RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
- nastavak
Nakon zauzimanja Vukovara, združene snage JNA i pobunjenih Srba krenule su u žestoku ofenzivu na istočnoslavonskoj bojišnici. Pregrupiravši snage, glavni napad usmjerile su na područje južno od Osijeka, napadajući smjerovima: Tenja – Antunovac, Orlovnjak – Antunovac i Laslovo – Ernestinovo – Antunovac.
Nakon što je 20. studenoga 1991. okupirano Ernestinovo, Laslovo je ostalo u okruženju, a uskoro su braniteljima presječene i komunikacijske veze sa Zapovjedništvom obrane grada Osijeka.
Povjesničar Ivan Mihanović opisao je situaciju na osječkoj bojišnici te završni tijek borbi za Laslovo:
„U jutarnjim satima 20. studenog agresor je izvršio snažnu topničku paljbu po Antunovcu, Laslovu i Ernestinovu. Dva tenkovska voda zaobišla su Laslovo i napala hrvatske snage u Ernestinovu što je branitelje sela iznenadilo. Nakon pada Ernestinova organiziran je protuudar od strane više postrojbi koje su imale zadaću osloboditi Divoš i Ernestinovo te osigurati komunikaciju Antunovac – Ernestinovo – Laslovo radi dovoženja pomoći laslovačkim braniteljima. Hrvatske snage 21./22. studenog 1991. nisu uspjele probiti neprijateljsku liniju u Ernestinovu, već su poduzele mjere uređenja dosegnute crte. U osvojenom Ernestinovu i Divošu agresorske su snage utvrdile položaje, dovevši i pojačanje angažiranjem 544. motorizirane brigade JNA. Nakon toga, hrvatske postrojbe pokušale su provesti još jedan protuudar, ali on je rezultirao golemim žrtvama… Ukupno gledano, ishod borbenih djelovanja nije bio na razini onoga što je planirano. Razlog tomu je bio, prije svega, nedostatak topničkog djelovanja. S druge strane, snažnom topničkom vatrom s područja između Ernestinova i Ade, agresor je „pokrio“ područje otvorenog izlaska hrvatskih snaga zbog čega su oni i prije izravnoga kontakta s protivnikom pretrpjeli velike gubitke. Pritom, planirane snage bile su nedostatne za uspješno oslobađanje Ernestinova, čime je propao pokušaj da se pomogne obrani Laslova. Agresor je pravcem Ernestinovo – pustara Paulin Dvor – Hrastin – Vladislavci nastavio vršiti pripreme za napredovanje prema Antunovcu… Kada se tijekom 20. studenog na silosu u Ernestinovu oko 14 sati pojavila srpska zastava, branitelji Laslova znali su da se nalaze u potpunom okruženju. Tada je došlo do prekida cestovnog prometa i telefonskih veza sa Zapovjedništvom obrane grada Osijeka. Zadnja telefonska veza sa Zapovjednikom obrane grada Osijeka uspostavljena je 20. studenog oko 15 sati na samo nekoliko minuta tijekom kojih je Branimir Glavaš u razgovoru sa Ištvanom Mihalikom, poručio braniteljima Laslova da nema predaje. Imajući u vidu da se nalaze u potpunom okruženju, ali i dobivenu zapovijed, Zapovjedništvo obrane Laslova donijelo je odluku o odsudnoj obrani. Iako je agresor stalnim granatiranjem i psihološkim pritiscima pokušavao slomiti obranu sela, među braniteljima Laslova vladao je visok moral. Ubrzo je agresor započeo i psihološki rat, isprva pozivajući branitelje na predaju uz obećanja da će se prema zarobljenima postupati prema Ženevskim konvencijama. No, kada se uvidjeli da obrana ustraje, agresor je počeo poimenično p(r)ozivanje zapovjednike Kočiša i Mihalika na predaju, uz prijetnje da će ih, u suprotnom, sve „poklati“. Te je poruke osobno upućivao Željko Ražnatović-Arkan… 23. studenog oko 7 sati ujutro, kombinirani napad tenkova i pješaštva na Laslovo krenuo je iz svih pravaca. No, došlo je do zastoja u prodoru tenkova jer se nisu mogli kretati kroz polja zbog raskvašenosti zemlje, a cestama se nisu usudili prolaziti zbog miniranja. Također strahovali su od djelovanja protuoklopnih oruđa,kojima su branjene postavljene minsko-eksplozivne zapreke, a zbog kojih su već pretrpjeli nemale gubitke. Uz to, na cesti između Ade i Laslova nalazio se jedan uništeni tenk JNA koji je napadačima