Branitelji
ZDRAVLJE
Tijekom ratnih zbivanja većina ljudi je u stanju psihološkog stresa koji se javlja kao reakcija na situacije ugroženosti s kojima se pojedinac u ratu često suočava.
Zavijanje sirene za uzbunu, bježanje i boravak u skloništu, preleti aviona, pucnjave, vijesti o prodoru neprijatelja i sl., situacije su zbog kojih mnogi ljudi i u područjima koja nisu izravno zahvaćena borbama doživljavaju psihičke stresove.
U situacijama na bojištu intenzitet stresnih zbivanja znatno je veći.
...
Stalna prijetnja ranjavanjem i gubitkom života, promatranje patnje i smrti drugih, život u lošim uvjetima (zima, glad, umor i iscrpljenost) situacije su na koje se ljudi teže prilagođavaju i zbog kojih mnogi u početku za borbu vrlo motivirani pojedinci odustanu i vrate se s bojišta. Najteži pak izvor stresa u ratu su smrt bliske osobe, ranjavanje i osakaćenost, zarobljeništvo, izloženost maltretiranju i torturama kao i prisustvovanje masakrima i zlostavljanju drugih osoba.
Stresove rata ljudi uglavnom prihvaćaju kao normalnu pojavu jer ne očekuju da se u ratu zbivaju ugodne i dobre stvari i pomalo se prilagođavaju na njih razrađujući brojne mehanizme obrane kojima ublažavaju vlastiti stres. Nada da će rat kad-tad završiti i da će poslije toga živjeti mirno i spokojno daje im snage da prevladaju sve ratne teškoće i patnje.
No očekivanje mirnog, spokojnog i smirenog života poslije rata za mnoge ljude nisu realna. Rat kao jedna od najgroznijih situacija kojima čovjek može biti izložen proteže svoja stradanja i u doba mira.
Psihološke posljedice ratnih stresova mnogi će ljudi proživljavati i osjećati još neko vrijeme poslije rata i to upravo i najviše oni koji su i tijekom rata bili izloženi najtežim stradanjima.
Budući da se u Hrvatskoj rat nije vodio samo na bojištima, već je i civilno stanovništvo bilo stalno izloženo ugrožavajućim zbivanjima, uz bivše ratnike i mnogi civili pate od posljedica posttraumatskog stresa.
POSTTRAUMATSKI STRES
Naziv posttraumatski stres pojavljuje se u dijagnostici psihičkih poremećaja tek 1980. godine u Priručniku o nomenklaturi psihičkih bolesti u SAD-u. Ovaj naziv uveden je zbog pritiska vijetnamskih veterana da se u dijagnostici psihičkih poremećaja prepozna i prizna tzv. "postvijetnamski sindrom". Danas se međutim koristi kao dijagnostička kategorija za sve one ljude, bilo vojnike, bilo civile, koji zbog ranije proživljenih trauma imaju kasnije psihičke smetnje.
Posttraumatski stres definiran je kao stanje koje se očituje u ponovnom proživljavanju traumatskog doživljaja, a praćeno je simptomima kao što su poremećaji spavanja, osjećaj krivnje zbog preživljavanja, poteškoće u koncentraciji, izbjegavanje aktivnosti koje pobuđuju sjećanja na traumatski doživljaj, pretjerani oprez i brojni drugi.
SIMPTOMI POSTTRAUMATSKOG STRESA
U dijagnostici ovog poremećaja osnovni kriteriji su postojanje sljedećih simptoma:
- da se doživljena trauma ponovno proživljava u mislima i snovima;
- da postoji obamrlost u reakcijama prema vanjskom svijetu;
da postoje najmanje dva od slijedećih simptoma:
- pretjeran oprez (uplašenost);
- poremećaj spavanja;
- osjećaj krivnje radi preživljavanja;
- teškoće u koncentraciji;
- izbjegavanje aktivnosti koje izazivaju prisjećanje traumatskog događaja;
- pogoršanje simptoma pri izloženosti događajima koji nalikuju na proživljeni traumatski doživljaj.
Uz ove simptome mogu se javiti i brojni drugi: teškoće s pamćenjem, napetost i zabrinutost, razdražljivost, osjećaj nemira, agresivno ponašanje, nepovjerenje u druge ljude, potištenost, gubitak interesa za socijalne aktivnosti, izražena smetenost, stalna ogorčenost i samoubilačke misli.
Iz uvida u ove simptome jasne su i teškoće u dijagnostici, posttraumatskog stresa. Naime, mnogi simptomi posttraumatskog stresa mogu biti i simptomi drugih psihičkih poremećaja, a najsličniji su simptomima anksioznih i depresivnih neuroza.
