POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
Predsjedništvo SFR Jugoslavije donijelo je 21. veljače 1990. odluku o uvođenju izvanrednog stanja po kojoj su uz policijske snage za održavanje reda na Kosovu angažirane i postrojbe JNA.
General Veljko Kadijević izravno je utjecao na odluku plašeći politički vrh države građanskim ratom.
...
Ipak, takvo stanje obilježilo je kosovsku svakodnevicu cijelo desetljeće nakon smrti Josipa Broza Tita.
Albanci su tražili ravnopravnost s manjinskim Srbima, dočim su se pak Srbi tužili na pritisak i osjećaj nesigurnosti zbog čega su se navodno iseljavali s Kosova.
Naravno, državne vlasti nisu bile na strani Albanaca te su već 1981. odgovorile slanjem vojske na demonstrante.
U neredima koji su slijedili ubijeno je više desetaka mladih Albanaca, a vojska i policija često su oružano intervenirale na Kosovu.
Ironičnom simbolikom, mjera izvanrednog stanja uvedena je točno godinu dana nakon što je počeo štrajk rudara u Trepči. Tada se oko 1300 rudara u rudniku Stari trg odbilo vratiti iz jame, proglasivši štrajk glađu.
Zatražili su ostavke novopostavljenih čelnika Kosova i štrajkali protiv ukidanja autonomije koju je najavio novi srbijanski lider, Slobodan Milošević.
Podršku rudarima pružalo je slovensko i hrvatsko političko vodstvo, a tadašnji čelnik jugoslavenskih komunista, Stipe Šuvar, čak se spustio u jamu ne bi li rudarima dao podršku.
Štrajkaši su iz jame izašli nakon osam dana, uz uvjeravanja da su njihovi zahtjevi ispunjeni.
To se nije dogodilo jer uskoro je ukinuta autonomija, a ni Šuvar se, unatoč javnom obećanju nije obračunao s hegemonističkom politikom Miloševića.
Naprotiv, Kosovo je postalo ratna zona, poprište demonstracija i nasilja.
Međunarodne agencije prenijele su izvješće Human rights watcha kako je 1989. u neredima smrtno stradalo 26 Albanaca, stotine ih je ranjeno, a više od 1000 uhićeno.
No ni uvođenje izvanrednog stanja na Kosovu ionako nije moglo zaustaviti nastavak kosovske krize koja je potrajala još dva desetljeća.
Autor: Tomislav Šulj
Foto: 1. DPCM/YouTube