RATOVI
RATOVI: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika
- nastavak
Srpski teroristi su u mjesecu listopadu 1993. godine češće prelazili liniju razgraničenja između Lipika i Novske.
Mete njihovih diverzantskih napad bili su vitalni objekti, pa je zapovjedništvo Policije moralo brzo i učinkovito djelovati. Na toj smo liniji držali nekoliko položaja, punktova u Subockoj i Livađanima, ali nismo bili u dodiru s našim kolegama iz Novske. Oko Baira je bio veći nepokriveni prostor.
Naše policijske snage su bile razvučene i nedovoljno brojne na 42 kilometra dugoj liniji razgraničenja. Zato je linija razgraničenja bila probijena. Zbog učestalih oružanih provokacija i upada terorističkih grupa na slobodno područje, odlučili smo ojačati policijske snage u Subockoj i Livađanima. Nakana nam je bila da zasjednemo sve moguće pravce kretanja terorističkih grupa i pojačanim ophodnjama zaustavimo njihov prodor na slobodno područje Republike Hrvatske. Sve je to trebalo učiniti tako da ni kod UNPROFOR-a, a ni kod terorista ne izazovemo pozornost.
U petak, 22. listopada 1993. godine krenuli smo ojačanom interventnom skupinom u ophodnju smjerom Jagma-Subocka-Livađani s ciljem da izvidimo stvarno stanje na terenu i utvrdimo najpogodnije točke za posjedovanje novih položaja, punktova u mjestu Subocka ne bi li time zapriječili teroriste lakom prelasku linije razgraničenja.
Pri tome je bilo važno ne izazvati UNPROFOR da poduzima prema nama bilo kakve represivne mjere. Posebna poteškoća bila je i u tome što su liniju razgraničenja nadzirali pripadnici Jordanskog bataljuna s kojima nismo imali nikakve suradnje. U samome gradu Lipiku bili su stacionirani pripadnici Argentinskog bataljuna. Nismo se nadali da će nas upravo oni blokirati svojim oklopnjacima i bodljikavom žicom na povratku s izviđanja.
Problem je bio u tome što su za naše loše odnose s UNPROFOR-om saznali i četnici. Počeli su nas pritiskati na liniji razgraničenja, a mi zbog argentinske blokade nismo mogli odstupiti prema Lipiku. Tako smo se našli u sendviču, pat poziciji između UNPROFOR-a i četnika.
Iz te situacije su bila dva moguća izlaza; da se silom probijemo kroz UNPROFOR ili pregovorima postignemo sporazum s UNPROFOR-om da nas propusti kroz Lipik.
Prva varijanta je dolazila u obzir samo ako se nećemo uspjeti dogovoriti s UNPROFOR-om. UNPROFOR je pristao na pregovore samo ako se odmah predamo i razoružamo. To nismo mogli prihvatiti jer su nam iza leđa bili razulareni četnici.
Odmah smo u obliku kružne osovine zauzeli položaje izvukavši ispod policijskih jakni čitav arsenal naoružanja pa čak i zolje. Bili smo spremni na sve jer se više nismo mogli ponižavati.
Na naš manevar UNPROFOR je reagirao na isti način, gledali smo iz blizine u topovske cijevi njihovih oklopnjaka. Počela je igra živaca u kojoj nitko nije popuštao. Činilo se da se situacija neće riješiti bez krvi i žrtava.
Radijskom vezom smo uspjeli izvijestiti naše kolege u Policijskoj postaji o stanju u kojem smo se našli. Zatražili smo pomoć s vanjske strane blokade.
Ubrzo, na naše zadovoljstvo, a iznenađenje Argentinaca, pomoć stiže: masa stanovništva Lipika goloruka je krenula kroz argentinski položaj uz oklopna vozila i pridružila se nama. U tom trenutku su Argentinci odustali. Mi smo se ponosni i naoružani spustili u Lipik.
Bila je to velika moralna pobjeda Policije i građana Lipika koji su pokazali svoju odlučnost i hrabrost prkoseći topovskim cijevima UNPROFOR-ovih oklopnjaka.
Linija razgraničenja koja se temeljila na Sarajevskom sporazumu i Vance-Owenovom planu nikada nije bila stabilna.
