Atentator
Što reći o pukovniku Stauffenbergu? Možda se može konstatirati da je on sve što Hitler nije. Potjecao je iz vrlo ugledne plemićke katoličke obitelji, blistave vojničke tradicije. Otac mu je bio dvorski maršal posljednjeg würtemberškog kralja. Bio je privlačan, ljubitelj sporta, umjetnosti i književnosti. U razdoblju formiranja zasigurno nije imao ništa protiv nacionalsocijalizma, iako se nije pozitivno izjašnjavao spram stalnog širenja ratnih operacija. Proslavio se kao odličan časnik u borbama u Poljskoj i Francuskoj, a prvi pravi šok i gađenje spram sistema i rata je doživio u Rusiji. Tamo se zalagao za neobičnu, ali nikako ne i besmislenu ideju o ustrojavanju ruskih postrojbi mnogih nezadovoljnika Staljinovim režimom. Nažalost, umjesto toga svjedočio je brutalnosti SS jedinica koje su likvidirale „nepodobno“ stanovništvo gotovo industrijskom rutinom. U Rusiji je upoznao i von Tresckowa kojemu se Stauffenberg svidio kao osoba na koju se može računati za urotničke planove. Stauffenbergu se smučila i staljingradska katastrofa i pokolji nad Rusima, te je tražio i dobio premještaj u Tunis. Postoje indicije da je taj premještaj bio iniciran od Tresckowa zbog Stauffenbergovih sve glasnijih protesta protiv nacizma, iako on ni u Tunisu nije skrivao prezir spram režima. Tamo je, nakon dva mjeseca službe, bio ranjen u avionskom napadu Amerikanaca, nakon čega je jedva preživio i ostao invalid. Izgubio je lijevo oko, desnu ruku i dva prsta lijeve ruke. To ga nije demoraliziralo, nego, naprotiv, potaknulo da još više omrzne Hitlera, te je nakon teškog oporavka pisao generalu Olbrichtu da ga što hitnije vrati u aktivnu službu. Ujesen 1943. godine dobio je mjesto u Olbrichtovom stožeru u Berlinu. Vrlo brzo je prodro u sam vrh urotničke zajednice; bio je dobar organizator i bio je odlučan. Upravo su te dvije odlike bile nepostojeće u krugovima „starih“ urotnika. U organizaciju je, unatoč otporu konzervativnih lidera, uveo nove snage iz civilnog kruga, liberalne socijaliste i sindikaliste, pa čak i dva otpala Gestapovca. Stauffenberg je ubrzo uvidio da je Beck ostario, neodlučan, vjerojatno duhovno izmoren nakon operacije zloćudnog tumora, i definitivno nedovoljno energičan. Zbog svih nabrojanih okolnosti Stauffenberg je polako ali čvrsto preuzimao dirigentsku palicu u Berlinu.
Ipak, Stauffenbergov izbor uloge atentatora imao je velikih nedostataka. S obzirom na poziciju u urotničkoj hijerarhiji, odlazak u samoubilačku akciju nije mogao imati svjetlu budućnost za rad te inertne skupine. Nadalje, on je bio profinjeni plemić i visoki časnik njemačke vojske, a ne obučeni ubojica. Na koncu, Stauffeberg je bio invalid koji je bez šake desne ruke i tri prsta lijeve ruke trebao sklopiti i aktivirati eksplozivnu napravu! Čovjek koji je teškom mukom vezao vlastite cipele, trebao je pokrenuti složeni mehanizam kako bi ubio najmoćnijeg čovjeka na svijetu. No, s obzirom da je 1. srpnja 1944. bio imenovan za načelnika stožera Rezervne armije, a to je bila dužnost koja je omogućavala izravan i toliko željeni kontakt sa Hitlerom, otvorila se prilika koju čovjek Stauffenbergovog karaktera nije mogao propustiti. Nakon svih preokreta; neuspjelih atentata i bizarnih nesreća, može se smatrati da je prst sudbine odabrao Stauffenberga za Hitlerovog ubojicu prije nego što je on sam na tome inzistirao.
