Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
RATOVI

U VIHORU RATA

"NETKO JE MOJE SUBORCE POSLAO U SMRT!"
Sudionik pogubne akcije HV-a: ‘Naš zapovjednik napustio je liniju’
 
 

 

U vihoru rata

 

 

Operacija Alfa akcija je Hrvatske vojske u sklopu drugog dijela napadne operacije Orkan ’91. u zimu 1991. godine.

 

Trajala je od 26. do 29. prosinca 1991. i plan joj je bio osloboditi mjesta istočno i jugoistočno od Pakraca te nastaviti dalje prema Okučanima. Međutim, završila je neočekivanim porazom, iako je HV cijelo vrijeme bio u prednosti.

...

 

“Kako sam nazočio razgovoru zapovjednika, znali smo da idemo u Šeovicu dokle god dublje možemo ići, te da se idući dan sprema, odmah od jutra, artiljerijska priprema, a nakon toga daljnje čišćenje i potiskivanje neprijatelja, odnosno zauzimanje koridora sve do Save. Bele Stene, Okučani, pa Nova Gradiška”, kaže sudionik operacije Dražen Šemovčan – Šeki.

 

Akcija je započela uspješno

On za PDN napominje da će se držati događaja u samoj Šeovici jer je tamo osobno bio prisutan:

“Dolaskom u Šeovicu, zauzimamo sve do zadnje kuće gdje smo se smjestili i to je bila je odmah u blizini raskrižja. To je bio dio postrojbe koju sam vodio, većinom policajci iz Pitomače, kuće do njih zauzeo je ostatak postrojbe MUP-a. Držali smo kuće s lijeve strane ceste dok je ostatak bio s desne strane (od strane Pakraca). U noći više nismo znali kojim putem je neprijatelj dao petama vjetar. U kući u kojoj smo bili još pripadnika vojske, tako da smo bili kao u konzervi. Noć je protekla koliko toliko u miru, bilo je nešto sporadične pucnjave iz pješačkog naoružanja, ali ništa strašno što već nismo doživjeli.”

 

Postrojbom zapovijedao čovjek kojem je to bio prvi teren

Međutim, napominje Dražen Šemovčan, za zapovjednika cjelokupne postrojbe, u Bjelovaru, određen je policijski službenik iz Čazme, čovjeku kojem je to bio prvi teren.

“Cijelu noć nisam spavao, razmišljajući o sutrašnjem danu. Omanovac (planinarski dom), nepoznavanje terena, nismo imali informaciju o prilikama gdje su agresorske snage. Ujutro 28. 12. umjesto naše artiljerijske pripreme, koja je izostala, iskoristile su srbočetničke snage pa su počele sa svojim djelovanjem. Umjesto da se krene s daljnjim čišćenjem terena, od pobjede smo izgubili dosta naših suboraca i neočekivano se morali vratiti na početne položaje. Očekivali smo nakon toga odmah pješadijski protunapad, jer u daljini su se čuli tenkovi. Naš zapovjednik s nekolicinom napušta Šeovicu i dogovorno sa suborcima preuzimam zapovjedništvo (naravno, bez ukaza). Pa je odmah pao i dogovor, tj. ako nema pomaka do podneva, napuštamo Šeovicu, jer još jednu noć nećemo izdržati, jer je za pregrupiranje neprijatelja bilo dosta vremena.”

Šemovčan kaže kako je tada uslijedio potpuno nepotreban potez zapovjedništva:

 

Bespotrebne smrti hrvatskih branitelja

“U Šeovicu dolaze dva kamiona naših suboraca (pripadnici 76. samostalnog bataljuna). Zašto su pod ovakvim okolnostima poslani, nije mi jasno. Pojačanje nam nije trebalo, jer Šeovicu nije trebalo čuvati, jedino sačuvati naše glave, ali netko je poslao naše suborce u smrt. Napravili su katastrofalnu grešku što su stali na raskrižju, iskočili iz kamiona i nisu se maknuli s čistine. Uslijedile su mislim 4 minobacačke mine, a kako sam bio nekih 30-tak metara dalje od njih, gledao sam “Hrvatsku ružu”. Tako sam nazvao to stradavanja naših suboraca. Popadali su po asfaltu, baš kao rascvjetala ruža. Pet mrtvih i 20 i nešto ranjenih. Peti poginuli bio je iz moje postrojbe, Željko Begović – Plata, u onoj zadnjoj kući, nekim slučajem otišao je na bunar i dobio jedan jedini geler ravno u srce.”

