RATOVI
Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika
Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata
PETAR JANJIĆ - TROMBLON
U pancirnu košulju sam uredno složio:
pet tromblonskih mina, deset ručnih bombi, stotinjak metaka rezerve za moj automat i dva pištolja, “pijanog ustašu” (nadomjestak za pušku iz koje smo ispaljivali ručne bombe), prvu pomoć, široko nasječene kožne trake za zaustavljanje krvi, lovački nož, lovačku pljosku uvijek punu viskija i dvije kutije cigareta (dok ih je bilo)
- nastavak
Nakon prve borbene akcije na Trpinjskoj cesti, ostajemo svaki na svojoj poziciji, to jest u najbližem podrumu. Podrum u kojem sam trebao provesti noć bio je prepun boraca na kojima se nije vidio umor, ali koji su opušteni ležali ispijajući razna pića i pričajući svakojake životne dogodovštine. U podrumu svijetli nekoliko svijeća i stvaraju ugodnu sliku koja treperi na zidu. Neugodna slika bila je par nogu koje su mi bile blizu lica, a koje su se osjetile nadaleko. Polako se jede i pije i svi su spremni za spavanje jer svi pričaju da će sutrašnji dan biti mnogo gori od današnjeg. Nekolicina je već debelo zaspala kada me Bosanac pozove van iz podruma jer ni on nije mogao spavati radi buke koju su stvarali pijani četnici. Sjedimo u mraku pokraj kanala na kraju Hercegovačke ulice, a iznad nas nebo puno zvijezda koje su govorile da će sutra biti sunčan dan.
Preko puta nas su kuće, a iza njih se vidi treperenje vatre i čuje se glasno pjevanje četnika. “Pa oni nisu dalje od pedeset metara zračne linije?!” pitam ja Bosanca potpuno začuđen. Pored nas sjeda Robert Zadro koji isto nije mogao spavati. Bosanac mi govori: “Pa oni tako svaku noć pjevaju i pijanče do jutra, a onda kada mamurni krenu na nas ne znaju ni gdje se nalaze, a kamoli da ih se trebamo bojati. Nego Tromblon, kako ti to pucaš iz tog vraga od oružja?” kaže tiho, pokazujući na tromblone. Ja mu lijepo objasnim, a on onako krakat klekne i omota remen od puške oko ruke i pita me je li dobro kako drži prst na okidaču. Ja mu popravim položaj i kažem, da samo dodirne rub okidača ili će ostati bez prsta i da čvrsto drži pušku kako mu ne bi odskočila u lice i tijelo. On tako i napravi i otprilike usmjeri pušku s namjerom da ispaljeni trenutni tromblon padne u četničku blizinu. “Pa nećeš valjda njih ciljati odavde?” pitam ga ja iznenađeno. “Hoću, hoću, ne mogu ih više slušati, jebo im pas mater četničku”. I otprilike nanišani i ispali tromblonsku trenutnu minu u visinu i mrak. Ja počinjem Boga moliti da je pogodio dobar kut, jer ako nije vratiće nam se u blizinu pa će biti pakla. Trebalo je pogoditi pravi ugao ispaljivanja s obzirom da je udaljenost bila pedesetak metara. Ja sam odmah zalegao u kanal i nakon nekoliko sekundi čuje se eksplozija i urlici. “Majko mila, upomoć!”.
Ne mogu vjerovati što vidim. Od eksplozije se podigao žar i pepeo koji je padao sa neba kao krijesnice, a urlici boli su parali noć tako da ih je sigurno i deseta ulica od nas morala čuti. “E Tromblon, dobro je ovo tvoje oružje, udara pravo” izgovori on to sve zagledajući pušku i diveći se. “Ma vidi ti njega, nikakve emocije, kao da nije napravio tako nevjerojatnu stvar” pomislio sam začuđeno. Da je ispalio još stotinu komada ne bi takav pogodak više imao. I tek tada smo otišli na spavanje. Pjesma mu njihova više nije smetala.
