U VIHORU RATA
U vihoru rata
- nastavak
...Iako su imali dominantnu poziciju, odnosno bili nadmoćni, pritisak na vojnike unutar zračne luke od samog početka sukoba bio je svakodnevan, a u rješavanje interventnih problema (diverzija, zasjeda, miniranja) uključivani su pripadnici 63. padobranske brigade, „niški specijalci“.
Po izvješćima doznajemo da su pripadnici te elitne postrojbe sudjelovali i u napadajnim akcijama izvan Zemunika, primjerice u okupaciji Škabrnje i Nadina. Sudeći po ratnim dnevnicima 180. mtbr padobranci su se koristili za osiguravanje zračne luke, obuku, obilaske linija, osiguranje prometovanja vozilima, osiguranje razminiranja i pokušaje hvatanja diverzantskih grupa. U tim dnevnicima nema podataka da su bili uspješni u zadaćama protu-diverzantskog djelovanja.
Zanimljivo, kako je ratna psihoza rasla, posebno od samog kraja prosinca 1991. godine kada dnevnik svakodnevno bilježi sve veći broj bježanja vojske i degenerativnih oblika ponašanja, „niški specijalci“ sve manje su bili popularni u očima pripadnika drugih postrojbi unutar zračne luke. Tako su padobranci u loše postavljenoj zasjedi 26. siječnja 1992. ranili troje pripadnika 180. mtbr koji su vozilom dostavljali pitku vodu. Već 28. siječnja 1992., pripadnici 180. mtbr su pod utjecajem alkohola fizički i oružano nasrnuli na pripadnike 63. padobranske brigade.
O snazi i brojnom stanju postrojbe „niških specijalaca“ na Zemuniku postoji više interpretacija, a najvjerojatnije je navod Ivana Vitanovića u knjizi „Operacija Jaguar“ o djelovanju postrojbe snage ojačanog voda najbliži istini jer se poklapa i s podacima iz dostupne literature sa srpske strane, a iz čega možemo zaključiti da je padobranska postrojba za specijalne namjene bila brojnog stanja od 70 do najviše 100 ljudi.
Do izbijanja otvorenog rata zračna luka na Zemuniku bila je jednim dijelom u funkciji za civilni zračni promet, a u drugom je bila vojna pista. No izbijanjem oružanih sukoba, te su se funkcije objedinile. Vojna pista služila je za djelovanje zrakoplovstva i za slijetanje transportnih zrakoplova koji su dovozili naoružanje i svu drugu tehniku za potrebe „avio-baze“. Zračne snage postupno su prebazirane na Udbinu, a dio snaga zrakoplovnih snaga ostao je na Zemuniku. Zapravo je od lipnja pa do kraja rujna 1991. godine zrakoplovstvo 5. korpusa RV i PVO prebaziralo većinu zrakoplovne tehnike (avione i helikoptere) na prostor susjednih republika i na zračnu luku Udbina odakle je u daljnjim aktivnostima imalo potrebnu operativnu dubinu za djelovanje po ciljevima u Hrvatskoj.
- sadržaj se nastavlja -
Zrakoplovi i oprema sa pulskog aerodroma prebazirani su do prosinca 1991., a nakon ugovora potpisanog u Žitniću, 21. studenog 1991., dogovoreno je izvlačenje opreme sa zračne luke Zemunik (i Divulja), koji su pak prebazirani u zračne luke u Crnoj Gori (Golubovci) i Bosni i Hercegovini (Bihać). Ipak, osim što je u neuspjelom pokušaju osvajanja Zadra zračna luka na Zemuniku imala gotovo ključnu ulogu u pokretanju pješačkih i topničkih napada na grad i okolicu, sa nje su također uzlijetali zrakoplovi koji su borbeno djelovali ne samo na grad već i na šire područje zadarskog zaleđa.
Teško je precizno odrediti sva borbena djelovanja zrakoplovima jer postoje goleme razlike (rupe ili neslaganje u podacima) između službenih raščlambi HV, dostupne literature i novinskih izvora. Također, teško je potpuno precizno odrediti kojom borbenom silom je zračna luka na Zemuniku raspolagala u razdoblju između prebaziranja dijela opreme iz Slovenije, odnosno izvlačenja zrakoplova i opreme sa Zemunika ka Udbini i Bihaću.
