U VIHORU RATA
U vihoru rata
Na južnom su bojištu Imoćani ratovali još davne 1328. godine, a u našem Domovinskom ratu oni su dokazali da imaju srca jača i od svekolike srpsko-četničke tehnike.
Bilo je to junačko vrijeme i vrijeme junaka, neponovljivih, kao što je i povijest koju su stvorili.
...
S razvalina Podimoča, Točionika, Podgore, Trnovice i Čepikuće kiše su dugo prale čađu od crnogorskih granata. Od listopada 1991. godine padale su neštedimice iz zaseoka Tremiblje po ljudima ovoga kraja, ljudima ostarjelim, osamljenim i umornim d davanja škrtoj zemlji; u prosincu su prognani...
Od tada su na tom prostoru vođene najteže borbe legendarnih "Tigrova" i 115. brigade, popularno nazvane Imotska, čija je bojna sudjelovala u oslobađanju Slanog i prometnice Slano-Orahov Dol-Mokošica.
Nakon oslobađanja i čišćenja tog dijela južnog bojišta, "Tigrovi" su otišli na nove zadaće a Imoćani su ostali da učvrste i čuvaju položaje uz hrvatsku granicu, još uvijek vrlo nemirnu, osobito između Slanog i Neuma, gdje su četnici bezuspješno pokušavali izaći u dolinu Neretve.
Zapovjednik 115. brigade satnik Vedran Ujević (intervju iz ratne 1993. godine)
"Naša je brigada osnovana 2. listopada 1991. godine. Bila je to najveća prisega u Hrvatskoj vojsci, nakon postroja 1. brigade ZNG-a.
Prvi izlazak na ratište pretvorio se, nažalost, u životnu školu, ali naši su pripadnici naučili lekciju za dalje ratovanje. Od tada nismo izgubili nijedan položaj i nijedan naš pripadnik nije bio zarobljen.
Osim toga, iako je na nas palo više od 50.000 granata, imali smo malo žrtava. Ljudi su iznimno hrabri ali znaju kad se treba skloniti a kad zapucati. Riječju, to su vojnici koji se mogu samo poželjeti. Ne biraju sredstva da obrane svoju domovinu. Štoviše, problem ih je zaustaviti, kad je to potrebno.
Većina ih je otpočetka u brigadi i, po svemu sudeći, oni će i završiti ovaj rat, jer se ne žele demobilizirati, što je i razumljivo.
Iskustvo je naših u dijaspori da je najljepše živjeti u Hrvatskoj. I mi se toga držimo.
U ovoj se jedinstvenoj prigodi želimo izboriti za hrvatsku državu, da više ne bismo morali lutati po tuđim zemljama i da se naša djeca u idućih 50 ili 100 godina, ne bi morala boriti za ovo za što se mi zalažemo."
Na prvoj crti bojišnice
Za ovaj krajolik, koji naoko podsjeća na Imotski, Imoćani govore da je neusporediv. U ratovanju također, jer je po uvjetima najteži u Hrvatskoj.
Za izvlačenje jednog ranjenika potrebno je dvadeset vojnika i po dvanaest sati izvlačenja. Na stotinu prostornih kilometara, koliko je ova brigada držala pod nadzorom, nadovezuje se čuka na čuku, a svaka je od prethodne viša i teža za pješačenje i transport. Uz to, svakodnevni su problemi zmije, hladnoća ili nepodnošljive vrućine.
Tim kamenjarom, koji se opasno osipa pod nogama, s kojeg je strahotno spuštati pogled, vodio je novinarsku ekipu Hrvatskog vojnika Ratko Jažić. Strpljivo kroz položaje za koje se mjesecima nije znalo čiji će biti prijepodne, a čiji poslijepodne.
Pozdravlja ih ratnik, od čijeg konspirativnog imena Sova dršću četnici, ali nema vremena za zastajkivanje. Iz "Tigrova" je prešao Imoćanima, s obrazloženjem da mu je čast ratovati s njima. Prošle je noći s njima odbio pješački napadaj i vraća se na to mjesto da jednog od njih odmijeni.
Na terenu je i vezist Stevo Rebić. Uvezeno je oko 180 km žičane linije, no budući da veza često puca, provjerava treba li i gdje što "zakrpati".
Izvidnici se, dakako, ne vide, ali njihove uprte poglede novinari su osjetili i sprijeda i straga. Kod tenkista, dr. Milenka Dedić, uz pomoć medicinske sestre Blaženke Dujmušić, izvlači iz "pogona" Rajka Bajdića, najmlađeg u brigadi. Za njegovo je bljedilo liječnica odredila vitaminsku koktel-injekciju. Usput novinari doznaju da je sanitet brigade, s njegovim načelnikom dr. Mišom Kontićem, pohvalio general-zbora Janko Bobetko jer je izvukao i spasio više od stotinu ranjenika, bez pitanja kojoj postrojbi i brigadi pripadaju, što je oživotvorio pravilom: ambulanta u pozadini, liječnici uz ratnike u akciji. U ovim su surovim planinama postali i liječnici civila, koji se pomalo vraćaju da okrče temelje nekadašnjih domova. S njima Imoćani dijele i svoje objede.
Kilometar-dva od četnika, kraj ceste koju su usjekli u brdo pripadnici brigadnog opkoparskoga roja zapovjednika Vinka Ljubičića, minobacači "Pantere", predvođeni zapovjednikom Miloradom Blažićem, obavljaju, "veliko spremanje" terena i imovine. Nedaleko njih, u kućici "Ovnova", na pećnici krčka paprikaš. "Ovnovi" su pješačka satnija, objašnjava njihov zapovjednik Mate Knezović, jedan od dragulja u kruni Imotske brigade, koju čine: zapovjednik brigade satnik Vedran Ujević, njegov pomoćnik za političku djelatnost Slavko Jonjić, načelnik stožera, Stjepan Udiljak, Ratko Jažić, Jure Lozo i ostali zapovjednici postrojbi koji su tek dosegli prosjek starosti od 27 godina a postali to što jesu kroz iskustva na prvoj crti bojišnice. Poput "Ovnova" tvrdoglavi idu naprijed, najčešće pjevušeći gangu, od koje se četnicima ledi krv u žilama: "Mala moja, neka živi nada, vratit će se Imotska brigada!"
Nekada se govorilo da nema kontinenta bez Imoćana. U Domovinskom ratu nema ratišta na kojem nisu ostavili traga, srcem jačim od svekolike srpsko-četničke tehnike, od Iloka do Dubrovnika, gdje ih je više od tisuću čuvalo bok ostalim postrojbama Hrvatske vojske koje su oslobađale teritorij od Dubrovnika do Prevlake.
No na južnom su bojištu bili još davne 1328. godine, kad su se protiv Turaka borili za Mali Ston. Nepobitni je dokaz selo Imotica, koje je po njima dobila ime.
"Što je imotski ratnik dalje, to je hrvatska domovina veća!"
Drugi upravo čitaju... |
|
foto: DPCM / Hrvatski vojnik
Priredio: Mario Mehaković
Izvor: Hrvatski vojnik
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.