bio stalna opomena. Ovu situaciju iskoristio je zapovjednik Laslova angažiravši jednu skupinu branitelja da dodatno pojačaju minsko-eksplozivne zapreke na tenkoprohodnim pravcima. Zbog stalnog topničkog djelovanja, broj ranjenih se sve više povećavao. Bila je to posebno otegotna okolnost za Laslovo budući da nisu imali ni dovoljno sanitetskog materijala niti mogućnosti da pomoć stigne iz okolnih mjesta. Osim ranjenika, veliki su problem bili i civili koji su i nakon okruženja, ostali u mjestu. Donošenje odluke o konačnom izvlačenju iz sela, ubrzala je sudbina jednog poginulog laslovačkog branitelja. Uslijed sve većeg broja ranjenih branitelja i civila, zapovjedništvo obrane donijelo je odluku da se krene u proboj iz okruženja za što su, prema procjeni, postojale tri opcije, odnosno pravca kretanja. Na koncu je odlučeno da se u proboj krene pravcem Bobotski kanal – Ivanovac. Iako je to područje bilo pod nadzorom agresorskih postrojbi, taj se put činio najpogodnijim za izvlačenje ranjenika i civila u noćnim uvjetima. Na koncu obrana Laslova popustila je 23. studenog oko 14 sati na svojem istočnom dijelu. Zapovjednik Laslova izdao je zapovijed da se položaji ne napuštaju do pada prvog mraka te da se prije proboja neoštećena borbena tehnika uništi, što je u potpunosti izvršeno tijekom poslijepodneva. Prva skupina od 120 branitelja i civila oko 16,30 sati krenula je u proboj sa zadaćom da otvori i osigura prolaz na pravcu Bobotski kanal – Ivanovac i svojim djelovanjem omogući izvlačenje ostalih branitelja, ranjenika i civila. Na čelu te skupine bio je Ištvan Mihalik. Druga je skupina od 137 branitelja, ranjenika i civila, krenula u proboj 16.45 sati, a bila je predvođena Ladislavom Kočišem i Matom Šimićem. Oko 4.30 sati ujutro 24. studenoga na područje Ivanovca, stigla je i posljednja skupina ranjenika i civila. Svi ranjenici, osam teških i desetak lakše ranjenih, odmah su zbrinuti. Zbog srušenog mosta na Bobotskom kanalu koji je bio pun vode, prijelaz je bio moguć jedino gazom što je uvelike otežalo prebacivanje ranjenika na nosilima. P(r)ovlačenje kroz neprijateljske redove ukupno je trajalo više od 12 sati.“
Detalje o zadnjim danima opsade Laslova i razloge zbog kojih je donio odluku o povlačenju iz sela opisao je zapovjednik obrane sela Ladislav Kočiš:
„Dana 20.studenog pada selo Ernestinovo. To je trenutak kada branitelji Laslova ostaju u potpunom okruženju. Panike nije bilo iako su mnogi znali da je voditi borbu iz okruženja najteži oblik ratovanja. Svi branitelji bili su na svojim punktovima, na prvoj crti obrane ne samo vlastitih života već i života onih koji tada nisu bili sa njima. Obećavana pomoć niti prvi niti drugi dan okruženja nije stigla. Sve telefonske linije bile su prekinute, ali zato se iz susjedne Palače orilo „Marš na Drinu“, a kroz megafon su napadači sumanuto urlali „Predajte se!“, itd. Branitelji su ostali mirni, moral je bio visok, nitko o predaji nije niti razmišljao… Dakle, nakon tog drugog dana kada smo vidjeli da nema više pomoći, ja sam kao zapovjednik obrane sela pozvao sve zapovjednike punktova na razgovor da vidimo kakve su nam mogućnosti. Trebalo je napraviti nekakav rezervni plan što napraviti ukoliko ta pomoć uistinu ne stigne. I razmotrili smo cjelokupnu situaciju, odnosno dogovarali smo kuda bi se mogli kretati ukoliko ćemo krenuti u proboj, na koji način to izvesti. Svi su se izjasnili i dogovoreno je da ćemo odluku o proboju donijeti jedino u krajnjoj nuždi i bezizlaznoj situaciji. Uistinu, mi smo svi do jednoga bili spremni braniti Laslovo do posljednjeg čovjeka!