RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
- nastavak
Zauzimanje kote Golubov kamen bilo je od velike važnosti jer bi se time omogućili uvjeti normalne komunikacije prema Dubrovniku. Iznenadnim udarom pripadnici „Zrinskih“ razbili su utvrđeno uporište, natjeravši neprijatelja u bijeg. „Samim zauzimanjem Golubovog kamena dolazi se do spoznaje da je te položaje nemoguće zadržati bez velikih ljudskih žrtava, te se zbog toga tijekom noći po zapovijedi bojna izvlači“ navodi se u službenoj monografiji 1. HGZ. Ivan Radoš – Ćiber prisjeća se osvajanja jakog srpskog uporišta:
„Po zadaći smo krenuli ka Dubrovniku, prespavali kod devastiranih kompleksa „Vrtova sunca“. Drugi dan dobili smo vodiča te smo vozilima pošli u brda iznad Mokošice, ka Osojniku. Tamo nam je zapovjednik Miljenko Filipović rekao da je cilj akcije osvajanje Golubovog kamena. Dobili smo u zadaću maksimalno se približiti neprijatelju i napraviti u šumi taktički kamp, mjesto koje može logistički zadovoljiti sve naše potrebe za boravak i pokretanje napada. Domaćim malim konjima i mazgama prevezli smo svo naoružanje uz brdo. Najteže je bilo prebaciti bestrzajni top i minobacač 60 mm i taktički snajper 12.7 mm. U šumi, možda kilometar udaljeno od srpskih položaja našli smo idealno mjesto za napraviti taktički kamp. Potom smo svi krenuli obaviti određene zadaće. Ja sam sa Stipom Ćavarom dužio snajper 12.7 mm, a u našoj grupi za potporu na minobacačima i bestrzajnom topu su bili Ante Mamić - Pekar i Mate Drmić. Ta naša grupa primaknula se Srbima ispod njihovih položaja na 500 metara i napravili smo od suhozida mali, njima neprimjetan bunker…U pripremi za napad nas okupljenih u taktičkom kampu najviše se istakao pokojni Ante Luketić. Luketić je bio najbolji specijalist za kamuflažu, odnosno bilo kakav oblik diverzantskog djelovanja. Obožavao je raditi te najteže zadatke, uvijek je išao naprijed, nalazio nevjerojatna i domišljata rješenja. On je bio naš Otto Skorzeny…Sama priprema trajala je pet dana. Srpsku obranu činilo je nekoliko napravljenih bunkera. Od oružja su imali protuavionski top od 20 mm, a s teškim strojnicama držali su na nišanu Mokošicu kao na dlanu. Znali smo sve, svaki detalj o protivniku, znali smo kad im je smjena straže. Srbi su bili potpuno nesvjesni da smo im pred linijama, opušteni su izlazili iz tih bunkera u malim grupicama i pušili cigarete kao da im nikakva opasnost ne prijeti. Imali smo i bolju priliku da ih nespremne potjeramo s Golubovog kamena, ali čekali smo da se pokrene akcija širih razmjera. Moram istaknuti da smo u pripremama napada imali i zajedničku suradnju s topničkom bitnicom 1. A brigade „Tigrova“. Te momke upamtili smo komunicirajući preko motorola pod šifrom „Vučko“, a bili su stvarno jako precizni. Mi smo im navodili koordinate, a pogoci su bili tako precizni da su primjerice bez problema, upravo na osnovu naših koordinata, pogodili srpski kamion s opremom koji se vozio po krivinima ka Ivanjici… Kad je napokon došla informacija da će sutradan započeti napad, naši pripadnici, tridesetak boraca predvođenih Luketićem, otišli su po noći skroz do njihovih linija, možda na 50 metara od bunkera. Prikrili su se na otvorenom, samo kamen i trava su im bili zakloni, naravno i njihova sposobnost da se zamaskiraju, a što su nas itekako dobro podučili na obuci. Vezu s njima nismo imali, motorole su bile isključene…I tako smo od 3 u noći do popodnevnih sati čekali zapovijed za napad. Mislim da je oko 5 sati popodne Filipović izdao zapovijed za napad. Šteta što to nije bilo malo ranije jer ovi su podne proveli bezbrižno okupljeni van bunkera i potom se vratili u bunkere. Po zapovijedi, udarili smo bestrzajnim topom i teškim snajperom. I onda, u tom trenutku, svjedočim prizoru kojeg sam dotad mogao vidjeti samo u ratnim filmovima. Naši se momci dižu iz trave, skidaju sa sebe kamuflažu, rastežu Zolje i udaraju po bunkerima, potom ulijeću i čiste te bunkere. Sve to trajalo je ni 10 minuta! Naravno, to je bio signal Srbima iz Ivanjice da svom silinom udare minobacačima po nama. To su bili neprekidni plutoni, po četiri granate. Napravili smo dobre male bunkere, i granata je baš morala upasti u njega da nas pogodi. Naravno, nauživali smo se straha jer su strašno po nama pucali. Cijelo brdo su preorali granatama. Recimo, kundak moje puške dobio je par gelera, Ćavar je u sklanjanju imao „bliski susret“ sa zmijom, ali prošli smo neokrznuto. Kako mi, tako i momci što su izvršili napad, svi smo se vratili bez ijedne ogrebotine ili uganuća“.
