PRESS
PRESS: Komentar
Prateći poteze Plenkovićeve Vlade i stanje u zemlji, medijsko "ispiranje mozgova" građana te čitajući jučer na jednom blogu vrlo interesantan esej pod nazivom 'Zemlja Nojeva', prisjetih se riječi koje je napisao Martin Niemöeller (Martin Niemöeller je bio luteranski pastor u Njemačkoj kroz oba svjetska rata):
„U Njemačkoj,
prvo su došli po komuniste,
ja se nisam protivio,
jer nisam bio komunista,
onda dođoše po Židove,
ja se nisam bunio,
jer nisam bio Židov,
onda su došli po unioniste,
ja nisam protestirao,
jer nisam bio unionist,
onda su došli po Katolike,
ja se nisam suprotstavio,
jer sam bio Protestant,
Kad su došli po mene,
niko više nije ni ostao,
ko bi se mogao pobuniti.“
Kada sam ih prvi put pročitao, dobro su me prodrmale po pitanju samog ljudskog ponašanja, a i sada, pod utiskom pročitanog teksta, opet su mi se neke misli vratile.
Koliko god se ne slagali s nekom ideologijom zbog koje drugi stradavaju, rijetko kada ćemo izreći koju riječ protivljenja zbog svojih interesa i vlastite guzice. Šutjet ćemo i gledati „svoja posla“, kao da to ne postoji. Svjesni smo da je to loše, ali ostajemo bez reakcije. Kada se i dogodi reakcija, opet tiho mrmljamo nešto sebi u bradu i mislimo kako će to neko drugi riješiti, čemu se miješati, kada su „oni“ već započeli neka i završe. Izgleda kao da je empatija nestala, altruizam postao nepoznanica. Pitam se, gdje to vodi?!
Koliko daleko možemo ići s mirovanjem dok se drugima događa zlo, dok nam hrvatska izvrsnost napušta Domovinu u potrazi za zaposlenjem,dok demografski propadamo, dok nam susjedi zbog malog duga završavaju u dužničkom ropstvu?
Dokle možemo okretati glavu i praviti se da ne vidimo što se događa drugima?
Priznali to ili ne, mi stvarno živimo u „Zemlji Nojeva".
Foto: 1. DPCM
Autor: Pero Kovačević
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