Bosanac je bio rođeni vođa, ljudi su ga poštovali i slušali ga. Imao je odlike slične kao i Šumar: bio je dobar i hrabar i zaslužio je povjerenje i svoj autoritet. Znao je da bi im uspješno prišao u svim pogledima koje su oni u to vrijeme potraživali, morao se dokazati i postati uzor, sa poštenjem i neposrednošću prema svim pripadnicima punktova jednako. Dokazao se i maksimalnom skrbi kao i raspodjeli jednakih zadataka i dužnosti. Mislim da su svi imali puno povjerenje u njegov način rada što sam i vidio tijekom svih zajedničkih borbenih akcija.
Zapovijedati nije bilo lako. Gadan i težak je bio osjećaj odgovornosti, a svakako kada se imalo žrtava ili se nije moglo učinkovito organizirati obrana radi nedostatka ljudi i oružja. U mnogo slučajeva moralo se pridobiti neke borce, koji su bili nazovimo galamdžije, ali dobri borci, ili one koji su pokazali znatno nezadovoljstvo jer nije bilo ni traga od obećane pomoći iz Zagreba. To su sve imali borbeni zapovjednici Vukovara (ne i podrumski), i poradi takvih kvaliteta je Vukovar i mogao izdržati tolike napade sa takvom žestinom i snagom. Ljudi koji i nisu imali velike hrabrosti postajali su hrabri i odvažni i pratili su rad svojih zapovjednika jer su znali da rade nešto veličanstveno. Bili su veličanstveni, a da to tada nisu ni znali.
Svanuo je novi dan, sunčan i nekako svjež. Budim se ukočen i umoran i mislim kako će i ovaj dan biti prepun trke i buke. Svi jedemo i počinje šala o proživljenim snovima. Dolazimo na položaje i pitam se gdje su Šumar i dečki, kako su oni jučer prošli. Ali znao sam da su u redu jer bi mi već netko javio da je nešto krenulo po zlu. Počinje čekanje. Sedam je sati, a aveti još nisu krenule u napad. Znači da nešto pakleno planiraju. I evo nam kiše, ali ne one fine koja miluje i umiva, nego kiše što fijuče i zemlju u grumenju diže. Pada kao iz kabla i pere li pere po živom i neživom. Ruše se krovovi i lete crepovi i cigle. Grmi kao tisuću gromova odjedanput. Otvorila se zemlja i nebo. Sve se trese, poskakuje. Namještaj i stvari u podrumu zveče, a Želimir Lojdl-Prika okrenuo pričati kako nije dobio zadnju plaću u Borovo tvornici. Ludilo. Svi se smiju i nikome ne pada na pamet da pomisli na zbivanja vani. Za njih granate nisu padale.
Svi spremaju polako svoje stvari, provjeravaju oružje i sjedaju na svoja mjesta završavajući započete mesne nareske i konzerve ribe. Meni nije bilo do jela. Moje misli su bile vani i već sam zamišljao kako će to pražnjenje biti kada krene pogon ludila dugačak dvanaest sati. Ali neće to biti nekakvih običnih dvanaest sati, nego sati koje će otkucavati kapljice krvi ugrijane pod suncem koje će nemilosrdno pržiti. Još nismo ni krenuli, a već me je počela oprema žuljati. Dupla pancirna američka kaciga ispunjena pamučnom tkaninom koja je sprečavala probijanje sunčeve topline. Ona je i spašavala moju blesavu glavu od znoja koji je obilato tekao sa obrijane glave te poskakivanje kacige u trku po njoj. Košulja je bila zelena, lovačka, s puno malih džepova koji su bili ispunjeni pastom i četkicom za zube, ručnim satom, malim rokovnikom s olovkom, slikama obitelji, bočicom soka i jednim sendvičem.
Volio sam tu košulju s kojom sam se družio nekoliko godina u lovu. Odlično sam poznavao svaki njen džep. Nad košuljom sam nosio pancirni prsluk težine dvanaest kilograma koji je obilato prekrivao polovicu mojega tijela. Taj pancir sam dobio na dar od zapovjednika Vrkića sa Budžaka, koji je neizmjerno poštovao naš dolazak i ukupni moj učinak na Budžaku. Pancirna košulja je pružala veliku psihološku ravnotežu i sigurnost iako me je pomalo i radi svoje težine, sputavala u prebacivanjima i oduzimala dragocjenu snagu i dah.
