Retrovizor

PRESS

PRESS: Retrovizor

Posljednjih nekoliko godina dvije su populacije posebno ugrožene u Hrvatskoj, i to one najslabije – najmlađa i najstarija.

Svako malo čitamo kako su loši uvjeti u staračkim domovima , u domovima za smještaj starijih i nepokretnih, u ustanovama koje za lijep novac a nerijetko i nekretninu trebaju voditi brigu o svojim štićenicima. Fotografije koje dolaze do nas su stravične: vezani za krevet, pretučeni, izgorjeli u požaru, gladni, žedni, bolesni a zlostavljani, omalovažavani… Cijeli su život živjeli, radili, mučili se da bi u trenutku kada su najslabiji i najranjiviji bili izdani. Prodani za šaku kuna.

...

Još je gora situacija sa djecom, sve više me podsjeća na scene Dickensovih romana. Iako po zakonu logike, morala, Boga i zakona društvo mora voditi brigu o najmlađima, to se ne događa u Hrvatskoj.

Najtragičniji je primjer smrt djeteta kojeg su ubili roditelji. Da, ubili su djevojčicu staru dvije i pol godine, bespomoćnu, slabu, izmučenu, bolesnu... A u tome im je pomoglo i društvo, institucije. A znamo pod čijom su jurisdikcijom institucije. Nesumnjivo, Centar za socijalni rad je odgovoran za smrt ovog djeteta. Nisu reagirali, nisu provjeravali, nisu pazili.

MINISTAR

No, Centri za socijalni rad, skrb ili što već imaju svog predstavnika u Vladi RH koji se zove ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, a tu dužnost obnaša Josip Aladrović. Koji se voli praviti gluh kao i većina članova naše Vlade. Kako drugačije nazvati ministra do kojega ne dolaze informacije o sve češćem zlostavljanju djece, besparici u Domovima za djecu, obiteljima…

Nije li nedavno dijete ostavljeno u ulazu zgrade, nije li neko dijete u školi ostalo gladno, neka djeca su bačena s balkona? Primjeri svakodnevno dolaze do nas, dođu, prođu, ostane gorčina u grlu, steže oko srca i to je sve. Reagira li ministar na to? Baš i ne. Obilazi li ministar škole, vrtiće, domove, centre za socijalnu skrb? Baš i ne! Ako i obilazi, koristi od toga nema.

A što bi drugo trebao raditi taj ministar nego obilaziti, provjeravati, popravljati, osiguravati sredstva, novac, vikati, galamiti, smjenjivati, davati otkaze, zapošljavati pametne i sposobne ljude...?

Javna je tajna da se u Centrima zapošljavaju samo stranački istomišljenici, ministre. Podobnost ili sposobnost, pitanje je sad? Pa je li stranačka iskaznica važnija od znanja, sposobnosti, ljubavi prema djeci? Može li iskaznica zamijeniti srce koje je najpotrebnije u poslu sa djecom? Ja znam da ne može, ali vi ministre to ne znate. I nije vas briga jer niste napravili ništa.

Smrt djevojčice nije prvi ni jedini a na žalost ni posljednji slučaj u nesretnom nizu. Ima ih na tonu kod nas. Zlostavljaju se djeca, ministre, evo ih i sada u kontejnerima i pod šatorima u Glini, Petrinji… I djece i staraca. Jeste li ih posjetili, jeste li na sjednici Vlade zagrmili i zatražili da im se pomogne? Niste. Nemate baš toliko posla da niste svjesni svih tih slučajeva, pa sigurno ste na internetu, imate Facebook stranicu, Instagram profil… A piše se o tome i priča svaki dan. Ostavka, ministre, ostavka! Po meni i preuzimanje kaznene odgovornosti i to po zapovjednoj liniji, jer su vaši vojnici gadno pogriješili. A vi odgovarate za njihov rad. Nerad, bolje rečeno, jer svatko tko je sa tim centrima imao posla zna što se tamo događa i kako se (ne)radi. Mogu vam i ja o tome svašta reći.

UDRUGE

A i udruge su skočile na noge. Kao i obično – prekasno.

Jer udruge skaču samo kada se nešto dogodi. Kad je nova predstava na vidiku, kad ima publike, kamera i mikrofona. Do tada se ponašaju kao i ministar. Postoje, uberu lovu i tu i tamo se pojave tek da znamo da postoje. Glasni su tek onda kada je gotovo. Ni njih kao da nema na Fejsu, Instaču, po portalima… Ma ima ih ali samo kada se treba slikati u novoj oblekici, na nekom rođendanu, fešti…

Ni te silne udruge nisu čule da se djecu u Hrvatskoj tuče, ostavlja, zlostavlja… Nisu te udruge iskoristile svoj glas i popularnost pa pokušale spriječiti najgore. Ali će pokušati na najgorem ishoditi slavu. Dobro vrijeme za njih ali loše za dijete koje je mrtvo. Ubili ga roditelji uz pomoć sustava koji je gluh i slijep… Jer kamere i mikrofoni su bili ugašeni. Nije bilo na Fejsu pa se nije ni dogodilo. A sad kad se dogodilo evo ga i na Fejsu. Prekasno. Prekasno za jedno mrtvo dijete.

