PRESS
PRESS: Retrovizor
Hrvatska je posebna zemlja. Imamo ljude koji iskaču iz paštete.
To je ono kad ih ne možeš izbjeći, što god čitaš, koju god emisiju pogledaš, baciš pogled na reklamu… Eto njih! Tih iskakala. Pa ti idu na živce.
...
Nikad nisi čuo za njih a odjednom ti ih pun obzor. I život. Pitaš se kako je do sada sve funkcioniralo bez njih. Preko noći se oni uzdižu od trnja do zvijezda, rade salto i dvostruki aksl paralelno, samo da bi dobili mrvicu slave.
Obično su to ljudi koji se nemaju čime posebnim pohvaliti, ali su iskoristili svojih pet minuta i uspjeli u tome. Da ti bude zlo kad ih vidiš.
Ali ima Hrvatska i drugi tip ljudi.
Samozatajni su, gotovo nevidljivi, šutljivi, ne vole kamere ni medijsku pozornost… Za njih se gotovo i ne zna. Do određenog trenutka. Do hapšenja. Pa se čudiš. Znaš malo o njima: da su nešto radili, da su bili netko i nešto u politici… I odjednom, eto iskače iz paštete. Ne oni, jebeš njih. Njihova lova iskače iz paštete.
Otvori se negdje ormar, iskoče slike. Otvori se ladica - eto satova. Otvoriš vrata štale, unutra vila sa bazenom. Otvoriš gepek, koferi s lovom.
Otvorim ja doma paštetu – ono ništa! Ništa!! Ništa ni u konzervi graha, ni u konzervi paradajz sosa, čak sam i hrenovke masakrirao! Ništa! Idem dalje: zavirujem iza ormara, gledam ispod kreveta, dižem madrace… Ništa! Otvaram ladicu… Neplaćeni račun za struju! O jebem li te sudbo kleta! Pa se pitaš – kako? Ne to za struju - kako, to je lako objašnjivo.
Kako i odakle ta silna lova u jednoj zemlji koja grca u dugovima, ovrhama, gdje ljudi prazne kontejnere, doslovce da se ne baci?
I to ne mala lova! Milijuni! Milijuni se nalaze po špajzama, vikendicama, parkiranim automobilima…
Jednom našli vreću love na smetlištu, sjećam se… Onaj David Copperfield je papak za ove naše čarobnjake. Davidu nestao Kip slobode… Ajmo se kladiti da je kod nekog našeg političara u štaglju… David sakrio avion! Naši zamračili milijarde na avione koje nitko nije vidio! David spava sa Claudiom Schiffer a ovi naši ne spavaju. Oni doslovce jebu četiri i pol milje stanovnika! Svjetski majstori. Svi do jednog!
NEMA CUGE - NEMA RADA; NEMA RADA - PADA VLADA!
Nijemci došli na suludu ideju da suzbiju koronu zabranom točenja alkohola. Pa se predomislili. Pametna je to nacija; svjesna da gospodarstvo, boljitak zemlje i bolje sutra ovise prvenstveno o radnicima. A radničku klasu u najvećem postotku sačinjavaju im Hrvati, Bosanci, Srbi…
Bez obzira na stalna prepucavanja i svađe, svi imamo zajedničku crtu – alkohol. Bez njega se, naime, ne može. Ako ujutro ne zvizneš bar pola litre brlje, uzimaš bolovanje. Nesposoban za život.
Za gablec ide gajba piva a za večeru sve što se nije popilo. Da se ne baci! Nema cuge - nema rada! Kod nas te na razgovoru za posao ne pitaju koje si škole završio, nego koliko možeš popiti. To je kod nas stvar nacionalnog prestiža. Tko ne može popit' - nije dobrodošao. Ni u društvo, ni u klub.
Ne piju samo pederi i čudaci. I žene piju. Ako ne pije, teško će se udat'. Jebi ga, takvi smo. Slučajno ne popiješ, svi misle da si bolestan. Drž' se legendo, možeš ti to! Najveće bolesti liječe se alkoholom. Čak se i alkoholizam liječi alkoholom. Voda se kravama daje.
Potječem iz sela koje se zove Slani potok, u Zagorju. Pa tamo su i potok nazvali slanim samo da ga ne bi pili. Jer voda nam je smrtni neprijatelj.
Pa bi Švabe zabranile alkohol… Malo morgen, Deutschland! Ništa od toga. Tisuće gastarbajtera vratile bi se na kućne pragove preko noći. Jer, bolje umrijeti siromašan nego trijezan.
Pitanje je može li se uopće trijezan umrijeti ili se samo nastavlja agonija… Uglavnom, Švabe odustale. Ekonomija je važnija od pandemije. Sad će se vjerojatno i oni propiti.
E tu se Vili malo zajeb'o… Pa rekao da možda i mi zabranimo alkohol. Panika!
Vili državni neprijatelj. Smijenit će ga preko noći. Izbacit će ga i iz stranke i iz Stožera. Vjerojatno će i u Remetincu završit'. Stekao je i smrtnog neprijatelja; Šeks predvodi naciju potlačenih i žednih.
Jer možemo mi podnijeti sve: i velike poreze i PDV najveći na svijetu i nezaposlenost i lopovluk… Ali cugu nam ne diraj! Jer mi pijemo uvijek i stalno. Kad se netko rodi, kad netko umre, kad se zaposlimo, kad dobijemo otkaz, kad se rodi dijete, kad se ženimo, rastajemo… Pa na karminama se popije kao na Oktoberfestu! Zašto? Zato! Ni najveći mozgovi to nisu uspjeli odgonetnuti. Misterij je to veći od Bermudskog trokuta.
A nije ni naša Vlada glupa, ne želi nemire. Ne dira u svetinje. Pametnije je da i dalje kradu.
Jer, tko će sa trijeznim narodom izaći na kraj. Ako je trijezno - možda počne misliti.
Drugi upravo čitaju... |
|
Foto: 1. DPCM
Autor: Irinej Mucak