Bila je natovarena s petnaestak kilograma tereta. U nju i na nju sam uredno složio cijelo skladište: pet tromblonskih mina, deset ručnih bombi, stotinjak metaka rezerve za moj automat i dva pištolja, “pijanog ustašu” (nadomjestak za pušku iz koje smo ispaljivali ručne bombe), prvu pomoć, široko nasječene kožne trake za zaustavljanje krvi, lovački nož, lovačku pljosku uvijek punu viskija i dvije kutije cigareta (dok ih je bilo).
Hlače su bile maskirne vojne, s dva velika džepa u kojima sam nosio rezervne čarape, gaćice i toplu majicu. Na nogama sam imao čizme “oficirke” koje su bile razgažene i udobne. Kroz cijelu Vukovarsku bitku koristio sam pravi arsenal raznovrsnog oružja počevši od revolvera 38 Specijal i prekrasnog pištolja na lovačku patronu 16 cal. Posebno sam volio jurišnu pušku M-70-AB2, “srpkinju” s preklopnim kundakom, a na dohvatu ruku uvijek mi je bila Papovka za izbacivanje tromblonskih mina. Imali smo i krasan Winchesterov snajper s odlično upucanom Cajzovom optikom. U samim početcima rata nosio sam RPG, a u devetom mjesecu sam dobio i OSU koju sam koristio kako je iziskivala situacija. Ista stvar je bila i sa Zoljama kojih je bilo nekoliko pa smo ih morali štedjeti. Sve u svemu uvijek sam na sebi u akciji nosio, debelih tridesetak kilograma.
Molio sam Boga da se ne ide u akciju gdje treba mnogo trčati i hodati iako sam bio dobre kondicije i fizičke snage. Naš interventni vod je uvijek bio maksimalno opterećen s opremom i naoružanjem i svi su vukli i nosili sve. Važno nam je bilo da nam ništa ne nedostaje jer od viška ne boli glava. Vodu nismo nikada nosili sa sobom jer smo imali dobro raspoređene ljude koji su pazili i na takve “sitnice”. Svi smo se držali svojih zaduženja i obaveza i do zadnje sitnice smo bili točni, precizni i proračunati. Šumari su bili švicarski sat.
Odjednom kako je i počelo tako je naglo i prestala paklena buka. Nastupila je grobna tišina. Ništa se više ne čuje. Samo daleka tutnjava iz mojih misli koje su bile dobrano zasićene u posljednjih pola sata. Vidim Bosanca koji se diže i tiho izgovara, “počinje”. Svi se ustajemo i istrčavamo u već svakom poznata mjesta dočeka “osloboditelja”. Kako je Prika bio moj dobar prijatelj i kum mog šogora, ostajemo zajedno u dovratku jedne omanje kuće s potpuno porušenim krovom i djelom pročelja kuće. “Sada će oni snažno udariti i kada ih odbijemo krenuti ćemo u kontru sve dok ih ne istjeramo preko tampon zone”, izgovorio je tiho vadeći svu živu municiju, okvire punjenja za automat i bombe, uredno ih slažući pored zida.
Ne pitajući ništa učinio sam iste pripremne radnje kao i on i pokušao sam upamtiti što je više detalja u kućama duž ulice. Imao sam sa sobom osam granata za tromblon i desetak bombi. Bio sam uvjeren da će to morati biti dovoljno. Raspored Blaginih ljudi bio je odličan. U svakoj drugoj kući nalazio se po jedan čovjek s mitraljezom, tromblonima i Zoljama. Svi su imali automatsko naoružanje i jedva su čekali kada će prljave bradate spodobe zakoračiti u dogovorenu zonu dočeka.
Srce tuče kao ludo i s vrelom krvi u iščekivanju pumpa i ogromne količine adrenalina. Osjećam neopisivu napetost koja prelazi preko cijelog tijela u obliku struje.