Još uvijek ljudi skupljaju novac za liječenje djece, za skupe operacije, za skupe lijekove. Organiziraju se akcije, prikuplja se pomoć telefonima, donacijama… Država ubire PDV. Pa kakva je to država koja zarađuje na bolesnoj djeci? Kakva je to hebena država koja ima za novi vozni park ministara, a nema za dijete koje je bolesno i umire bez lijekova, bez operacije? Kakvi su ljudi ti ministri koji sjedaju u nove, blindirane, klimatizirane aute čija sjedala im griju dupe? Pa toplih guzica mirne duše odlaze u tople krevete.  A tamo negdje u hladnoj sobi netko umire za iznos cijene benzina kojeg vi potrošite u mjesec dana? Što sanjate, gospodo na vlasti, tu noć kad netko umre? Kako vam ide ručak u saborskom restoranu za dvadesetak kuna? Paše, ha? Dobre neke karmine. Znate li da su plaćene životima djece bez lijekova? Životima staraca koji posljednje dane preživljavaju vezni za krevet u nekoj kući stranaca, goli, bosi, gladni i prljavi? Daj još jedan biftek i pivo u to ime… Nazdravimo za umrle.

PRAVOBRANITELJICA

Pravobraniteljica za djecu? Znam da se gospođa Pirnat Dragičević posljednji put obratila javnosti zbog Thompsonovih pjesama. Nije se javila zbog internetskih izazova gdje klinci izlijeću pred jureće automobile, vlakove, ne dobivaju gablec u školi…

Jer roditelji nemaju mogućnosti da im ga plate a djeca koja gablec imaju ne smiju im ga dati jer učiteljica ne dopušta. Za to vrijeme djeca po livadama pronalaze bombe jer nam država i trideset godina nakon rata nije razminirana. Jer nema se za to, kao što se nema ni za dječje obroke, ni bolju zdravstvenu zaštitu, za lijekove, operacije, edukaciju…

Ali se ima za aute, dnevnice, ekstremno visoke plaće za našu situaciju, skupe ručkove i butelje vrhunskog vina. Naći će se i za još koju povišicu.

Nema se vremena za obilazak Centara za socijalni rad ili Domova za napuštenu djecu. Ali imaju vremena za prepucavanje preko društvenih mreža. Duhoviti su premijer i predsjednik sa svojim izjavama, doskočicama i pošalicama. Smiju se novinari, smije se nacija… A za to vrijeme neko dijete umire od batina, neki starac u hladnoj sobi umire od poniženja, boli i gladi vezan uz krevet … A vrh države umire od smijeha i daje si nadimke, jer pametnijeg i važnijeg posla nema… Ministar je uvrijeđen i teško mu je jer ga predsjednik ne voli.

E moj manjinski ministru, tužna je bila i djevojčica stara dvije i pol godine koju su prebili na mrtvo. Pa koga briga? Razlika je što je vama i dalje teško zbog nadimka, a njoj više nije ništa teško. Pa čak ni vaš nadimak nije joj smiješan. Jer nje više nema. A vi ste tu i čekate novu plaću unatoč jakom plaču. Zaplakao bih i ja nad vašom teškom sudbinom ali ne mogu. Ostao sam bez suza. Moje je suze zamijenio bijes.

I tako to ide u krug: ministri uživaju, glumice glume, pravobranitelji brane mrtvo slovo na papiru, a djeca umiru, starci umiru, ljudi skapavaju od gladi, žive u kontejnerima godinu dana nakon potresa… Pali auto, briga te! Ima još love za vlast. A narod neka kruh reže na tanje šnite.

Nije li vas sram, elito politička, nije li vas strah Boga, zakona? Nije. Jer srama nemate a ni Boga se ne bojite… A ni zakoni za vas ne postoje.

A za građane ove zemlje uvijek postoji prepucavanje na Fejsu i brz zaborav kad treba dati glas. Bravo majstori! Pa sad plačite. I vi ste krivi kao i ja, nemojmo se zavaravati.

No pustimo to, uskoro treba opet dati glas. Ima još živih koje treba sahraniti.

Je li vam još sretan Uskrs?

Foto: 1. DPCM

 Autor: Irinej Mucak