… Na izmaku trećeg dana okruženja, zapovjedništvo je procijenilo novonastalu situaciju. Hrana kojom smo raspolagali svela se na konzerve, a kruha ionako nije bilo od prvog dana okruženja. Streljivo za daljnju obranu bilo je na izmaku. Koliko je bilo teško ratovati svjedoči činjenica da je za dotur streljiva iz zapovjedništva do nekog najbližeg punkta trebalo nekoliko sati. Pritom, broj ranjenika rastao je iz sata u sat. Tada se već razmišljalo o proboju pošto je bilo evidentno da pomoći više nema niotkuda. Četvrti dan okruženja 23. studenog počeo je silnim granatiranjem, upravo onako kako je prethodni dan i završio. Već u rano prije podne poginuli su prvi branitelji toga dana, a već do 13 sati popodne poginulo je njih desetero. Zapovjedništvo donosi odluku o proboju s tim da se moralo čekati do prvog mraka. Dotad su mi se kao zapovjedniku, odgovornom za tolike živote, rojile stotine misli. Ključan trenutak zbio se negdje oko 11 sati prije podne kada je poginuo moj susjed Janoš Egyed. Tada sam, tog trenutka sam prelomio i u 13 sati javio sam svim zapovjednicima da izlazimo van, nakon što sačekamo da padne prvi mrak, a da se dotad mora držati linija obrane, nakon čega će se znati kojim smjerom ćemo krenuti. Zašto me je toliko pogodila susjedova pogibija? Par dana pred okruženje saznao je da mu je supruga koja se nalazila u Njemačkoj tamo rodila prvo dijete. I on je tražio da ode da ih vidi. Ja sam mu napisao propusnicu i rekao da se ne vraća, da ode tamo i neka bude sa njom i djetetom. Međutim, taj momak se vratio nakon dva dana. Ušao je u Laslovo dan prije nego što smo bili u potpunom okruženju i potom je poginuo. Način na koji se sve to dogodilo strahovito me pogodio!... Odlučili smo držati obranu do prvoga mraka, nakon čega smo krenuli u proboj. Izabrao sam pravac izvlačenja za kojeg sam mislio da nas tamo najmanje očekuju. Pritom smo pretpostavljali da će se sukladno svojim navikama navečer Srbi posvetiti pljački Ernestinova, jer je tamo bilo još dosta toga za opljačkati. I tako smo krenuli krećući se najbliže njima, a realno gledajući neki drugi izbor za proboj i nismo imali… U proboj smo krenuli u dvije kolone. U prvoj koloni kretali su se vojnici, njih 120, koje je predvodio Ištvan Mihalik, zapovjednik 3. Prištabske satnije koja je još 30.rujna došla pomoći obrani Laslova. Ja sam vodio drugu kolonu koja je krenula nekih petnaestak minuta kasnije zato što smo čekali da se svi ljudi izvuku sa udaljenijih punktova, dakle od škole, tamo s rijeke Vuke. U toj koloni bili su i ranjenici, a mi smo sve do jednog ranjenika uspjeli iznijeti. Mrtva tijela nismo mogli nositi, i ovako smo imali samo tri nosila. Mnogi su ranjenici prehodali s ranama starijim od tri dana, mnogi su preneseni na rukama, onako, iz ruke u ruku. Uglavnom mi smo uspjeli izaći! Grupe su krenule oko 16,30 sati tog popodneva, u vrlo malom vremenskom razmaku jedna od druge. Zapovijed je bila da se kolone kreću u najvećoj mogućoj tišini, bez pušenja, bez priče. Jedini saveznik u tom proboju branitelja bili su magla, kukuruzna polja, vjera u Boga te hrabrost branitelja Laslova. Dana 24.studenog nakon nadljudskih napora oko pet sati ujutro svi branitelji sa ranjenicima uspjeli su izići na slobodni teritorij sela Ivanovca, ostavljajući za sobom razrušeno selo Laslovo.“
Laslovčanin Stjepan Deže, pripadnik 1. osječke bojne, opisao je pogibelj zadnjeg dana opsade:
„Do 1. listopada naša postrojba ratovala je na više bojišnica u osječkom prstenu. Tada smo došli ovdje u Laslovo s pripadnicima osječke studentske bojne, gdje smo bili raspoređeni od škole do mosta na rijeci Vuki… Zadnja četiri dana bilo je stvarno, stvarno žestoko pogibeljno. Pucali su iz svog oružja od jutra do navečer i svaki dan su nam puštali „Marš na Drinu“ i na megafon su vikali da se predamo. Do popodnevnih sati zadnjeg dana obrane mi smo se na punktu već nalazili u poluokruženju. Tada smo dogovorili se da ćemo krenuti uz rijeku Vuku prema Zapovjedništvu, a u tom periodu, od nekih sat vremena, od nas 19 jedan je nestao, jedan je bio ubijen i imali smo šest ranjenih boraca. Kad smo došli do Zapovjedništva rečeno nam je da krećemo u proboj, a mi smo se priključili grupi koju je vodio zapovjednik obrane Ladislav Kočiš. Bilo je to vrlo opasno. Na pola puta u tom proboju napokon sam sreo oca i brata. Brat je bio ranjen, nosili su ga, a otac je bio uz njega. No bili su obojica živi i to je bio najsretniji trenutak mojeg života.“