- sadržaj se nastavlja -
UZROCI POSTTRAUMATSKOG STRESA
Uzroci posttraumatskog stresa mogu biti raznolika traumatska zbivanja koja se najčešće događaju u ratnim uvjetima, iako i u doba mira razna zbivanja mogu dovesti do posttraumatskog stresa. Najčešći uzroci posttraumatskog stresa tijekom rata su stalna izloženost pogibelji, izloženost batinama i zlostavljanju, izloženost saslušanjima, tjelesno zlostavljanje, zarobljeništvo, prisustvovanje zlostavljanju i masakriranju drugih, izloženost "pranju mozga", tj. nasilnom preodgajanju, prisustvovanje pogibiji drugih osoba.
Uzroci posttraumatskog stresa kod civilnog stanovništva u doba mira najčešće su teške nesreće, prirodne katastrofe i prisustvovanje ozljeđivanju i smrti druge osobe.
Simptomi posttraumatskog stresa mogu se javiti odmah ili kasnije (obično šest i više mjeseca nakon trauma).
Trajanje simptoma može biti različito. Kod najvećeg broja osoba simptomi ne traju duže od godinu dana. Međutim, koliko dugo će biti prisutni ovisi o broju, intenzitetu i trajanju traumatskih zbivanja. Ljudi koji su bili izloženi većem broju vrlo jakih traumatskih zbivanja mogu osjećati psihičke posljedice nekoliko desetaka godina.
INTENZITET SIMPTOMA
Istraživanja kojima se pokušalo utvrditi postojanje rizičnih činitelja koji neke ljude više predisponiraju na pojavu simptoma posttraumatskog stresa pokazala su da brojne demografske karakteristike (dob, spol, obrazovanje) i osobine ličnosti, nemaju velikog utjecaja na pojavu posttraumatskog stresa, već da je odlučujući činitelj intenzitet i trajanje samog traumatskog događaja. Što je traumatsko zbivanje intenzivnije, što je više povezano s ostalim pratećim traumatskim zbivanjima, što duže traje to je i vjerojatnost pojavljivanja posttraumatskog stresa veća.
Najugrožewnije skupine kod kojih se posttraumatski stres najčešće javlja su ratni zarobljenici, svjedoci i žrtve muenja. Simptomi posttraumatskog stresa jače su izraženi kod osoba mlađe dobi, kod teško izgladnjelih osoba, kod osoba koje su tijekom zarobljavanja bile ranjene i kod žrtava odnosno svjedoka tortura.
Najprediktivnija varijabla za prognoziranje težine simptoma posttraumatskog stresa je izgladnjelost, tj. veliki gubitak težine (35% ili više od prijašnje tjelesne težine). Na intenzitet simptoma posttraumatskog stresa značajno utječe situacija u kojoj se pojedinac nađe poslije povratka iz rata. Dobra socijalna podrška i razumijevanje od strane obitelji i drugih osoba pridonosi ublažavanju simptoma.
Iskustva iz Domovinskog rata pokazuju da najveće teškoće imaju ljudi koji nakon povratka iz rata ne nailaze na podršku obitelji i društva i ne osjećaju zahvalnost drugih za njihova zalaganja i žrtve.
NAČINI UBLAŽAVANJA STRESA
U prevenciji pojavljivanja kao i pri ublažavanju postojećih simptoma najvažnije je uspješno uklapanje pojedinca u obiteljsku, socijalnu i radnu sredinu bez obzira na njegove eventualne nesposobnosti prouzročene ratom.
Važno je da najbliža socijalna okolina razumije što se i zašto s osobom događa i da znaju kako joj mogu pomoći.
Osnovna načela pomoći sastoje se u pokazivanju brige i suosjećanja, nastojanju da se spoznaju i shvate bolesnikovi problemi i u nastojanju da se smanjji njegov otpor u izražavanju vlastitih traumatskih iskustava i osjećaja.
Često je teško postići odnos povjerenja između bolesnika i osoba koje mu žele pomoći zbog njegove nespremnosti da priča o svojim traumatskim iskustvima. Uz to mnoge osobe sa simptomima posttraumatskog stresa smatraju da su postojeći simptomi odraz njihove slabosti i bojažljivosti. Važan terapijski zadatak je uvjeriti ih da simptomi nemaju nikakve veze s njihovim nedostacima.
Zanemarivanje simptoma posttraumatskog stresa može dovesti do velikih problema u obiteljskom životu, na poslu i općenito u odnosu pojedinca i njegove socijalne sredine. Iako najveću ulogu u davanju socijalne podrške osobama koje su proživjele traumatska iskustva imaju njima bliske osobe, u slučajevima težih i dugotrajnijih simptoma potrebna je profesionalna pomoć.
Kao dugoročni program pomoći osobama koje imaju simptome posttraumatskog stresa preporuča se grupna terapija, obiteljska terapija, profesionalno savjetovanje, edukacija u cilju sprječavanja alkoholizma i drugih ovisnosti, te rekreativna terapija. Programi zaštite moraju obuhvatiti medicinske i psihološke rehabilitacijske aspekte.
Foto: DPCM
Autor: Mario Mehaković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