Počinje
Prvi njihovi bijesni kerovi brzo napreduju. Vidim ih u polusagnutom stavu u punoj opremi sa šljemovima na glavi. Na ramenima imaju crvene krpice kao nekakav znak raspoznavanja. Htjeli su po svaku cijenu uzeti Hercegovačku ulicu i tako omogućiti prodor ka Slavonskoj i Ličkoj ulici i dubini Trpinjske ceste. Čujemo veliku pucnjavu i eksplozije na drugoj strani naših položaja. Tamo su već došli u blisku borbu s ljudima Ive Kovačića. Prika mi kaže da ni tamo nemaju šanse da se probiju jer su i na drugoj strani dečki dobro pripremljeni.
Preko ulice se u dugom nizu kuća smjestila opaka ekipa Ive Kovačića i Pipeta. Čuje se brujanje nadolazećih tenkova i pomislim koja šteta što nemam uz sebe svoj ručni bacač, ali i kumulativni trombloni moraju biti dovoljni. Htio sam otići po bacač, ali mi Prika kaže da nema potrebe jer će raditi i top B-1 kao i sve ose i zolje. A svakako neće nedostajati i potpora naših Bikova i Šljuka.
Tenkovi su krenuli s Lipovačke ceste i to u formaciji klina. Pored njih kao mravi natiskani hodaju pješadinci pokušavajući vatrom zaštititi sebe i velike “kornjače”. Slika je bila impresivna. Četnici su uveli u borbu više od tri stotine ljudi koji su poduprti tenkovima izgledali više nego strašno. Cijela slika je izgledala kao scena iz ratnog filma. Uz nas se pojavljuje još desetak branitelja i cijela Slavonska i Hercegovačka ulica bila je ispunjena Gardom Blage Zadre.
Bilo je tu oružja svakakvih vrsta, od engleskog Brena do najsuvremenijeg automatskog naoružanja poput M-15 i M16.
Bitka počinje urnebesnom pucnjavom tisuću cijevi. Meci fijuču na sve strane. Stvaraju se postupno rupe u njihovim redovima. Mi smo svi bili zaklonjeni i nismo se morali kretati sa mjesta dočeka dok su četnici forsirajući napad u prebacivanju gubili ljudstvo kao u crtanom filmu. Padali su pokošeni velikom udarnom snagom svih kalibara i pokušavajući se zakloniti počinju panično dozivati pomoć. U dolasku i odlasku nailazili su na minirane kuće, vrtove i prolaze. Bojište postaje prava klaonica. Četnici nisu ni sanjali da će ih ovaj put dočekati puni sastav borovskih bojovnika. Bila je to impresivna sila koja je početkom akcije ulijevala strahopoštovanje, a nakon sat i pol vremena od nje nije ostalo ništa. Ja se tek tada osvješćujem iz transa borbene aktivnosti uvidjevši da su se rezerve municije i tromblona potpuno istrošile. Cijev moje papovke bila je usijana kao i cijelo moje tijelo.
Bio sam svjedok najbolje akcije Hrvatske vojske u povijesti. Gardisti generala Zadre u taj sat i pol uništili su devet tenkova i izbacili iz stroja skoro tri stotine četnika. Bila bi to veličanstvena pobjeda i za sve profesionalne vojske svijeta, a kamoli za ljude koji nisu bili profesionalci.
I sve se to dogodilo u nepunih dva sata.
Svi se grlimo i živo komentiramo kakav je to impresivni tempo bio u kojem nitko nije bio ni svjestan da je sve prošlo tako munjevito, da se nismo stigli dobro ni umoriti. Tek sada vidim da je pored mene i Vlatko Voloder sa koji sam u mladosti trenirao odbojku. Tu su dečki sa kojima sam išao u gimnaziju i sretao se u raznim kafićima i korzu. Nekada smo se mi Vukovarci i Borovčani tukli, a sada smo svi skupa.
Nastupilo je povlačenje njihovih preostalih snaga i pojavljuju se njihova vojna kola hitne pomoći. Tovare i odvoze ranjene i mrtve. Trpinjska cesta postaje njihovo posljednje odredište. Svi se Blagini bojovnici polako povlače prema svojim glavnim punktovima ostavljajući stražare i osmatrače. Odlazili smo svi kako bi popunili rezerve municije i napili se tekućine koja je u potpunosti napustila tijelo.
Znali smo da nemamo mnogo vremena za predah i da će četnici vrlo brzo krenuti u novi i još žešći napad.
