PRESS
PRESS: Komentar
'UZDAJ SE U SE I U SVOJE KLJUSE'
Vukovar, to je nešto posebno za što je vrijedilo živjeti. Ljepota kraja koji je iznikao na južnoj obali Dunava. Sva bogatstva i sva blagost plodne ravnice.
Vožd, po unaprijed utvrđenom scenariju SANU-a, šalje razne probisvijete i protuhe i počinje s maltretiranjem mirnog čovjeka ovog kraja. Tim protuhama se priključuju i pojedini srpski mangupi, a kasnije i svi preostali Srbi. Barikade, četnici, domaći i uvezeni iz Srbije, Crne Gore i Bosne. Nitko na to nije reagirao, niti iz Zagreba, niti iz Beograda. Pokazali smo im zube i odgovorili istom mjerom. Tad su počeli stizati ukori i naredbe iz Zagreba i Beograda, "...ne smete zaprečavati ceste...".
...
Nešto nije valjalo, oni nas zaustavljaju, premlaćuju, pljačkaju, ranjavaju, ubijaju, a čiji smo mi? Koji su to naši? Dal' oni iz Beograda ili oni iz Zagreba? Ne razumijemo ih, ovdje ginu naši očevi, braća, sinovi, majke, sestre, kćeri, ne dozvoljavaju nam da ih dostojno pokopamo. Shvatili smo, ni jedni ni drugi ne mare za naše brige i probleme.
Oni su dogovorili "...tebi more, meni Dunav...".
A tko smo mi? Tko ima pravo prodati nas i naše, tko, zar Vi iz Zagreba ili Vi iz Beograda? Ne, gospodo, mi ćemo braniti svoju očevinu i djedovinu i nećemo biti ničiji račun za potkusurivanje.
Sve je jasno, "uzdaj se u se i u svoje kljuse". Napustili su nas, prodali, žrtvovali i okrenuli protiv nas i tad se rodio bunt, Vukovarski bunt. Voljeli smo ga više nego sebe i ustali goloruki da bi zaustavili srpskog agresora, koji je svojom silnom vojnom tehnikom i ljudstvom "po dogovoru s onima iz Zagreba" htio okupirati cijeli naš lijepi kraj. Ali nije išlo. Ovo su neki drugi ljudi i nemaju straha od silne vojne tehnike i ljudstva. Svaki agresorski neuspio napad je bilo naše naoružavanje i postajali smo sve jači.
Dr.sc.J.Jurčević - "...jedno je u činjenici, što je Vukovar 1991. samonikli fenomen kojeg ni jedna hrvatska i međunarodna institucija nije predvidjela niti nadzirala njegove goleme događajne i značenjske dosege...".
Jasno je, mi smo žrtva koja mora platiti krvavi danak za priznavanje države Hrvatske. Pomoć iz Zagreba ni u primislima, a ne dozvoljavaju ni drugima da nam pošalju pomoć, kao da smo se mi, mimo njihovih dogovor, suprotstavili srpskoj agresiji i sada sami moramo platiti danak u krvi, jer oni s tim nemaju ništa. Ostavili su nas same, bez pomoći, oružja, lijekova.
Smrt se nadvila nad gradom, našim prijateljima, nad svima nama. Umirala je mladost Vukovara. Koga je to briga.
Na kraju svih krajeva, završavamo u klaonici krvoločnog agresora koji se želi namiriti krvlju za svoje neuspjehe i nestadoše na tisuće mladih ljudi, a većina ih ni punoljetna nije. Nitko ih nije želio zaštititi, ni hrvatske ni europske institucije, jer njihov život njima nije značio ništa. Oni su za njih samo beznačajna imena, koje će vrijeme izbrisati.
U Hrvatskoj i nije bilo rata, samo su tamo neki "drumski razbojnici" presreli srpsku agresorku silu i zaustavili je da ne dođe do Zagreba, nitko ih nije na to tjerao i sada neka plate za to.
Bilo je teško doći i do logora. Život zatočenika nije vrijedio ništa, tko god da je naišao i imao želju nekog da odvede ili ubije, nitko mu to nije branio.
"Tada smo shvatili da smo samo broj, koji može, a ne mora preživjeti".
