BLOG
Što reći nakon 25 godina? Mala skupina mladića iz svih krajeva Hrvatske pokazala je kako se bori za Domovinu. Herojska borba za Novi Farkašić očiti je primjer da su srca hrvatskih branitelja, odlučnost i ljubav prema siromašnom i poštenom narodu bili snaga koja je nadjačavala i čelik i vojnu tehniku okupatora.
Riječima je teško opisati što se sve zbivalo na tom prostoru, ali uz kratku povjesnicu pokušat ću dočarati tu herojsku pobjedu.
...
Dana 06.10.1991. zapovjednik OG poziva 1.ps, 1.pb, 2.gbr Gromovi u selo Letovanić i sutradan ih upućuje preko rijeke Kupe u selo Dumače da pomognu svojim suborcima iz 1.pješačke bojne u očuvanju jedinih sela koja su se nalazila slobodna preko Kupe.
Ovdje su jugovojska i srpski pobunjenici raspolagali velikim brojem tenkovskih jedinica u kojima su bili pomiješani tenkovi T–55 s tenkovima T–84. Velikosrpski pohod je krajem ljeta i početkom jeseni nastavljen na mjesta pokraj Kupe. Mora se ovdje reći da je njihov veliki problem bio što nisu znali gdje su. Nisu imali karte tako da se je i ovdje dogodilo da je s jutrom došla potpuna nepoznanica o terenu. Isto tako nisu znali gdje je neprijatelj ni kakav mu je sastav.
Kako su očekivali na tom području napad neprijatelja samoinicijativno su odlučili napraviti izviđanje. U skupini su bili osmoro bojovnika. Morali su otkriti neprijatelja jer su oni u nekoliko navrata napali Dumače. Prešli su Gornje, Srednje, Donje Mokrice i selo Međurače. U povratku došli su u Novi Farkašić.
Selo je bilo prazno, na trgovini jugoslavenska zastava koju su skinuli. Vratili su se do Zapovjedništva i predložili zapovjedniku Miodragu Demi da uđu i ostanu u Novom Farkašiću. Pretpostavili su da je tu jako strateško mjesto. Prva pješačka satnija sa nekoliko domaćih ljudi ulaze u Farkašić gdje se razmještaju po kućama. Tu nije bila nikakva velika obrambena priprema jer su im bila promatračka mjesta po odvodnim jarcima i iza drveća.
Poslije pada Viduševca pridružila im se skupina bojovnika koji su bili novi dečki ali po vojnom stažu već iskusni. Oni na kraju sela pripremaju nove položaje gdje su iskopali rov preko ceste.
Drugi dio posla, postavljanje protutenkovskih i protupješadijskih mina, obavili su profesionalno mada tada neki bojovnici nikad nisu ni vidjeli mine, a kamo ih postavljali. Mine su ukopali i rasporedili kao u nekom ratnom filmu a kasnije se pokazalo da je bila izvanredna i tehnika i taktika rasporeda minskog polja. Postavljanje je bilo na šljunčanom putu i pored njega. Sjetili su se da ispod mina stave daske kako ih tenk ne bi mogao utisnuti u zemlju što bi značilo kao da ih nema.
Osvanuo je krasan jesenski dan 17. listopad 1991. godine. Neprijatelj uobičajeno puca topništvom po selu, a neki bojovnici prvi puta susreću se sa smrtonosnim teretom kojeg ispušta Jugoslavenska avijacija. Ljudi su sklonjeni po kućama i podrumima, a zapovjedništvo Prve satnije karta “belu”. Uzbuna je nastala tek kada su prestali pucati topovi,a to je bio znak da će uslijediti napad. To se i dogodilo: naišli su iz smjera Vratečkog te pomoćnim snagama od Donjih Mokrica. O snagama i cilju neprijatelja puno je bilo govora.
Važno je istaknuti da su svi branitelji pružili fantastičan otpor. Pucalo se iz sveg raspoloživog oružja, uglavnom po pješadiji, a čekao se i nailazak tenkova. Gardisti prvi puta uvode u borbu raketne projektile “osa” koji su bili vrlo učinkoviti protiv tenkova. Pred večer toga dana sa zapadne strane ulazi tenk M-84 u selo no desnom je gusjenicom nagazio minu koja ga je oštetila. Tu se pokazala sposobnost tenka M-84 da se pravolinijski može kretati i s polomljenom gusjenicom. Njega je “osom” pozdravio Ivica Mužić i to tako da je vozač bio ubijen a tenk se nastavio kretati sve dok se nije zaglavio u blatu. Neprijateljski tenk je radio sve dok je imao nafte u rezervoaru.