Nakon odrađene zadaće na Južnom bojištu postrojba se povlači u matičnu bazu te nastavlja s provođenjem intenzivne obuke.
Tijekom cijele 1992. dio pripadnika davao je osobno osiguranje ministru obrane Gojku Šušku gdje god se kretao.
Valja istaknuti kako je Bojna „Zrinski“ imala u svom sastavu zrakoplovnu skupinu s tri ultra laka zrakoplova koja je djelovala na zadaćama izviđanja i snimanja pa čak i povremeno bombardirajući neprijateljske položaje na okupiranom teritoriju. Također, nakon demobilizacije Samostalnog zrakoplovnog voda „Osijek”, dio pripadnika pristupio je u Bojnu „Zrinski” i počinje provoditi temeljnu padobransku izobrazbu.
Instruktori padobranstva Zdravko Babić, Tihomir Opačić, Darko Reinspach, Božidar Rutnik i Silvije Mikuška odradili su teorijsku nastavu s prvom grupom kandidata. Praktični dio izobrazbe izvodio se na aerodromu „Danica” u Koprivnici iz aviona AN-2. Pripadnici Bojne “Zrinski” uspješno su, bez ijedne ozljede, završili praktični dio izobrazbe te su prosječno imali po 15 odrađenih skokova. I konačno, vremenom se zbog posebnosti obavljenih zadaća i prevelikog trošenja ljudskog materijala postrojba popunjavala novim pripadnicima koji su prolazili strogu selekciju. Na taj način primljena je i mala skupina prekaljenih boraca s područja Osijeka.
Među njima je bio Anri Targuš koji je kao maloljetan pristupio 106. brigadi HV, potom „Zrinskima“. Targuš se prisjeća pristupanja postrojbi i zahtjevne selekcije:
„Bojni „Zrinski“ pristupio sam prilično iscrpljen od godinu dana neprekidnog ratovanja, posebno od borbi u Bosanskoj Posavini. Po povratku u Osijek rečeno nam je da će se naša brigada rasformirati i pitali su nas mlađe da li bi željeli preći u specijalnu postrojbu Glavnog stožera. Javilo nas se gotovo 50, a poziv za primanje u postrojbu došao je tek nakon nekoliko mjeseci, 7. siječnja 1993. Vlakom smo došli u Zagreb, te smo autobusima prebačeni u Rakitje. Dočekao nas je zapovjednik Miljenko Filipović, rekavši da pristupamo najelitnijoj postrojbi Hrvatske vojske te nam je priopćio vrlo stroge kriterije za ulazak u postrojbu zbog čega su neki odmah odustali. Mi ostali već sutradan započeli smo sa obukom u legionarskom drilu; od jutra do mraka. U međuvremenu započele su pripreme za operaciju „Maslenica“ u koju mi pridošli, unatoč silnoj želji, nismo otišli, već smo nastavili s intenzivnom obukom. Nakon nekoliko tjedana drila i obuke, odustali su još neki momci, iako su to sve bili prekaljeni borci, te nas na kraju u „Zrinskima“ ostaje samo petero iz Osijeka: pokojni Darijo Tomašević, Tomislav Kačarik, Saša Vinković, Romeo Ceci i ja. Svi mi koji smo iz Osijeka pristupili postrojbi bili smo jako mladi, prosječno oko 19-20 godina, ali smo iza sebe imali značajan ratni put.“
Početkom 1993. manji dio pripadnika Bojne „Zrinski“ prolazio je obuku ili se nalazio na školovanju, a veći dio postrojbe po zadaći je upućen u novu veliku bitku, ovaj puta u zadarsko zaleđe.