Nakon dovlačenja i popunjavanja zaliha municije i granata na položaje, većina boraca namješta se u najudobnije položaje kako bi se što više opustili i odmorili. Nastupilo je ono što nitko od nas nije volio, čekanje. Bio je to najdosadniji dio rata. Sjediš “u iščekivanju Godota” i ne smiješ se maknuti s punkta i mjesta dočeka, sjedeći pokraj najbližeg otvora podruma očekujući granate. Nismo dugo morali ni čekati kada je ponovo počela smrtonosna kiša. Silazimo u podrume i vade se karte za belu. To nam je sada bila najbolja zabava.
Negdje oko tri sata popodne ponovo počinje grupiranje četnika i priprema za napad velikih razmjera i ovaj put se naša grupa pomiče bliže glavnoj ulici.
Srećemo grupu koju je predvodio Bosanac kako se spremaju i dogovaraju oko slijeda i pravca djelovanja mitraljeza i snajpera kako bi on mogao sigurno izlaziti na otvoreno i iz ose eliminirati prve tenkove koji predvode napad. Tada se pojavljuje još nekoliko skupina branitelja koji kao da su iznikli iz zemlje. Sada nas je gotovo pedesetak na prostoru od isto toliko metara. Svi se tiskaju prema naprijed bez i jedne riječi, bez ičije zapovjedi. Svima je bilo u interesu da zauzmu što je bolje mjesto s kojeg će moći što učinkovitije upotrijebiti svoje oružje. Odjednom stiže i jedna grupa Šumara na čelu sa Samurajem koji je vukao punu torbu metaka za svoj snajper cereći se zadovoljno. Znao sam da su bili u prvim redovima i da neće propustiti najbolja mjesta za sudjelovanje u bitci pa sam se neizmjerno obradovao što smo opet zajedno.
Bilo je zanimljivo promatrati ekipu kako se razmješta: Vlatko i Bojan na ulazna vrata jedne katnice, Niko Zeko i Samuraj uza zid druge kuće, Čikago iz Zagreba i mali Merčep pored treće kuće i tako redom. Svi spremni kao opruge obraniti svoj komad tla, pružajući svoj životni maksimum kroz krv i ubijanje. Odjednom Bosanac zove “Tromblon” i maše rukom da dođem na početak ulice. Za mnom odmah kreće i Samuraj i još nekoliko ljudi. “Idemo u rov sada će krenuti tenkovi”, kaže Bosanac i mi pretrčimo travnjak i uskočimo u rov koji je bio iskopan pored same ceste. Čuje se tutnjava nadolazećih tenkova i brujanje njihovih motora koje je paralo uši.
Čučimo stisnuti u rovu koji se nalazio desetak metara od najbliže kuće potpuno izloženi svim mogućim vrstama oružja. Namještamo svoju opremu i rezervne granate kako bi bili što brži za reakciju u trenutku napada. Bosanac se isceri i pita “Oćemo ih a, Tromblon?”. “Pa naravno”, odgovorio sam smješkajući se. “Samo nemoj žuriti i pusti ih da priđu bliže kako bi i ja mogao preciznije gađati”, izgovorio sam glasnije jer je buka od tenkova bila zaglušujuća. Znao sam da on neće imati problema jer je imao Osu s ratificiranom nišanskom spravom dok sam ja imao Papovku s kumulativnim granatama iz koje je mnogo teže pogoditi pokretnu metu, a pogotovo iz ovakve pozicije i stojećeg stava.
Iza male krivine prvo se pojavljuje cijev pa gusjenica, a onda i cijeli prvi tenk. I tada prepoznajem i imam čast upoznati veliku mrcinu o kojoj svi pričaju, T 84, u svoj svojoj veličini i strahoti. Iza osamdesetčetvorke kotrljaju se jedna sedamdesetdvojka i tri pedesetpetice. Niz se nastavlja s nekoliko transportera gusjeničara i točkaša. Svi su se rasporedili u borbenu formaciju klina kako bi svi imali pregled i mogli u isto vrijeme upotrijebiti sve raspoloživo naoružanje koje su imali. Cijelu sliku je uokvirivala srpska vojska koja je išla duž jedne i druge strane ulice i iza svih tih borbenih vozila.
