RATOVI
RATOVI: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika
- nastavak
Pravog mira na liniji razgraničenja zapravo nikada nije bilo.
Ako se ponekad činilo da je trenutačno mirno, bio je to samo privid koji se plaćao krvlju. Tako je bilo i 18.veljače 1993. godine.
Dva su prijatelja radila cijeloga dana sve do noći, kada su se vraćali kući. Na samom ulazu u grad Pakrac upali su u četničku zasjedu. Teroristi su ih sačekali nedaleko bolnice. Sasjekli su ih iz automatskog naoružanja i pobjegli preko linije razgraničenja na okupirano područje. Apsurd je što su teroristi postavili zasjedu nedaleko od bolnice u kojoj je bila smještena manja jedinica Kanađana iz UNPROFOR-a. Bilo je očito da su UNPROFOR iskoristili kao štit.
U napadu su poginuli Petar Sić i Robert Ivanović.
Dana 4. ožujka 1993. nakon temeljitih priprema i izviđanja, uočili smo da teroristi veoma rijetko zalaze u napuštena sela lipičke općine Korita, Subocku i Livađane. Ta su sela oslobođena još 1991. godine. Razmještanjem UNPROFOR-a ta sela su postala ničija zemlja.
Razmatrajući to stanje u zapovjedništvu Policije, odlučili smo da ćemo iskoristiti nazočnost Jordanskog bataljuna kao štit i u narečena sela, kako nalažu pravila UNPA, ušetati se s kratkim oružjem i tu ostati zauvijek. Držali smo da time nećemo prekršiti Vance-Owenov plan.
S druge strane, očekivali smo da ćemo ostvariti dodir sa srpskim teroristima i tako taj međuprostor između Lipika i Novske staviti pod našu kontrolu.
Bio je dubok snijeg i kretali smo se u zahvatu ceste u koloni jedan po jedan. Iako smo imali čelnog izviđača, odjednom smo se našli opkoljeni pripadnicima Jordanskog bataljuna iz sastava UNPROFOR-a. Uperivši automatsko naoružanja s prstima na okidačima, tražili su da se predamo i mirno pređemo u njihovu bazu koja je bila oko 2 kilometra na Trokutu.
Nismo pristali na takvo poniženje pa smo i mi hitro stali iza drveća i repetirali ispod policijskih jakni skriveno automatsko naoružanje. U džepovima smo imali za svaki slučaj i po dvije ručne bombe.
Nastala je pat pozicija: Jordanci su zalegli u snijeg, a mi smo ostali stajati u krugu iza drveća, spremni na sve - osim na predaju.
Muklu tišinu prekinuo je jordanski časnik pokušavajući na engleskom pregovarati. Ponudio je kompromisno rješenje: da kao gosti naoružani krenemo u njihovu bazu na čaj.
Odlučio sam prihvatiti taj prijedlog nadajući se da nas u bazi neće izigrati. Predhodno sam vezom obavijestio svog nadređenog što se zbiva.
Poziv na čaj učinio mi se tim razumniji jer je situacija postala komična: jordanski vojnici nisu dugo izdržali ležati u snijegu; ustali su i stali cupkati na mjestu odloživši puške na ramena i pušući u promrzle prste.
Bilo mi ih je žao, pa smo u ime buduće suradnje, krenuli kao gosti popiti čaj u njihovu bazu. Čaj kao i situacija nije bio po našem ukusu: u malim čašicama, presladak i pretjerano aromatičan.
Vezom sam pozvao da dođu po nas vozila u jordansku bazu.
Uskoro su novi punktovi-položaji osvanuli u Subockoj i Livađanima, nedaleko baze jordanskog bataljuna.
Hrabrom zapovjedniku interventne skupine Policijske postaje Pakrac Saši Ružiću nije smetalo ni 20 pušaka UNPROFOR-a upereno u njegova prsa.
Izvrsno je govorio dva svjetska jezika, ali nažalost, poginuo je od četničke mine u obavljanju službenog zadatka u šumi na Krndiji zajedno s Ivicom Cavallijem.
Bili su to mladići mlađi od 30 godina.
- nastavlja se -
foto: 1. DPCM/Nikola Ivkanec
Autor: Hrvoje Horvat
Izvor: DPCM/"Moja sjećanja, Domovinski rat '91.- '95", Nikola Ivkanec
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.