Srpski teroristi su uvijek pokušavali pomaknuti na uštrb slobodnog područja Republike Hrvatske u korist svoje tvorevine - Republike Srpske Krajine. Za svaki pedalj nasilno i pobunjenički zaposjednutog teritorija je po strogim zapovijedima morala poštivati Vanceov plan. Srpska strana nije demilitarizirala područje i u UNPA zonama je zadržala svoju paravojsku. Na pakračkom području bili su to dijelovi 18. korpusa vojske Republike Srpske Krajine kojom su zapovijedali oficiri Jugoslavenske armije. Njih je plaćala i promicala u više činove Jugoslavenska armija.
Pored dijelova 18. korpusa, tu su bili pojačanje daruvarski i slatinski četnici. Njima su se pridruživale i druge paravojne grupacije te i milicija koja je prema potrebi podčinjavala vojsci i djelovala kao vojna sila.
Hrvatska policija je u takvom okruženju čuvala liniju razgraničenja, za oči UNPROFOR-a, naoružana samo pištoljima. Za djelovanje u UNPA zoni trebalo je mnogo taktičnosti jer je ovdje suverenitet Republike Hrvatske bio ograničen pravilima Ujedinjenih naroda. Zbog toga na i oko linije razgraničenja nikada nije bilo mira. Stalni prepadi, oružane provokacije, pokušaji upada u slobodno područje Republike Hrvatske bili su prava mora za Hrvatsku policiju.
U tim smo okolnostima imali veliku podršku i pomoć od demobiliziranog pakračkog 76. bataljuna. Ti prekaljeni borci iz 1991., hrabri i odlučni, morali su djelovati prikriveno zatvarajući međuprostor na liniji razgraničenja kao civili. Bili su velika pomoć Hrvatskoj policiji na pakračkom području.
Poseban problem u tom području za sva živa bića bila su poznata i nepoznata minska polja, mine iznenađenja. Najgušća minska polja bila su u zahvatu linije razgraničenja. Od mina su ginuli najviše policajci ali i pripadnici UNPROFOR-a te civilno pučanstvo.
Nakon kusonjske tragedije UNPROFOR nam je dopustio da u Policijskoj postaji Pakrac imamo pirotehničare s opremom. Ta gesta dobre volje UNPROFOR-a plaćena je životima u Kusonjama 8. rujna 1993. godine.
NIKOLA IVKANEC
Rođen 7. 12.1947. godine u Zdenčecu kraj Čazme. Osnovnu školu je pohađao u Sišćanima i Štefanju, a Srednju školu u Vrbovcu .
Pošto zbog neraspoznavanja jedne nijanse zelene boje nije mogao upisati vojnu akademiju za pilota. Upisao je i završio Pravni fakultet u Zagrebu.
U Bileći je završio Školu rezervnih oficira . Tu je stekao osnovna znanja koja su mu dobro došla u Domovinskom ratu. Danas je pričuvni časnik Hrvatske vojske.
1980. godine na dužnosti je sekretara - zapovjednika Policijske postaje Čazma, tadašnjeg SUP-a. Bio je do 1992. godine u Čazmi, tada preuzima dužnost zapovjednika PP Pakrac i radi do svojeg umirovljenja 2001. godine.
U trenutcima naziranja rata, Nikola se uključuje u organizaciju obrane Čazme i i njezine općine, a onda odlazi na ratište u Glinu, Daruvar, Pakrac i Lipik.
Odlikovan je Medaljom za hrabrost SFRJ, Spomenicom Domovinskog rata, mnogim ratnim odlikovanjima i priznanjima, nagradom za ljudska prava "Miko Tripalo" HHO iz 1998. godine, zlatnim plaketama Pakraca, Lipika i Čazme. Počasni je građanin Daruvara.
Primio je i plakete od policija iz Irske, Njemačke, Francuske, Kanade, Portugala, Bugarske.
1998. godine bio je kandidat SAD-a i Europske unije kao jedini policajac u svijetu nominiran za tu nagradu, za godišnju nagradu za razvoj demokracije i civilnog stanovništva.
- KRAJ -
foto: 1. DPCM/Nikola Ivkanec
Autor: Hrvoje Horvat
Izvor: DPCM/"Moja sjećanja, Domovinski rat '91.- '95", Nikola Ivkanec
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