Povjesničar Ivan Mihanović ukratko je sintetizirao borbe za Laslovo:
„U višemjesečnoj bitki za Laslovo sudjelovale su: Samostalna laslovačka satnija, 1. satnija (1. vod) i 3. satnija Samostalnog bataljuna Zapovjedništva obrane grada Osijeka, 1. i 2. satnija 106. brigade ZNG, dijelovi 3. brigade ZNG i postrojba SJP PU Osijek. Ključan događaj u bitki za Laslovo bio je neočekivani pad Ernestinova. Time je laslovačkoj obrani uskraćena mogućnost osiguranja logističke potpore, poglavito u streljivu i hrani. Zbog iscrpljivanja tih zaliha i bezizlazne situacije Zapovjedništvo obrane Laslova donijelo je odluku o izvlačenju. Tijekom proboja bilo je vrlo kritično izvlačiti se kroz neprijateljski borbeni raspored kod Divoša, te ostvarivati kontakt s obranom Ivanovca. Dodatni problem predstavljalo je to što je neprijatelj mogao presretati i prisluškivati komunikaciju hrvatskih snaga. Znajući to, komunikacija s obranom Ivanovca za vrijeme proboja, vodila se na mađarskom jeziku i to tako kao da se vodi još uvijek iz Laslova. Opisana se taktika na koncu pokazala ispravnom jer su Laslovčani time dobili na vremenu neophodnom za uspješno izvlačenje.“
U tjednu nakon okupacije Vukovara, odnosno Ernestinova i Laslova, u Erdut su pristigli predstavnici sigurnosnih institucija pobunjenih Srba (v.d. ministra Predrag Radlović, pomoćnik ministra za obranu Baranje Mihajlo Zorić) i Komande TO SO SBZS priopćivši da će poštovati „najnovije primirje ukoliko to bude činila i druga strana“.
Istaknuto je i kako je u Laslovu i Ernestinovu postrojba Željka Ražnatovića – Arkana u djelovanju s postrojbama JNA savladala tri puta jačeg protivnika i tom prilikom da je zarobljeno pet tenkova, četiri minobacača i veći dio pješačkog naoružanja. Goran Hadžić nakon potpisivanja primirja u Ženevi 23. studenog 1991. podržao je prekid sukoba i zajamčio da nitko sa srpske strane neće narušiti to primirje.
Iako je načelno podržavao obustavu pohoda ka Osijeku i najavljivao striktno pridržavanje odredaba Ženevske konvencije, bila su to isprazna obećanja.
U Laslovo je 24. studenog ušao Željko Ražnjatović – Arkan sa svojim postrojbama
Pritom su zaklane tri starice i tri starca koji su odbili napustiti selo, a onda su iste žrtve na Novosadskoj televiziji, u snimci BBC-a kojima je Ražnatović dozvolio ulaz u selo, prikazane kao žrtve „ustaša“. Na taj način tragično je okončana okupacija sela koje je braneći se dalo vremena Osijeku da u ta četiri dana učvrsti obranu.
Iste postrojbe agresora, dodatno ojačane svježim ljudstvom i opremom, nakon okupacije Ernestinova i Laslova, potom primicanja nadomak Antunovca, te neuspjeha u prvom pokušaju osvajanja Paulinog Dvora, krenule su 5. prosinca 1991. u opći napad oklopom i pješaštvom na cjelokupnoj osječkoj bojišnici.
Uz velike žrtve branitelja, agresorske snage su ipak zaustavljene kod Nemetina i iz pravca Klise u pokušaju proboja na istočnom i jugoistočnom ulazu u Osijek.
Na južnoj strani obrane, odakle se napad donekle mogao očekivati, šumu Rosinjaču branila je domicilna 106. brigada. Oni su se tog dana hrabro oduprli daleko brojnijem neprijatelju. Iako zaustavivši neprijateljske napade tek nakratko, velikim su junaštvom omogućili konsolidaciju obrane na drugim prilazima Osijeku.
Predsjednik Franjo Tuđman 7. prosinca imenovao je Branimira Glavaša zapovjednikom obrane grada, a on se iskazao reorganiziranjem obrane poluopkoljenog Osijeka. Zbog neuspjeha u pokušajima osvajanja Osijeka, JNA i srpski pobunjenici 8. prosinca osvetili su se tako što su punih pet i pol sati bez prestanka granatirali grad.