Operacija „Maslenica“, započela je 22. siječnja, a službeno je okončana 27. siječnja 1993. godine, nakon čega je uslijedilo dugo razdoblje obrane oslobođenog prostora. Hrvatska vojska dobila je u zadaću osloboditi prostor Novskog ždrila i podvelebitskog kraja, odnosno zadarskog zaleđa. Uspjeh je ostvaren jer oslobođen je čitav niz mjesta u zadarskom zaleđu i ostvarena su dva glavna cilja: oslobođen je prostor Novskog ždrila, a na pomoćnom smjeru napada oslobođena je zračna luka na Zemuniku.
Postrojba koja je djelovala u najviše napadajnih borbi na širem području zadarskog zaleđa bila je Bojna „Zrinski“.
Uz postrojbu „Matija Vlačić“, pridodanih dragovoljaca iz nekadašnje Bojne „Kralj Tomislav“, Bojna „Zrinski“ bila je angažirana da kao interventna postrojba GSHV-a za specijalne namjene bude udarna postrojba koja će razbijati otporne točke neprijatelja na više smjerova. Isprva je djelovala u neuspješnom udaru prema selu Drače, a potom je premještena na pomoćni smjer napada gdje je odradila više uspješnih napadajnih zadaća. Zamišljeno je da postrojbe iz aktivne obrane prijeđu u napad na sljedećim pravcima: 1. Briševo – Murvica - Smoković, 2. Stara Karaula – Musapstan - Crno, 3. Sv. Martin – Babin dub – Zrakoplovna baza Zemunik, 4. Prkos - Škabrnja - Ražovljeva glava. Bojna „Zrinski“ djelovala je kao interventna postrojba koja je probijala neprijateljsku obranu u svim borbama za oslobađanje navedenih mjesta.
Miljenko Filipović ukratko je opisao kronologiju napadajnih djelovanja „Zrinskih“:
„Zapovijed smo dobili da se prebacimo u što većoj tajnosti i 18. siječnja ‘93. smo se prebacili u Zadar i smjestili u hotelskom naselju Borik. Zapovjednici operacije bili su general Janko Bobetko i Ante Gotovina kao zapovjednik Zbornog područja Split. Pokojni general Bobetko, bio je vojnik starog kova, uvijek bi saslušao sve, odmjerio i na kraju bi precizno svakoj postrojbi dao zadatak. A Ante Gotovina je kao i ja služio u francuskoj Legiji stranaca i jako smo se dobro razumjeli… U Zadar smo došli u gotovo kompletnom sastavu, bilo nas je tada više od stotinu. Prvi dan operacije bili smo u aktivnoj pričuvi, spremni da interveniramo na bilo kojem potrebitom pravcu. Kasnije dobivamo zadaću da se priključimo na smjeru napada Suhovare - Drače. Tamo je neprijatelj bio jako dobro utvrđen i pružao je snažnu obranu. Tu nam je bila pridodana također postrojba specijalnih snaga, Bojna „Matija Vlačić“. U tim borbama bilo je više ranjenih, a „Vlačići“ su imali jednog poginulog, Leopolda Đakovića. Zanimljivo, naše bokove držala je ročna vojska 113. brigade. Neprijateljski položaji u obrani bili su izuzetno dobro utvrđeni, bila su postavljena gusta minska polja i raspoređene protivničke protuoklopne skupine bliže crti razdvajanja, te bi za osvajanje sela Drače morali platiti preveliku ljudsku žrtvu… Nakon toga dobivamo zadaću da se uključimo na smjer napada: Donji Zemunik - Zrakoplovna luka Zemunik – Smrdelj - Smoković, prema Murvici. Vrlo uspješno probili smo neprijateljsku liniju kod Donjeg Zemunika, prvi dan dolazimo do Smokovića i tu stajemo. Sutradan nastavljamo dalje i izbijamo na Murvicu, na magistralu i tu se povezujemo s drugim hrvatskim snagama… Nakon te borbe, to je bio 26. siječanj, dobivamo zadaću da oslobodimo Škabrnju, odnosno da oslobodimo Ražovljevu glavu. Ražovljeva glava je brdo, dominantno brdo kraj Škabrnje i s tog brda neprijatelji su sve kontrolirali. Tako da vi u samoj Škabrnji niste mogli ništa konkretno učiniti bez da ste kontrolirali to brdo. S Ražovljeve glave moglo sa snajperom, da ne govorim s minobacačem ili nekim jačim oružjem, pogoditi bila koja meta u Škabrnji. Mi smo tijekom noći vozilima došli u selo Prkos. Ostavljamo vozila, pješke po mraku ulazimo u Škabrnju, povezujemo se s ostalim snagama. Za vrijeme te akcije pridodana nam je jedna kvalitetna skupina za protuoklopnu borbu iz Zadra, takozvani „maljutkaši“, kojima je na čelu bio Željan Morović. Poslije ulaska u Škabrnju izdajem zapovijed i ti „maljutkaši“ u samo jutro počinju prema Ražovljevoj glavi gađati bunker po bunker. Bili su jako precizni! Skidali su jedan po jedan bunker i jedna grupa Bojne „Zrinski“ počinje se penjati na Ražovljevu glavu. Kako su „maljutkaši“ jako precizno gađali, neprijatelj je u panici počeo bježati tako da smo se mi popeli na Ražovljevu glavu gotovo bez ispaljenog metka. Nakon Škabrnje mi smo bili opet u aktivnoj pričuvi, spremni intervenirati na cijeloj liniji bojišta“.