Na dijelu napada, iz smjera Donjih Mokrica, naišli su tenkovi T – 55. Prvi tenk stao je oko jednog metra ispred mine i kao da je predosjetio opasnost. Počeo je pucati na položaje domaćih ljudi, a pripadnici 1.pješačke satnije nisu htjeli otkriti položaj u nadi da će ipak krenuti dalje i nagaziti na minu. Kako nije imao nakanu krenuti, a nastavljao pucati po položajima branitelja tri bojovnika istovremeno zapucaše po njemu, a s tenka su doslovce letjeli komadi čelika. Došao je drugi zbog izvlačenja. U ispomoć dolaze dva bojovnika iz Dumača i sa tri pripadnika 1.satnije prilaze im s boka i nailaze na tri tenka. Jedan izvlači drugog, a tu je i treći na kojeg su zapucali. Bio je pogođen i pao pod most a ovom koji je vukao ugasio se motor. Bili su jako blizu njih i čuli njihovu svađu i psovke. Povukli su se natrag, a tenkove su ostavili. Njihova radost je bila tim veća jer više nisu imali nikakva protuoklopna sredstva i metaka, zapravo se neprijatelj mogao ušetati među njih. Konačno je napad neprijatelja bio slomljen i Novi Farkašić prvoga dana obranjen. Pripadnici 1.pješačke satnije sa domaćim mještanima uz veličanstvenu pobjedu, sa tri tenka zarobljena, nisu imali ni jednog smrtno stradalog suborca, a jedan bojovnik je lakše ranjen. Uz desetak domaćih mještana pripadnika 1.pješačke satnije bilo je "samo" četrdesetak.
Drugoga dana iz smjera Gline, kod groblja u Novom Farkašiću, neprijatelj je koncentrirao veliki broj tenkova, transportera, kamiona, razne druge vojne opreme i veliki broj ljudstva. Tu su kopali rovove i pripremali novi napad. A branitelji su toga jutra pošli pogledati učinkovitost njihove obrane prethodnog dana. Gusta magla je nalegla na cijeli kraj. Branitelji su se podijelili u dvije grupe. Jedna je pošla s Perom Bajanom a druga s Miodragom Demom. Kada se magla naglo razišla branitelji su otkrili tu ogromnu vojnu silu. Neprijateljsku pješadiju od kojih su neki jeli, drugi kopali rovove a neki tek tumarali među tim silnim naoružanjem. Možda je tu prerano dana zapovijed za predaju i prerano otvorena vatra. Da je bilo dovoljno vremena za pripremu mogli su ih puno više zarobiti. Mogli su čuda napraviti. No i ovako su s malo ljudi napravili fantastičnu stvar. Nakon poziva na predaju uslijedila je međusobna paljba, a u nastalom metežu osoba s tenka puca rafal i pogađa njihova dva prijatelja. Smrtno stradava Mladen Dananić i Igor Andrijčić. Uz jedan tenk koji je stradao od protutenkovskih projektila, mnogo neprijateljskih vojnika koji su stradali, još jedan tenk, kamion sa streljivom i tri vojnika su bili zarobljeni. Borba je relativno kratko trajala a neprijatelj je natjeran u paničan bijeg. Bojovnici su se vratili u Novi Farkašić i 22. listopada 1991. godine krenuli dalje u čišćenje terena te oslobađanje okupiranih sela na Banovini.
ZAKLJUČAK
Na Banovini ima puno gradova i sela koja su dala svoj doprinos u Domovinskom ratu no ima jedno malo selo koje se može podičiti da je u listopadu 1991. godine odigralo vrlo značajnu ulogu na ovim prostorima.
Dočekalo je svoje branitelje i dana 17. listopada godine gospodnje 1991. svjedočilo neravnopravnoj borbi napadača sa više stotina dobro naoružanih vojnika pojačanih tenkovima i transporterima uz potporu zrakoplovstva i topništva s jedne strane i četrdesetak bojovnika s druge strane u obrani.
Sve to rezultiralo je slijedeće:
- Ogromne gubitke u ljudstvu i borbenoj tehnici kod neprijatelja (zarobljena 4 tenka, silno streljivo, motorizirana vozila, neprijateljski vojnici)
- Dalo je recept našim snagama kako se može uspješno boriti
- .Potvrdilo tezu da je napad najbolja obrana dokazana drugi dan borbe
- Spriječilo izvršenje zadaće neprijatelja o izbijanju na Kupu, prelasku rijeke Kupe i prodoru ka Velikoj Gorici
- Neprijatelj više nije od toga dana do kraja Domovinskoga rata ovladao niti jednim metrom teritorija niti je to pokušavao svojim snagama već se orijentirao na obranu i odmazdu po gradovima i selima na Banovini
- Toga je dana sasvim sigurno na prostoru Banovine inicijativa prešla definitivno na stranu hrvatskih snaga
Selo Novi Farkašić bila je baza i oslonac u provedbi brojnih akcija i operacija svih godina rata. Napokon sa mostobrana-glinski džep u operaciju OLUJA krenula je 2.gbr-gromovi i ostale postrojbe zbornog područja Zagreb i vrlo uspješno oslobodilo cijeli prostor Banovine.
U selu Novi Farkašić tijekom prosinca mjeseca 1991. godine svečano su dali prisegu pripadnici slavne Druge gardijske brigade koji su to obavili izvlačeći svoje postrojbe sa terena u Slani i Glinskoj Poljani. U ovome malome selu krvave ratne 91. godine po teškim zimskim i ratnim uvjetima odzvanjale su riječi svečane prisege bojovnika, kratko čestitanje i povratak na teren kako bi drugi dio postrojbe mogao doći pred ovaj dom u selu i pred hrvatskom zastavom prisegnuti Domovini.
Selo Novi Farkašić na Banovini živi je svjedok stvaranja Hrvatske što je na čast i ponos hrabrim žiteljima toga sela.
I na kraju riječi Zvonka Bušića koje ne smijemo nikad zaboraviti:
„Za one koji su pali u borbi za Domovinu nikad ne reci da su mrtvi. Bili su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu.
Zato… zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela.“
Pozdrav Domovini,
BOG I HRVATI !
Ivica Šafarić - Ninja