Po navodima pilot-pukovnika, ratnog obavještajca Vladimira Zarića ta snaga je u jednom razdoblju raspolagala je velikim brojem od oko 90 zrakoplova i više od 150 pilota. „Brojno stanje zrakoplova i pilota na aerodromu Zemunik je bilo slijedeće : 1.) 105.lbap(š) : -249.lbae 16N-62 i oko 30 pilota, -251.lbae 16N-60 i oko 30 pilota,-333.mae 10ZLIN/UTVA-75 oko 25 pilota, -Akro grupa 6N-62 i 6 pilota, -K-da VVA i CTN 0 zrakoplova i oko 25 pilota, -PP eskadrila 4CL-215 i 12 pilota, -Samostalna eskadrila za djelovanje na moru 16J-21 i oko 25 pilota. Pridošla eskadrila iz Splita neznan broj zrakoplova i oko 12 pilota. Pridošla dijelovi 82.aviobrigade iz Brežica 12J-22 i 12 J-21 20+20 pilota. Zaključak : Oko 100 zrakoplova i oko 210 pilota. Pridošla eskadrila iz Splita je došla na aerodrom Zemunik neposredno prije agresije na Republiku Sloveniju, a 82.aviobrigada iz Brežica neposredno prije okončanja agresije na Sloveniju. Do 04.10.1991. godine sve gore navedene zrakoplovna postrojbe neprijatelja su prebazirale na aerodrome Udbina i Banja Luka. Možemo zaključiti da se u jednom razdoblju na aerodromu Zemunik nalazilo oko 100 zrakoplova i 200 pilota. Po meni, sve preko tog broja je napuhavanje podataka jer smještajni kapaciteti nisu bili dovoljni za veći broj zrakoplova“, pismeno je potvrdio Vladimir Zarić brojno stanje zrakoplova i pilotskog osoblja kojima je raspolagala JNA u ljeto i jesen 1991. godine. Naravno, treba istaknuti kako je riječ o brojkama koje su bile vrlo promjenjive naravi, ovisno o procesu dopremanja ili izvlačenja zrakoplova i opreme.
Iz pobrojanih razloga, ponajprije zbog nedostatka službenih dokumenata zrakoplovnih postrojbi JNA koje su izvodile napade, teško je procijeniti u kojoj mjeri su sa Zemunika ili Udbine, odnosno drugih zračnih luka, korištene letjelice za borbena djelovanja ka samom gradu, ali i širem području. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u svibnju 1995. u „Izvješću o zračnim napadima borbenih zrakoplova bivše JNA tijekom agresije na Republiku Hrvatsku“ evidentiralo je počinjene napade zrakoplovima JNA tijekom agresije. Po tom dokumentu na širem zadarskom području za 11 počinjenih napada na civilne ciljeve i objekte (sa smrtonosnim posljedicama) podignute su krivične prijave protiv: Momčila Perišića, Ratka Mladića, Ranđelović Zdravka, Stevana Tkača i nepoznatih počinitelja. Također je zabilježeno 16 zračnih napada za koje nisu bile podignute krivične prijave. Počevši s datumom 26. kolovoza 1991. i raketiranjem sela Kruševo, Državni centar za obavješćivanje zabilježio je po datumima više od 60 borbenih djelovanja. Uočljivo je da je broj zračnih napada bio daleko veći, možda i dvostruk, jer u naletima koji su bilježeni u istim vremenskim razdobljima (satima) zrakoplovi su katkad napadali više ciljeva na zadarskom području
Sasvim sigurno prvi evidentirani počinjeni napad zrakoplovima pokrenut sa zračne luke na Zemuniku bio je napad na šibensko zaleđe, odnosno na selo Dubravice, nakon čega su Predsjedništvo SO Zadar i SO Šibenik prosvjedovali kod zapovjednika zračne luke na Zemuniku, pukovnika Borivoja Petrovića.
To što je borbene zadaće sa Zemunika, odnosno Udbine, izvršavao 105. lba puk predstavlja svojevrstan kuriozitet ukoliko uzmemo u obzir da je taj puk bio namijenjen za školsku obuku. Nažalost, nije dostupan ratni dnevnik te postrojbe, odnosno ne postoji literatura o njihovom djelovanju te ga možemo rekonstruirati samo djelomično, putem arhivske građe postrojbi 9. korpusa JNA, a koja još nije sva obrađena. Njihovo djelovanje bilo je često i ubojito, svejedno koje ciljeve su izabirali. Po dostupnim dokumentima i dnevnicima možemo zaključiti kako su tijekom rujna djelovali po šibenskom zaleđu, napadajući Drniš. Evidentirano djelovanje zrakoplova sa Zemunika po zadarskom području počinje na datum 2. listopada 1991. što u vlastitom izvješću Operativnom centru 9. korpusa JNA potvrđuje zapovjednik 180 mtbr, pukovnik Čečović. Potom u ratnom dnevniku 180 mtbr kratko i jasno navodi se kako je 4. listopada 1991. „otpočela artiljerijska i avio priprema napada na Zadar". Zrakoplovi sa Zemunika djelovali su već 6. listopada po ciljevima na otoku Pagu i po Velebitu.
