Retrovizor

PRESS

PRESS: Retrovizor

U posljednje vrijeme naš politički vrh nema pametnijeg posla pa se raspričao o mržnji.

Ni manje ni više. Mržnja. Kako to gordo zvuči.

...

Mržnja postoji od kada postoji i čovječanstvo; imamo najstariji zanat, ali i najstariji osjećaj. Kurvanje i mržnja oduvijek su išli ruku pod ruku, jer dobro je znano da su usluge kurvi najviše tražili oni koji su ih najviše i napadali, odnosno mrzili. Nisu imali pozitivnih osjećaja. Valjda stoga što su morali platiti.

Jer mržnja je upravo to – osjećaj. S tim će se složiti svi psihijatri i psiholozi ovoga svijeta. O mržnji se pišu knjige, elaborati, doktorati… Naša politika mrzi to što ih narod mrzi. Nije li i njihova mržnja onda kažnjiva? Psiholozi ističu da se mržnja temelji na svojstvu intenzivnih negativnih osjećaja; općenito se smatra da je mržnja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti.  Tu leži srž problema. Muči li naše političare možda to što su nam odbojni, što ih preziremo i što im nismo naklonjeni?

Ima još nešto… Kad vas mrzi grupa, tada nije najbistrije optužiti grupu, već treba potražiti uzroke te nevolje. Jer nemoguće je da su svi u krivu, a samo si ti u pravu.

U stvari, sve se svodi na dijalog. Onaj koji je u Lijepoj našoj velika nepoznanica. Pogotovo kada ste političar. Tu nema dijaloga. Politika mrzi dijalog. Zato se politika čudi mržnji, jer godinama smo živjeli u uvjerenju da se vrh voli, obožava i da  mu se slijepo vjeruje. Bez pogovora, razgovora. Bez mozga.

Pa umjesto da naš vrh učini nešto oko onoga što uzrokuje mržnju, on je zabranjuje. A teško je zabraniti osjećaje. Da bi zabranio osjećaje moraš prvenstveno biti bezosjećajan a zatim i glup. I tako našoj Vladi nije jasno zašto je narod mrzi.  A vuku sve neke dobre i pametne poteze.

Imovina

Primjerice, upravo su predložili da se političarima, ali i članovima njihovih obitelji, ne smije istraživati porijeklo imovine. Njihova imovina valjda nema porijeklo. Bogom je dana. Pa takve ljude jednostavno moraš obožavati, zar ne?  Upravo su ozakonili krađu, prijevaru i lopovluk, ali samo za određenu kastu društva. Ode političar u zatvor, a kad izađe dobije dvjesto tisuća kuna! Osjećaj ljubavi lagano mi ispunjava tijelo. Ili ga ulove u muljaži pa mu sve oproste. Obožavam ih! Politički moćnik uzgaja „travu“ i nikome ništa. Zgrnuo na tome milijune, a mi ga moramo voljeti. Naravno. Klinca ulove sa dvije džoje u džepu - opalit će mu 10 godina robije. Jer nije u politici. Ako političaru nađeš travu, ta trava nema porijeklo. Netko mu je podmetnuo. Pojavila se iz vedrog neba. Vikendice, stanovi, auti, dvorci, koferi s lovom, satovi, umjetnine… Sve je to preko noći netko podmetnuo. Valjda. Kad doktorica ukaže na lošu situaciju u bolnici, nju se razapinje, progoni, njoj se prijeti. I naravno, nju treba mrziti, jer je ukazala na nešto loše. A to se ne smije. Voljenim vođama to nije po volji. I Dostojevski bi najebo ovdje, jer nema tu „Zločin i kazna“. Ima „Zločin bez kazne“ ili „Zločin i nagrada“.

Volim naše političare. Samo na jedan vrlo osebujan način. Volim ih kao šljunak u cipeli, kao ugriz poskoka. Kao kelj i poriluk za ručak.

Mržnja

Ali nije to samo tako kod nas. Svaki narod mora voljeti svoje političare. Ako nekoga mrziš, onda mrzi tuđe. Često ćete na društvenim mrežama naći ljude koji pljuju sve što se kod nas poduzima protiv korone. Pogledate profil, a ono piše sve to neki naš momak s adresom u Njemačkoj. Pa mu je dosadno za vrijeme policijskog sata koji je tamo uveden. I onda pljuje odluku po kojoj mi moramo nositi maske. Jer on ne mora nositi masku. Od 21 do 6 ujutro dok je zatvoren u stanu. Ljut je na sebe i na gazdu Hansa i kompletnu njemačku vladu i sve na čelu sa njemačkim ministrom unutarnjih poslova Horstom Seehofom. Jer tamo mora biti kuš! U protivnom će ga i gazda Hans i Vlada i gospon Horst šutnuti nogom u dupe i lansirati natrag odakle je došao. A s njima nema zajebancije; Horst Seehof u inspekciju poštivanja policijskog sata šalje tisuće policajaca. Pa naš momak u svojoj garsonijeri u Minkenu mora biti tiho. I onda u tišini doma svoga nama poručuje da smo idioti i ovce, jer nosimo maske u dućanima. A on je frajer.  I to zato jer on iz Njemačke smije mrziti naše političare a mi ne smijemo. Mi smijemo mrziti njemačke. Super.

Problem je što mene boli ona stvar za njih. Jer ja nisam kao ovaj momak iz Minkena. Mene tište naši. Kao i sve ostale. A naši političari bi se trebali zapitati: Što ako je govor mržnje u stvari govor istine? I što ako je govor mržnje manje štetan od same mržnje?

Jer mi samo pričamo da vas mrzimo, dok vi svaki dan dokazujete da nas mrzite. A između govora i djela velika je razlika.

Ako slobodu govora proglasimo govorom mržnje, stvari lagano mogu izmaći kontroli.

Francuska je najbolji primjer.

Foto: 1. DPCM

 Autor: Irinej Mucak