Od nastale panike jedna cijela postrojba jačine satnije u strahu je bezglavo napustila Ražovljevu glavu. Komanda 7. Mpoap-a, odnosno komandant, major Janko Đupić, podnio je 26. siječnja 1993. Komandi DS RSK i Komandi 7. korpusa Srpske vojske Krajine „Borbeno izvješće“ o vojnom debaklu:
„Oko 14,00 časova došlo je do napada ustaških snaga na naše položaje na Ražovljevoj glavi (selo Škabrnja). Na tom taktički veoma važnom položaju bilo je oko 75 boraca ojačanim sa dva topa 100 mm mt-12. Vjerovatno u toku prošle noći ustaše su podišle do samog vrha naših položaja i u kratkom naletu zauzele ovu veoma važnu tačku. Naše snage su se razbežale i napustile ovaj položaj. Nakon toga nastao je opšti haos i krajnjim naporima smo uspeli zadržati jedinice u rejonu Donje Biljane. Padom Ražovljeve glave, neprijatelj je stvorio realne uslove za daljnje napredovanje ka Nadinskoj glavici, odnosno selo Kašić, čime bi bilo odsječeno selo G. Zemunik i istovremeno nam nanošeni još veći gubici“.
Nakon oslobađanja zadarskog zaleđa za hrvatske snage nije bilo predaha. Uslijedio je žestoki protuudar pobunjenih Srba kojima su u nakani da povrate izgubljeni teritorij pomagale brojne postrojbe, pristigle iz raznih područja bivše države Jugoslavije.
Nakon što su srpske snage 1. i 4. veljače 1993. silovito, ali neuspješno udarile na selo Kašić, uslijedio je njihov udar ka Novigradu. U naredna dva tjedna šire područje Novigrada bilo je poprištem jednog od najžešćih sukoba tijekom Domovinskog rata.
Dana 6. veljače Glavni stožer HV izdao je zapovijed za odsudnu obranu koju su trebale provoditi snage 4. gbr i pridodanih snaga: skupine 3. gbr, MOMP Ugljan – Dugi otok i 1. bojne 7. dp. Već u prvom srpskom udaru, 7. veljače, linija obrane popucala je i situacija na novigradskoj bojišnici bila je krajnje neizvjesna i zapravo vrlo blizu mogućnosti da cijelo područje iznova bude okupirano. Prodor srpskih snaga u sam Novigrad u prvom valu naleta, u zadnji čas (i 7. i 8. veljače) zaustavili su pripadnici pristigle Bojne „Zrinski“ i domicilne 2. bojne 112. brigade HV koja samim čudom nije imala poginulih.
Nakon što su kao „leteća“ postrojba probijali srpske linije u napadajnom dijelu operacije, „Zrinski“ su potom pomogli obrani tijekom srpskog naleta na Kašić. Izvučeni su u pričuvu, da bi iznova 7. veljače bili interventno poslani u obranu Novigrada.
U dramatičnim okolnostima Novigrad je obranjen.
Koliko je taj dan bio težak za obje strane pokazuju i službene brojke; Srbima je poginulo šest boraca, a na hrvatskoj strani poginulo je četiri pripadnika HV. Zbog velikih žrtava neke srpske postrojbe odbile su izvršavati zadaće što najbolje oslikava problem kojeg je neposluhom priredila postrojba „Kordun“ (IV. bataljun 19. brigade 21. korpusa). „Kordunaški bataljun“ već 7. veljače u neredu je napustio bojišnicu kod Novigrada, a postrojba Kordunaša, snage dobro opremljenih 450 ljudi pojačanih oklopom, bila je u rasulu. Svi nabrojani podaci sami za sebe svjedoče koliko su bile dramatične borbe za Novigrad.