Potvrđene informacije o djelovanju sa Zemunika (i ubojitosti zračnih napada) nalazimo u izvješću komandanta 105. lba puka, pukovnika Nikole Dukića upućenom sa Zemunika 8. studenoga 1991. komandi 9. korpusa u kojem navodi kako su nakon jutarnjeg izviđanja uočili kolonu kamiona (šlepera) koji su na Paškom mostu čekali ukrcaj na trajekt. U nekoliko naleta zrakoplovi su imali više direktnih pogodaka kamiona, iako su trajekte promašili. „Avijacija je dejstvovala sa nrz Hvar-5, plab i kasetnim bombama i prema prvim saznanjima imali smo nekoliko direktnih pogodaka u kolonu kamiona, ali su trajekti ostali neoštećeni. Pogoci su ostvareni sa mk-82 i to u useku na komunikaciji neposredno ispred trajektnog pristaništa na paškoj strani, a nekoliko kamiona je pogođeno sa s-8-16 (kasetna bomba) neposredno kod s. Miletići na kopnu takođe na komunikaciji“ navodi se u izvješću Komande 105. lbap upućenom Komandi 9. korpusa JNA.
Unatoč razornom učinku, napad ipak nije bio potpuno uspješan (jer nije ostvaren cilj, odnosno nisu pogođeni trajekti), a hrvatska protuzračna obrana uspjela je oboriti jedan avion N-60. Taj, i napad 9. studenog bili su posljednji, ujedno i najteži u seriji zračnih napada na Paški most koji su započeli još od listopada 1991. godine. Naime, nakon rušenja Masleničkog mosta, Paški most bio je jedina cestovna poveznica između sjevera i juga Hrvatske i zbog toga je bio meta napada zrakoplova JNA. Tog dana most i trajektno pristanište Miletići napadnuto je sa šest zrakoplova, gađani su trajekti, a također i vozila i civili koji su čekali trajekt, pri čemu je veći broj civila bio ranjen, a dvoje civila je poginulo. Teško je precizno odrediti kada su okončala borbena djelovanja zrakoplova s područja zračne luke u Zemuniku, odnosno kada je konačno prebazirana sva tehnika i letjelice.
Tako je 17. studenoga zabilježen neobičan slučaj najave zračnih letova. Naime, iz regionalnog centra misije Europske zajednice (u Splitu) stigao je telegram kako je 15. studenoga potpukovnik Tkač, vjerojatno u svrhu zastrašivanja, hrvatskom sektoru obrane u Zadru najavio kako će iznad zračne luke i grada izvoditi vojne vježbe zrakoplovima. Po svemu sudeći 18./19. studenoga najveći dio preostalih aviona i pilota u vrlo teškim ratnim okolnostima, pod žestokim napadima hrvatskog topništva po prostoru zračne luke, prebaziran je po zapovijedi komandanta 105. lba puka, pukovnika Nikole Dukića, sa Zemunika na Udbinu. Bez daljnjega je pilotima JNA svakim danom bilo sve opasnije upravljati zrakoplovima sa zračne luke na Zemuniku, jer bili su u dosegu sve bolje organiziranih hrvatskih snaga protuzračne obrane i postali su metom unutar samog prostora zračne luke.
Nedvojbeno se mora zaključiti kako su zrakoplovi 105. lba puka sa zračne luke na Zemuniku, a posebice s Udbine, sijali smrt i nanijeli goleme materijalne štete gradu Zadru i širem zadarskom području. Također, i to u mnogo većoj mjeri, za grad i okolicu zračna luka Zemunik bila je u punom smislu smrtonosna po pitanju uporabe topništva. Sa zračne luke ispaljivane su stotine i stotine granata svih kalibara, praktično svaki dan. Svi dostupni izvori kazuju da je na zračnoj luci bila smještana moćna snaga od otprilike 10-12 tenkova T-55, kao i čitav arsenal lakog i teškog topničkog naoružanja, a koji su konstantno udarali ka Zadru i okolici, katkad i samovoljno, čak i za vrijeme primirja, pritom ne štedeći granate.
Za ratna zbivanja koja su se do potpisivanja „Sarajevskog mira“ odvijala na širem zadarskom području značaj zračne luke na Zemuniku bio je višestruk. Zračna luka pozicionirana je na dobrom mjestu za napadajna djelovanja i pružanje logistike izvođenju napada, s dobrom infrastrukturom za djelovanje po Zadru i široj okolici. Na njoj su dvije uzletno-sletne staze, tu je razmješteno topništvo i druga bojna tehnika koja je vremenom izmještena iz grada Zadra i Šepurina. Povezanost tog prostora posebno je bitna jer nakon okupacije Škabrnje i Nadina, logistička baza u Zemuniku u svakom trenutku imala je direktnu prometnu povezanost sve do Benkovca, odnosno Knina. Nakon početka oružanog sukoba upravo je prednost prometne komunikacije bila od iznimnog značaja za pobunjene Srbe. Stoga i nakon što se zrakoplovima iz zračne luke više nije djelovalo, ona je poslužila kao logistički poligon za niz neuspješnih napada prema Donjem Zemuniku i Dračevcu, te napade i osvajanje okolnih sela (ali i ratne zločine počinjene u Nadinu i Škabrnji).
