BLOG

PREDSJEDNIK UDRUGE

Piše: Ivica Šafarić - Ninja

Često sam suočen s istim poimanjem vjere mnogih ljudi. Sami vjernici, ali i nevjernici u kušnji okrenu se Bogu. Nađu se na križanju putova kada je križ koji nose suviše težak, kada im je ponestalo snage i kada se dogode iznenadne teške situacije u njihovim životima.

U tim trenucima svi se sjetimo Boga. Vjere. Nade koja nam preostaje. Prekrižimo svoje ruke, kleknemo na umorne kosti svojih koljena i molimo. Tražimo Boga. Isusa. Djevicu Mariju. Našu kraljicu mira. Znamo da su oni uvijek s nama. U nama. Uz nas.

Tada znamo.

...

Što je do tada? Zašto ih se sjetimo tek onda kada smo izgubljeni, bolesni, umorni, nesretni ili napušteni? Zašto čak i ljudi koji inače ne vjeruju odjednom se oslanjaju samo na Boga?

A koliko ljudi u svojoj svakodnevici zastane i sjeti se Boga samo kako bi zahvalio za svoj život? Treba stati. Pogledati nebo. Oblake. Sunce. Osjetiti kapi kiše. Okrenuti se oko sebe. Uživati u pogledu. Pogledu na život. Svijet. Ljude. To je vjera. Vjera bi trebala biti u nama svakim trenutkom našeg udaha i izdaha. Da, Bog je s nama, uz nas i u nama. Ali neka bude uvijek.

Osobno, pomolim se Bogu. Bez obzira na dan, na osjećaje ili zdravlje. Ponekad da mu zahvalim, ponekad da Ga zamolim za snagu. Tražim i da mi pomogne. No, On to ne može učiniti sam. Molio sam Ga za snagu izdržati vražje djelo s kojim se svakodnevno susrećem. Da mi da snagu boriti se protiv zla.

A bilo je teško…

Još od samog početka rata. Imao sam 21 godinu i svojom sam ulogom zapovjednika nosio odgovornost života i smrti. Postalo je kao pod normalno podnositi sve ono što nam se događalo. Sva ona pogibija suboraca bila su kao sastavni dio života. Gledao sam koliko ljudi gine i pati… Kasnije su mnogi počinili suicid, a drugi se danas bore s bolestima… Umiru. Sve su to poslijeratne posljedice onih koji su se borili za svoju Domovinu, proživljavali strahote i gubili svoje bližnje.

Okrenem se iza sebe, osjetim težinu svoga križa. Prisjetim se koliko je moje braće zatvorilo svoje oči zauvijek na mojim rukama, koliko sam tijela skupljao u dijelovima, na koliko sam sprovoda bio…

Danas znam, Bog je uvijek uz mene

Pogledam li površno, Bog mi nije pomogao. I dalje se borim, padam i klonem. No, pogledam li dublje, snažniji sam. Jači sam. Uz Božju sam pomoć prestao piti. Alkohol koji nas veže za sebe dublje nego možemo i zamisliti, odbacio sam i osjetio gubitak neke čudne svakodnevne težine. Dobio sam vrijeme. Dobio sam energiju. Dobio sam još veću snagu za pomaganjem potrebitima, za borbu protiv zla i vjeru koju želim prenijeti drugima. Onu pravu i istinsku.

Danas, sada kada mi je 50 godina, osjećam u nekim trenucima kao da proživljavam isto. Sprovodi su i dalje svakodnevica… Bolesti su sve češće i snažnije. Suborci i dalje odlaze. Toliko je boli, jada, nemoći, nezadovoljstva, neimaštine…

Ali znam da je Bog uz mene.

 On mi daje snagu. Svaki dan Njemu zahvaljujem što to ipak mogu podnositi. Hvala Njemu. On mi je dodijelio križ koji ipak mogu nositi.

 Foto: 1. DPCM

Ivica Šafarić - Ninja

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.