Napokon akcija
Von Stauffenberg je već na primopredaji dužnosti, dao do znanja svom nadređenom, general pukovniku, Friedrichu Frommu, kako smatra da zemlju čeka poraz zbog Hitlerove katastrofalne politike. Fromm se, poput von Klugea, nije izjašnjavao ni pozitivno ni negativno o takvim stavovima. Inače, Stauffenbergovo vojno zaduženje je bila izradba izvješća, svojevrsnih projekcija o mogućnostima Rezervne armije za popunjavanjem postrojbi koje su diljem bojišta kopnile i trebale nepresušnu popunu. Takve je izvještaje trebalo predati Hitleru na uviđaj, koji je pomoću njih određivao kada, kome i koliko popune može biti poslano na bojište. Uspjeh atentata pa i uspjeh u pokretanju Rezervne armije u ovladavanje Berlinom, nisu mogli jamčiti uspješan nastavak državnog udara. Naime, trebalo je onesposobiti nadmoćnije vojne postrojbe: Göringove protu-avionske snage, te brojnije SS postrojbe. Stauffenberg se pouzdao u efekt iznenađenja, ali i pomoć policije čiji je šef, grof Heinrich von Helldorf bio čvrsti sudionik zavjere. Trebalo je, kao prvo, presjeći kompletnu komunikaciju, te u svega dva-tri sata šoka i neznanja uhititi sve stupove režima u Berlinu. Isti se scenarij trebao odigrati diljem Zapadne bojišnice. Čak i da je atentat uspješno izveden, cijeli državni puč ovisio je ne samo o aktiviranju Rezervne armije, već i o održavanju komunikativne blokade Hitlerovih pristaša sa Rastenburgom. Tu je ulogu Stauffenberg namijenio generalu Erichu Fellgiebelu, načelniku Odjela za veze. Zašto je presjecanje komunikacija i otupljivanje SS-a bilo od krucijalne važnosti nakon sprovedenog atentata? Iz jednostavnog razloga što se nije riskirao samo uspjeh urote ili častan uzmak iz rata, nego je u kaosu moglo doći i do građanskog rata dvije suprotstavljene strane. Teško je bilo računati na uspjeh obiju ideja, pogotovo zbog neobičnog ponašanja zapovjednika berlinskog rezervnog sastava, Fromma. On je stalno bio neodlučan, te se ustvari ne zna točno da li je bio dio zavjere, iako se pretpostavlja da ju je odobravao. Zavjerenici su doskočili toj neodlučnosti potpisavši u Frommovo ime čitav niz naredbi. Kako je plan ovaj puta uistinu bio sustavno pripremljen, urotnici su unaprijed pripremili upute za zapovjednike vojnih oblasti po kojima je trebalo izbaciti iz stroja kompletan Gestapo, i uspostaviti novu izvršnu vlast. Akciji i uroti upravo je Himlerov Gestapo stezao omču; nekoliko dana ranije krajnje lijevi građanski elementi, komunisti, sada dio prevratničkih kombinacija, bili su svi redom uhićeni. Signal urotnicima je bio jasan! Sama operacija nosila je naziv Walküre; naziv prikladan iz dva razloga. Estetski je odgovarao planiranom atentatu jer su Walküren bile djevice iz nordijske vojne mitologije; prekrasne vile koje lete nad bojištima birajući one koji će poginuti. Prilično značajniji element za naziv plana je što je on već legalno postojao kao dio operativnih planova njemačke vojske, a kojega je kao kukavičje jaje Hitleru podmetnuo lukavi Canaris. Naime, sumnjičavom Führeru je dobro zazvučala ideja osiguranja gradova u slučaju da u Njemačkoj izbiju socijalni nemiri. U toj varijanti Berlin bi zaštitila Frommova Rezervna armija, sa svim interventnim ovlastima. Ova ideja, mora se nazvati izvrsnom; drskom, ali i krajnje domišljatom jer uistinu zadivljuje zamisao da Hitlerova (režimska) paranoičnost bude upotrijebljena kao oružje koje će uništiti nacistički sistem.