Vrlo važno, razvojem oružanih sukoba, osim za djelovanje zrakoplovima i kao pješačko i logističko uporište, zračna luka na Zemuniku preuzima ključnu ulogu za sustav veza svih postrojbi JNA koje se nalaze na zadarskom području s obzirom da je centar veza na položaju Ćelavac bio u okruženju hrvatskih snaga. Ipak, osnovni čimbenik zbog kojeg je zračna luka na Zemuniku bila od posebne važnosti za zbivanja na zadarskoj bojišnici predstavljao je njezin položaj. Na prostoru zračne luke bio je izmješten značajan broj ubojitih sredstava, ne samo zrakoplova već i topničkih oruđa, čime je grad Zadar upravo s područja Zemunika bio izložen smrtonosnom djelovanju, a koje je trajalo mjesecima i nakon okončanja najtežih borbi i potpisivanja „Sarajevskog primirja“, odnosno tijekom cijele 1992. godine. Stoga je zrakoplovna baza vremenom gubila svoju primarnu funkciju i postala iznimno jako pješačko uporište. Nadalje, uz prometnu povezanost Zemunika s Benkovcem i Kninom, prostor zračne luke bio je od važne logističke uloge za pješačke snage ili eventualan prijem oštećenih zrakoplova.
No, osim svega navedenog zbog još jednog čimbenika prostor u zračnoj luci bio je bitan za ratnu sudbinu grada Zadra. Upravo su se na Zemuniku od 7. do 10. listopada 1991. vodili pregovori između komandanta 9. korpusa JNA, general-majora Vladimira Vukovića i skupine predstavnika grada Zadra: Ive Livijanića, Domagoja Kere, Josipa Tuličića i Kreše Jakovine o prekidu vatre i povlačenju JNA iz grada. O povlačenju sa samog prostora zračne luke nije se pregovaralo, već isključivo o povlačenju snaga JNA iz grada Zadra. Osnovne točke dogovora bile su da treba nastupiti apsolutni prekid vatre, da je potrebno obaviti razmjenu zarobljenika, ranjenih i poginulih, da grad treba deblokirati s obje strane te da se podrazumijeva odlazak JNA iz Zadra u skladu sa sporazumom o povlačenju JNA iz vojarni postignut na republičkoj razini. Pregovori na Zemuniku nastavljeni su 18. listopada, ali je na njima dogovoreno da se nastave odvijati na novim lokacijama, u Žitniću i Pakovu Selu. No, spomenuti pregovori na zračnoj luci u listopadu 1991. nisu bili jedini tako visokog značaja.
Naime, još 17. srpnja 1991. na Zemuniku se zbio tajni susret hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i prvog čovjeka JNA, general-pukovnika Veljka Kadijevića. Ivan Vitanović u knjizi „Operacija Jaguar“ opisao je nenadani dolazak Franje Tuđmana, kao i neke detalje o načinu kako je JNA ovaj susret odradila u potpunoj tajnosti, što je uostalom bilo iznenađenje i za same djelatnike baze. Iako je ostao nepoznat široj javnosti, susret na ovakvoj razini, praktično uoči otpočinjanja najžešće agresije na Republiku Hrvatsku vrlo je važna informacija. Ukoliko uzmemo u obzir da je to zapravo bio jedini susret predsjednika Republika Hrvatske s visokim dužnosnicima JNA na njihovom „teritoriju“, svejedno u vojarni ili nekim drugom objektu na teritoriju Hrvatske, onda ovaj događaj valja tretirati još značajnijim. Ipak, on je medijski ostao nezapažen, a očito ni Franjo Tuđman, vjerojatno poučen Kadijevićevim prijašnjim lažnim obećanjima, nije davao preveliki značaj svojem hrabrom činu.
Do daljnjega ostati će nejasno o čemu su predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman i prvi čovjek JNA, general-pukovnik Veljko Kadijević točno razgovarali, osim da je Tuđman pokušavao Kadijevića uvjeriti da obustavi ratni pohod, što je naravno bila nemoguća misija.
- nastavlja se -
2. dio
foto: 1. DPCM/arhiva HTV, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Vjesnik
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.