Tihomir Maloča detaljnije je opisao ulogu „Zrinskih“:
„Mi smo praktički došli u zadnji tren tog 7. veljače i krenuli se raspoređivati kod groblja iznad Novigrada. Neprijatelj je već bio stigao. Smatralo se da je Novigrad pao, pa su čak neke manje jedinice branitelja krenule van iz Novigrada. Tu je veliku ulogu odigrao naš zapovjednik Filipović, nagovarao ih je da se vrate, jer ćemo mi kao specijalna postrojba utvrditi liniju, a oni nam samo trebaju kao pomoć. I potom je došlo do te bliske borbe, to je bila borba prsa u prsa. Srbi su imali tenk s kojim su krenuli na nas, srećom naš pripadnik uspio je to nadiranje riješiti pogotkom iz Ambrusta i to je onda utjecalo na njih da se počnu povlačiti. No brzo su se oni pregrupirali, ponovo su nas napali. Već smo mi bili spremniji za dalju obranu, ali u toj samoj borbi došlo je do pogibije mojeg najboljeg prijatelja Mate Drmića. Granata ga je prepolovila…Možda je teško shvatiti, ali mi smo bili mala, specijalna postrojba i svaki gubitak za nas je bio velik, ogroman, pošto smo mi ipak svi bili povezani kao braća. Tako da je to gadno utjecalo na nas. Jednostavno, bili smo umorni, preumorni već. Iza nas je već bilo 20 dana borbi, iz dana u dan, stalno smo letjeli od terena do terena, ali nije nas pokolebalo. Mi smo zadaću izvršili, s drugim postrojbama smo očistili zadarsko zaleđe i ostali smo čvrsti bez obzira na gubitke“.
Nakon pristizanja tenka i izvidnika 4. gardijske brigade, zajedničkim djelovanjem hrvatske postrojbe uspjele su tog dana odbiti srpski udar na Novigrad. Idućega dana bojna „Zrinski“ predaje položaje linijskim postrojbama i izvlači se u Zadar. Boj za Novigrad nastavio se, a ključni trenutak za obranu bilo je pristizanje Taktičke grupe 2. gardijske brigade HV koja je uz pomoć domicilnih snaga uspjela odbiti brojne napade srpskih snaga. Premoreni pripadnici Bojne „Zrinski“ nakon dva dana odmora temeljem zapovijedi vraćaju se u matičnu bazu Rakitje.
Postrojba nastavlja provoditi intenzivnu obuku, ali i školovanje svojih pripadnika. Uz sve to „Zrinski“ su tijekom cijele 1993. godine sudjelovali u vrlo teškim borbama na prostoru Južnog bojišta, što je opet nosilo golem napor i velike žrtve. Povodom Božićnih i Novogodišnjih blagdana 1993. ministar obrane Gojko Šušak posjetio je pripadnike „Zrinskih” u Rakitju. Tom prilikom zapovjednik bojne Miljenko Filipović uručio mu je u znak zahvale za svesrdnu pomoć postrojbi snajpersku pušku.
Time je na simboličan način okončan ratni put Bojne „Zrinski“ koja je potom postala nositelj novoustrojene najelitnije postrojbe Hrvatske vojske: 1. Hrvatskog gardijskog Zdruga.
1.HGZ
Predsjednik Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. zapovijed o ustrojavanju 1. hrvatskoga gardijskog zbora združenu postrojbu višenamjenskog karaktera (osiguranje predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanje državničko-ceremonijalnih radnji), ali i najelitniju postrojbu HV, 1. hrvatski gardijski zdrug.
„Zdrug“ je osmišljen kao specijalna vojna postrojba Oružanih snaga za obavljanje posebnih i najsloženijih borbenih zadaća u svim uvjetima. U sastav „Zdruga“, osim Specijalne postrojbe MORH Bojne „Zrinski” koja je činila osnovu nove postrojbe, ušla je 8. lakojurišna brigada Vojne policije i Specijalna postrojba GSHV Bojna „Matija Vlačić”. Zapovjednik „Zdruga“, general Miljenko Filipović, obuku je organizirao za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja izvođenog s kopna, vode i iz zraka.
Unutar „Zdruga“, osim pješaštva, djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere. Budući da je dio zapovjedništva vojnička znanja stekao u francuskoj Legiji stranaca, u obuci „Zdruga“ korištene su metode te postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim ratnim iskustvima stečenim tijekom Domovinskog rata, ponajprije na Commando tečajevima.
Istodobno, „Zdrug“ je imao vrlo važnu napadačku ulogu u oslobodilačkim operacijama: „Cincar“, „Zima '94“, „Bljesak“, „Skok 2“, „Ljeto '95“, „Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“ od kojih su neke izvodili u ekstremno teškim klimatskim uvjetima.
- KRAJ -
foto: DPCM
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