Grupa Kreisau
Riječ je o skupini relativno nevažnoj za planiranje urota, ali zanimljivoj zbog suradništva s vojnim nezadovoljnicima. Djelovanje ove i sličnih grupa dokazuje da je u raznim slojevima njemačkog društva postojala želja za provođenjem državnog udara što je, naravno, u suprotnosti sa nametnutim stereotipima o nepostojanju pokreta otpora nacističkom režimu. Ovi entuzijasti-intelektualci (profesori, svećenici, socijalisti, diplomati, zemljoposjednici…) su smatrali da je svaki oblik nasilja nepoželjan. Značaj grupe je bio u tome što su ju predvodili potomci najuglednijih njemačkih aristokratskih obitelji; grof Helmut von Moltke i grof von Wartenburg, čiji su preci zemlji donijeli veličanstvene vojne pobjede. Upravo su prema imanju grofa von Moltkea u Kreisauu (u Šleskoj) zavjerenici odabrali ime. Sa svojim idealističkim stavovima nisu mogli dobro funkcionirati unutar grupe koja je zahtijevala golu egzekuciju. Do razmimoilaženja u odabiru sredstava za državni udar došlo je nakon sastanka, „svečane konferencije“ početkom 1943 godine. Gestapo je tada bio već itekako sumnjičav i nije mu promaknulo održavanje ove „svečanosti“. Skupina je razotkrivena, odvedena u internaciju, a većina tih pacifista bila je nakon Stauffenbergove akcije osuđena na smrt vješanjem. Grupa Kreisau nije jedina civilna grupa nezadovoljnika, ali je svakako značajna zbog profila svojih članova i suradnje sa vojnim dijelom urote.
Kaputni atentati
Za samoubilačku operaciju „kaputnih atentata“ bilo je potrebno pronaći čovjeka neizmjerno jakih živaca i hrabrosti. Takav se „volonter“ i našao u osobi pukovnika, baruna Rudolpha von Gersdorffa. „Treba ga ubiti kao bijesnog psa“, ponavljao je Tresckow u zajedničkim razgovorima, iako im je kao vojnicima bila mrska zamisao likvidacije vlastitog zapovjednika. Gersdorff je bio načelnik Obavještajne službe u Klugeovom stožeru (što samo potvrđuje sigurnu Klugeovu umješanost), a prva prilika došla je brzo nakon neuspjeha atentata s avionom i bila je idealna; Gersdorffov odjel je priređivao izložbu zarobljenih ruskih trofeja, i pukovnik je imao i pristup i mogućnost da se nađe u blizini mete. O šansi za likvidaciju za vrijeme izložbe sam je atentator izjavio: „To je bila prilika kakva nam se nikad više neće ukazati“, što svakako jest istina jer su taj puta u istoj prostoriji prvi, jedini i zadnji puta nadohvat mogućnosti grupnog atentata bili dostupni svi iz vrha nacističke klike. Svečanosti su prisustvovali i Himmler, i Herman Göring, te Wilhelm Keitel i Karl Dönitz. Prilika je ipak propala zbog Hitlerove promjene plana. Gersdorff je ponio dvije bombe u kaputu, aktivirao mehanizam, no Führer se na izložbi zadržao svega 8 minuta. Gersdorffu je preostalo da hitno požuri u toalet kako bi deaktivirao napravu, te da prijeđe u susjednu pivnicu smiriti preživljeni šok zbog nerealiziranog samoubojstvo na koje se odlučio. On je uz Schlabendorffa, možda i najvažniji preživjeli svjedok priče o atentatima. Inače, do kraja 1943. je bilo još nekoliko pokušaja „kaputnog atentata“. U samoubilačku operaciju su uključeni novi atentatori (barem trojica), no svi pokušaji su jednako neuspješno završavali, a nestalni Hitler uskoro je potpuno prestao posjećivati javna mjesta.
Autor: Tomislav Šulj, povjesničar
foto: 1. germanwarmachine.com, 2. reddit.com, 3. prezi.com, 4. typophile.com, 5. knowledgenuts.com, 6. mark.felton.co.uk
...nastavlja se...
