagođenih za taj teren. Mine nisu bile dobro maskirane i nedovoljno ukopane. Uviđamo da su pojedina mjesta duž kanala neminirana ili loše minirana, a pojedina koja su bila minirana već su postala velike rupe u obrani jer su bila uništena stalnim granatiranjem i sve skupa predstavljala veliku opasnost za cjelokupnu obranu. Pravimo plan miniranja te nabavljamo i dovozimo mine. Tako smo odlučili da miniramo i Budžak i kada odemo ostavimo dva važna obavljena posla. Prvi je bio da pokažemo i naučimo dečke s Budžaka da četnici nisu nikakva sila nego naivci koji su nasjeli dezinformacijama svojih pretpostavljenih, te da ih je lako uplašiti i otjerati s dobro koordiniranom i izvedenom akcijom.

Apsurd je da su četnici na nas slali djecu od osamnaest godina i ljude koji nisu bili srpske nacionalnosti i to u prvim redovima, s informacijom kako na tom i tom dijelu grada nema nikakve obrane, pa tako ni opasnosti.

Druga važna stvar je da miniramo sve točke mogućeg prodora i osiguramo sa minama sve punktove kako bi svi mogli mirno spavati. Tu na tom nesretnom Budžaku gubimo i prvog čovjeka. U tijeku miniranja kanala na dijelu zvan Budžak tri, otpočinje iznenadno granatiranje minobacačima raznih kalibara, vatrom koja je bila veoma precizna i koja nas je u potpunosti poklopila. Trajala je nekoliko minuta, a nakon bijega u podrume prvih kuća i okupljanja svih raspršenih boraca koji su imali ulogu štita i osiguranja, uvidjeli smo da jedan od nas nije sa nama. Pronašli smo ga raskomadanog. To je bio za nas prijelomni trenutak koji je pokazao koliko se netko može voljeti. Svi smo plakali. Osjećali smo da je dio nas otišao. Bili smo u šoku i žalosti. Nismo znali što bi rekli, kako bi se ponašali jer nismo nikada govorili o smrti. Nismo se nikad sreli sa smrću, a sada je ona pokucala na naša vrata. Smrt do tada nije postojala. Smrt u Vukovaru postaje naš otac, prijatelj. Postaje naša navika, naš život. Smrt, to smo mi.

Nakon tog prvog velikog gubitka Šumar nije dozvolio da se ide u akciju koja bi bila odmazda. Želio je da ga pokopamo uz sve počasti, i da napravimo pauzu. Nakon miniranja i trodnevnih uspješnih operacija po cijelom Budžaku svi branitelji su živnuli i uveliko se promijenilo ponašanje i pristup ka obrani njihovog dijela grada. Postali su prava borbena cjelina koja je dalje znala i umjela pokazati sve kvalitete koje su imali uključujući moral koji ih je i vodio u svim borbama. Njihova tri zapovjednika Zdravko Vrkić, Zdravko Mlikotić i Ivan Vučković, nakon našeg odlaska uspješno su dalje vodili i organizirali obranu svih dijelova do pada grada, primjenjujući svu viđenu taktiku i akciju koju smo tamo pokazali.

Počela je velika borba na Trpinjskoj cesti

Četnici nadiru i napadaju sa svim silama koje imaju. Pokreće se njihov vatreni stroj smrti i destrukcije. Sjedimo mi i slušamo na našem sigurnom punktu sva zbivanja, koja se odvijaju nekoliko kilometara dalje od nas i uz raznorazne komentare procjenjujemo da branitelji trpinjske ceste dobro i uspješno pružaju otpor višestruko jačem protivniku. "Nema potrebe da se pale vozila i da idemo u intervenciju, drže se oni dobro", prve su riječi koje su izašle iz prepunih usta našeg Šumara.

Svatko od nas je radio sebi svojstvene poslove. Netko je čistio oružje, netko je spavao, a većina je sjedila oko stola, polako pijuckala pivo i sok i pozorno pratila razvoj događaja bitke u Borovu.

- nastavlja se -

prvi dio

drugi dio

treći dio

četvrti dio

peti dio

foto: DPCM

Autor: Mario Mehaković

Izvor: Petar Janjić - Tromblon, 'Žedni krvi, gladni izdaje'

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.