Tada je, kaže, nastao kaos:

“Izvlačenje, pomaganje ranjenima, ali i bojazan da opet nešto ne dobijemo iz zraka. Preko role slušam da je jedan dio naših snaga na lijevom boku ‘propustio’, te da je izviđački vod upao u zasjedu. Ima mrtvih i ranjenih. Od zapovjednika PP Pakrac Naila Brulić ‘Babe’ traži pomoć za izvlačenje, što je odbio. Borba traje, ali on ne da da se krene u izvlačenje. Po pucnjavi pokušavam odrediti gdje bi bili, možda Kraguj ili bliže. Zovem bazu da puste nas s nekih desetak ljudi da krenemo odozgo u pokušati pomoći, ali nisam dobio dopuštenje. Da sam točno znao lokaciju ne bi ni tražio Babu da me pusti. Na kraju nekako su se izvukli uz gubitke, mrtvi i ranjeni. To izvlačenje trajalo je kao vječnost, samo slušajući preko role.”

Nakon što je Šemovčan sa svojim suborcima najduže držao najistureniji “desni bok”, pala je odluka o povlačenju. Ali, ni to nije išlo glatko:

 

“Tko je kriv? Svi znamo odgovor, ali se šuti”

“Opet zovem bazu i pitam kuda se možemo povući. Spominje mi neku ribu oradu, koordinate, a ja psujem da se može j…., jer nemam niti karte niti šifrarnik, pa onda po vlastitom nahođenju. Došli smo do Japage, grupa se razdvaja… Spuštanje prema bolnici livadom, vjerojatno minsko polje ili cestom prema Gavrinici, ali upozoravam da se krenulo prema tenkovima i pješadijom. Bacale su se stvari, sve nam je smetalo, četnici su otvorili su paljbu po nama, ali spasila nas je konfiguracija terena. Gazim i pazim, a onda odjednom preko role zove moj radni kolega, Zdenko Martinović, smješten u Pakračkoj bolnici. Navodi nas prema nizbrdici, spustili smo se ni sam ne znam gdje. Oko nas polje neobranog kukuruza i u daljini vidim pretrčavanje dvojice u maskirnoj odori. Pitam dečke, jesu li naši ili čede? Nitko nije siguran, jer tu bi trebali biti naši. Odustajem od pucanja. Krećemo prema brdu, na neku ulicu nismo prošli par metara iza ugla vidi se tenkovska cijev.

Ostali smo na otvorenom, a tenk zaokreće prema nama. Ni manje ni više ’84-ka’, a mi imamo samo tromblone. Skrivamo se u nekim podrumima i gubimo kontakt s mojim prijateljima MZ. Jedan dio suboraca, ušao je neku kuću (gostionicu) i dobiju tenkovsku minu. Izletjeli su na drugu stranu od detonacije, ali srećom nikome ništa. Sad svi zajedno glavinjamo Pakracom, spuštamo se do baze i dolazim u sukob s Babom. Imam podršku mojih suboraca, jer puno toga smo izgubili, a na kraju vratili se nazad.  Babu znam od ranije i znam da je i ranije imao svoje bisere, ali ovaj put su izgubljeni ljudski životi. Koordinacija, boli glava.

Tu sam vidio svog prijatelja Zdenka, koji mi nije htio reći zašto me zvao. Kad sam se vratio kući, onda mi je ispričao da su na svom položaju imali složena tri garonje i da je Babo zapovjedio da tko god ide iz pravca Šeovice, pucaju. Ukratko, ujutro se povukla skoro čitava linija do Šeovice, mi ostajemo najistureniji neprijatelju i najduže držimo liniju, no sada obrambenu, jer stvari od jutra su se promijenile. Toliko o zapovijedima. Sljedeći dan, 29. 12. bio je još pokušaj Marijana Kuhlavija – Foke, da se preko Pakračkih vinograda pokuša vratiti na dan ranije naše položaje, ali tom prilikom je poginuo. U Brusniku, pripadnici 127. virovitičke brigade ulaze u četničku zasjedu, a njih 12 je poginulo, masakrirano, a kako su izgledali bolje da ne pišem.

Tog dana, 29. prosinca 1991. godine smijenjen je i Babo. Došli su iz Bjelovara kao novi zapovjednici, Vladimir Valenta – Baja, Mirko Kirin i pokojni Tihomir Trnski, jer je u Pakracu vladao kaos. Od činjenice da smo mogli u potpunosti odraditi vojnu zadaću, morali smo se povući… Tko je tome kriv? Odgovor se zna, zato se o ovoj operaciji ne govori i ne piše puno.”

 
 
 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

  

 

foto: 1. Privatna arhiva

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Snježana Vučković

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

Vezani naslovi

U vihoru rata

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 196 gostiju i nema članova online

A- A A+
Srbija će ove godine morati priznati Kosovo?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Nove objave

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com