Kobnog 5. prosinca 1991. na cijeloj osječkoj bojišnici poginulo je ukupno više od 50 branitelja osječke obrane .
Uz to što je u napadima JNA teško oštećeno više od 15000 stambenih objekata, od listopada je za slobodu Osijeka i Domovine život položilo oko 1000 branitelja i civila, a više tisuća ljudi je ranjeno.
Zbog toga su i događaji s osječke bojišnice dodatno motivirali međunarodnu zajednicu da što prije prizna Hrvatsku kao samostalnu državu. Nema sumnje da je 152 dana herojske obrane Laslova bilo od golemog značaja za konačnu obranu grada Osijeka, ali je pritom plaćena i velika cijena. Selo je u potpunosti razoreno, a koliku su žrtvu prinijeli branitelji Laslova brojkama je dočarao zapovjednik obrane Ladislav Kočiš:
„Laslovačka obrana bila je u okruženju četiri dana od 20. do 23. studenog 1991., točno do 16 sati i 45 minuta. Samo u ta četiri dana poginulo je 10 branitelja, ali obrana Laslova u ta četiri dana nije nijednom probijena, sve dok po mojoj odluci 23. studenog 1991. branitelji nisu napustili svoje položaje i krenuli u proboj. U obrani sela Laslova poginulo je 38 branitelja i civila, a 4 branitelja i 6 civila su nestala. Laslovačka obrana trajaja je 152 dana, a selo je branilo 187 Laslovčana od kojih je bilo 105 branitelja mađarske nacionalnosti. Od ukupnog broja poginulih i nestalih (48) bilo je 22 branitelja Mađara. I danas potražujemo 15 tijela branitelja i civila za koje nemamo nikakova saznanja, a 10 od njih su Mađari.“
BRANIMIR GLAVAŠ O LASLOVU
„U borbama za Laslovo, svi mi uz veliku žrtvu naučili smo što znači voditi pravi rat. Stoga su nam najveće priznanje bile riječi Branimira Glavaša: „Ono što je Vukovar značio za Hrvatsku, to je Laslovo značilo za Osijek“ kazuje Ladislav Kočiš.
„Laslovo je kao najjužnija točka obrane grada odigralo povijesnu ulogu za obranu Osijeka. Da obrana Laslova nije organizirana kvalitetno kako jest, Osijek bi bio u neizmjerno težem položaju, posebno nakon okupacije Vukovara… Zapovjedništvo obrane grada preuzeo sam 7. prosinca 1991. od mog prethodnika, Eduarda Bakarca koji je pak postavljen za načelnika Štaba zapovjedništva obrane grada. U trenutku preuzimanja te dužnosti liniju obrane grada u dužini od 52 kilometra držalo je negdje oko 2500 branitelja, dakle jedan minimalni broj, čime sam bio uistinu krajnje neugodno iznenađen. Odmah po preuzimanju dužnosti krenuo sam u masovnu mobilizaciju građanstva i nastojao sam u narednih dva do tri tjedna dostići brojku od desetak tisuća branitelja. Putem medija poslao sam poruku hrvatskoj javnosti i našim sugrađanima koji su napustili grad da se vrate u Osijek, da brane svoj grad. I taj javni apel urodio je plodom jer u vrlo kratkom vremenu, u narednih nekoliko tjedana hrvatske obrambene snage na liniji obrane grada u dužini od 52 kilometra brojale su oko 10.000 vojnika, pripadnika 106. brigade, 130. brigade, 135. brigade, 160. brigade i Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno specijalnih jedinica Policijske uprave tadašnje općine Osijek. To je bio jedan respektabilan broj branitelja koji je uistinu ulijevao snagu i povjerenje. Da se bolje shvati u kakvoj se situaciji Osijek nalazio treba istaknuti da je to bio grad koji je 1991. godine prema popisu stanovništva imao 105 000 stanovnika, a nekoliko mjeseci poslije zbog velikih stradavanja grad je napustio veliki broj građana. Teško je reći koliko ih je točno ostalo, ali prema procjeni proizvođača kruha došli smo do zaključka da u gradu Osijeku nije ostalo više od 20.000 ljudi, od čega su praktično pola bili branitelji koji su se nalazili na prvoj liniji bojišta“ riječi su kojima je Branimir Glavaš pojasnio značaj obrane Laslova za poluopkoljeni grad Osijek.
- KRAJ -
foto: DPCM/T.Šulj
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