“Jebote, koliko ih ima” uspio sam glasno viknuti. “Neka, neka, samo neka dođu”, uzvratio je Bosanac. Dolaze na udaljenost od dvije stotine i pedeset metara i otvaraju topovsku vatru, iz tenkova u kretnji gađajući već prije isplanirane ciljeve. Granate pogađaju kuće i ruše njihove zidove i krovove. Njihovi mitraljezi tuku po lijevoj i desnoj strani ulice parajući asfalt i zidove kuća. Tada počinje vatra sa naše strane i zaglušuje njihovu do tada neviđenu buku. Jedino se još dobro čuje brujanje njihovih tenkova i moje srce.
Virimo mi kao dva miša iz tog malog rova i čekamo zlotvore da priđu još bliže. Bosanac vadi osu, stavlja je na rame i počinje nišaniti. Ja stišćem papovku usmjerenu u tatu svih tenkova i Bosanac poviče glasno: “Obojica u osamdesetčetvorku, njega moramo prvoga uništiti”. Klimnem glavom ne prestajući pratiti tenk kroz podignuti nišan. “Još ne, još ne. Sada!”. Uzviknuo sam i kada je mrcina došla da udaljenost od 170 metara ispalili smo projektile. Bosančeva osa prva pogađa cilj ispod kupole i odbija veliki dio zaštitnih ploča. Moj Tromblon pogađa gornji dio kupole tenka. I mrcina se naglo zaustavlja uz opadajući zvuk motora. Za njim se zaustavljaju i ostali tenkovi koji su neprekidno pucali. Okrećem se u rovu i prvo uzimam punjenje za osu i stavljam ga u lanser na Bosančevom ramenu, zatim brzo nabijam kumulativni tromblon na cijev papovke. “Isti, isti” viče Bosanac. Brzo nišanimo i ponovo gađamo isti tenk s namjerom da ga potpuno uništimo. I druga dva projektila pogađaju cilj, osa u gusjenicu a moj kumulativni tromblon u lijevu prednju stranu.
Pogodci su bili prekrasni i iz tenka se počelo pušiti. Ja sam htio vikati, skakati i istrčati iz rova od sreće jer upravo smo uništili mrcinu koju sam gledao samo na TV-u i o kojoj sam se toliko toga naslušao. Tenk stoji nepomičan na sredini ceste, a iz njegove kupole prodire dim, podižući se u visinu i oglašavajući poraz. Tako ulijevamo strah u kosti ostalim posadama tenkova koje su ga pratile, ujedno ih zaustavljamo u daljnjem prodoru jer je sigurno glavni njihov zapovjednik u tom tenku. Kako smo ponijeli svaki po dva punjenja morali smo otići po nova, a i svakako smo morali promijeniti mjesto za gađanje jer ovo na kojem smo bili nije više sigurno.
Mitraljeska vatra je nemilosrdno zasipala cijeli teren oko nas i sve je praštalo i zviždalo od metaka koji su dolijetali sa tri četničke strane. Čekamo zgureni u rovu da neprijateljska vatra popusti pa da krenemo u sigurnost. I nakon nekoliko sekundi procijenimo da možemo uspjeti pretrčati tih desetak metara i zajedno krenemo. Metci lete oko nas i mi ulijećemo iza prve kuće odakle su svi pucali kako bi nam pokušali osigurati lakše prebacivanje u zaklon.
“Ala krvariš kao prase!”, izgovorio je Samuraj. “Gdje krvarim?”, odgovorio sam pipajući se i zagledajući po tijelu misleći da me zafrkava jer nisam osjećao nikakvu bol. “Pa na ustima i vilici”. I stvarno krv je curila kao luda iz ranjene vilice, a ja je nisam ni osjetio. I tada odlazim u bolnicu da me kirurški obrade.
Doktor Njavro to lijepo krpa, u bolnici ostajem sat vremena i vraćam se natrag u borbu. Toga dana uništeno je ukupno dvanaest tenkova i tri transportera.
- nastavlja se -
foto: DPCM
Autor: Mario Mehaković
Izvor: Petar Janjić - Tromblon, 'Žedni krvi, gladni izdaje'
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.