Napušten si, sam, nema pomoći, jedino ti ostaje da se moliš i vjeruješ samo u Boga, sve drugo je nestvarno, nedokučivo, sam si u svojoj patnji, bolu i tuzi. Najmiliji su ti daleko, a o tvom životu odlučuje samo Bog. Svi oko tebe u istoj su situaciji, "napušteni", sami i čekaju kakva ih sudbina očekuje. Stalno se razmišlja kako bi patnje što prije završile i možda se uz malo sreće ode na razmjenu i zbogom pakao, ali, razmjene su prolazile, bude vam drago, jer bar netko odlazi kući, pričat će i o nama, a teško je, jer u čovjeku se skupi tuga, koja ga skrha, što je sloboda opet daleko i nastavlja se pakao zatočenja. Uvijek nam je bilo na pameti da netko mora biti prvi, a netko zadnji, i s tim se moralo živjeti i dalje.
Dolazimo u Hrvatsku, sretni, presretni, a kako vrijeme sve više prolazi, osjećamo sve više tjeskobu, kao da smo suvišni u svojoj Hrvatskoj za koju smo bili spremni i život dati.
Hrvatska nam je okrenula leđa, kao da smo mi šljam, a ne branitelji koji su založili svoje živote za njeno stvaranje.
Vlast Hrvatske, kako bi umanjivala doprinos Domovinskog rata zatvarala je naše zapovjednike i proglasila ih lopovima, kriminalcima, kao i psihički nestabilnim osobama. A udovice naših poginulih i nestalih hrvatskih branitelja kurvama, droljama. Da li je to Hrvatska za koju smo spremni dati svoj život, a ona kalja i pljuje sve one koji su je stvarali?
Da su imali hrabrosti priznati svoju krivicu od Predsjednika do zadnjeg predstavnika vlasti Republike Hrvatske, onda bi i 204. vukovarsku brigadu priznali kao ratnu brigadu koja se oduprla JNA i srpskom agresoru, bez ikakve vojne pomoći iz Zagreba. Nego ih ostavili kao nepostojeću, nepriznatu od strane Hrvatske, a njene branitelje kako razbojnike, lopove, kriminalce...
Da bi sakrili istinu Predsjednik države imenuje Komisiju za tvrđivanje pada Vukovara u koju uključuje sve "udbaš do udbaša", i po njihovoj procjeni za pad su krivi branitelji Vukovara i njegovi stanovnici. A stvarni krivci i danas obnašaju vlast ili su se okoristili u fantomskoj pretvorbi i postali "cijenjeni bogati" Hrvati.
Zašto nitko ne želi ponovo pokrenuti postupak - što je uzrok pada Vukovara i zašto se nije pomoglo kako bi se obranio od srpskog agresora i neka hrvatska javnost zna istinu.
Tko je tu još lud, a da ne vidi što su sve učinili od jadnih poštenih branitelja. Samo ih provlače kroz crne kronike, kako bi dosegli dno ljudskog dostojanstva. Smještaju ih po barakama, u jednu sobicu po tri generacije, da žive zajedno, bez normalnih ljudskih uvjeta, dok oni koji nisu okusili strahote rata i sjede na vlasti, uzimaju stanove na i oko Pantovčaka s deset i više "sobica".
Kako bi lakše ostvarili svoje zamisli i doveli do većih razdora među Vukovarskim braniteljima i civilima, nekima su dali mrvice, a ostalima informaciju o vrijednostima koje su dodijeljene Vukovarcima. Ta institucija zla je učinila, da brat ne govori s bratom, otac sa sinom i tako redom, a da ne govorimo o susjedima koji su živjeli kao jedna porodica.
Kad pogledamo povratak i obnovu, to je sramota Hrvatske
Hrvatska je izdala svoje branitelje i stradalnike, jer im je oduzela i ono što su imali. Nismo mi bili sirotinja i beskućnici i ne tražimo ništa više nego što smo imali. I lokalna vlast, na čelu s gradonačelnikom, je sprdnja, da ne kažem nešto gore, jer nisu u stanju da pomognu onima koji su stvarali Hrvatsku, ali su spremni pomoći onima koji su rušili ovaj grad i načinili zločin kako gradu tako i njegovim stanovnicima. Sa srpskom strankom su napravili koaliciju i zajedno dijele fotelje i gradski proračun. Izgleda da je to normalno jer prije Domovinskog rata oni su bili u istoj partiji SKH-SDP i zašto bi oni mijenjali svoje dobre partijske i familijarne odnose.
Što dalje?
Izigrani, prevareni, ubijeni ideali i uništene duše.
Gdje je naše mjesto? U zatvorima, logorima, kontejnerima, grobljima.
Ili spremiti svoje najlon vrećice i u bijeli svijet.
Možda tamo nećemo doživjeti sudbinu izdaje i prijevare.
Foto: 1. DPCM/scrshot HRT
Priredio: Mario Mehaković
Izvor: "Žedni krvi, gladni izdaje", Petar Janjić - Tromblon; Danijel Rehak, prof.
