PRESS
Piše: Željko Galović - Dida
Svima vama kojima mržnja sklapa oči, čepi uši, zatvara usta i dalje uživajte u njegovim stihovima
Napisao pater Ike svoje mišljenje o koncertu prilivode Balaševića, pa novinari i sva svita onih nevladinih udruga, koja su nam još uvijek „savjest društva“, s njim na stup srama.
Pa je tako preko noći postao "kontroverzni isusovac", "poznat je po neuobičajenim javnim istupima", "glasnogovornik mržnje", patera dodatno nazivaju "ispraznim isusovcem" iz Palmotićeve koji vodi "bezvezni cirkus na misama". Ima toga još ali neću one vulgarnije navoditi, ipak moram zadovoljiti formu. No, činjenica je da su to samo uvrede jer im društvo ne dozvoljava jači, žešći obračun s paterom.
...
Vjerujte mi, da smo kojim slučajem kao društvo još u onom njihovom neprežaljenom režimu, ne bi pater prošao tek sa larmanjem i verbalnim vrijeđanjem preko društvenih mreža. Hodao bi pater Ike na Golom otoku, kroz kordon bio kamenovan, bičevan i popljuvan s kaznicom dvije, dvije i pol godinice strogog zatvora. Zatvorsku bi ćeliju garant dijelio s nekim prepoznatim pederom. Tukli bi oni i pedera istim žarom kao i patera. Znaju takvi što je prekršaj bez obzira bila ta kazna za pedera ili svećenika. Vjerujte mi, sigurno bi taj scenarij gledali. Pretpostavljam da znate tko bi bio u sastavu kordona smrti. Balaševićev talog.
Onaj talog iz njegove izjave o Purgerima.
No kako je u svom obraćanju pater Ike bio dosta blag na ime istine ja ću za razliku od njega brutalno opaliti po istini koja je htjeli mi to ili ne danas postala privilegija društva i nje se novinari sjete samo u onim slučajevima kada ne mogu od događaja sročiti senzaciju.
Sjetimo se što je pater Ike napisao:
Ljudi se čude kako je notorni bezvezni bezlični i prijetvorni prilivoda Balašević mogao napunit Arenu. Nema tu čuđenja. Mi smo još uvijek onaj narod koji je sposoban dva puta izabrati Mesića za predsjednika. A načelo je isto: ‘on je zabavan!'.
Da, doista se neki čude, međutim samo je onima osviještenima sasvim jasno zašto je tomu tako. Mesić je bio i ostao izdajica hrvatskog naroda. Dok je bio jugoslavenski predsjednik predsjedništva te dok se bavio politikanstvom od stranke do stranke i za vrijeme svoja dva mandata u ulozi predsjednika Hrvatske. Dodatno je za sebe zadržao čekove australskih Hrvata, naknadno ih unovčio i od tih se novaca skučio. To zakon poznaje kao krađu a narod kao lopovluk. Lopov i izdajica!!! Takvi bi kao što su Mesić, da smo neka uređena zemlja, za razliku od dodijeljene mu policijske zaštite dobio zaštitu od četiri zida u Remetincu. Društvo bi mu da smo uređena država pravila i seka Vesna, također zbog izdaje državnih interesa. Kao povlasticu dodijelio bih im zajedničku ćeliju pa nek uživaju. Uživancija presudom, doživotna.
Ne znam je li i vas uznemirio paterov status o Balaševiću? Znam da mnoge je. Idemo tim uznemirenim dušama pojasniti tko su i što mogu učiniti estradnjaci kao javne osobe, a što nije učinio Balašević.
To je općenito pitanje, i česta pojava: Zašto nam je toliko važno što misle i žive pjevači, glumci, umjetnici? Zašto imamo potrebu zaviriti u njihovu dušu, pa ćemo gledati, slušati ili čitati o tome kako gledaju na svijet, i je li to u redu? Zavirimo malo u dušu Balaševića.
Govori Balašević devedesetih za zagrebačku publiku...“neprimereno mi je da svi mi, koji smo bili veliki Jugosloveni, sada budemo veliko - nešto drugo. Ne prihvatam ono: morali su da pevaju, naterali su ih. Mene niko nije terao, ali i da jeste, zar bi trebalo da pevam „ajmo u boj, za narod svoj", kao onaj talog tamo u Zagrebu?"
Danas mu taj talog plaća kartu za koncert dvije stotina kuna i guta njegove stihove. Sve do zadnje pjesme, do dna, sve do taloga. Sve do sebe.
Siguran sam da mnogi niti nemaju pojma za ove njegove riječi, jer oni žive glazbu. Možda se i mogu složiti s njima, živite vi glazbu. Međutim mogu li se oni složiti sa činjenicom koja ide po Balaševićevim mislima kada ulazi u Arenu i zaključi... “Vidi koliko se sakupilo taloga“?
Jedan Emir Kusturica je valjda sto puta morao objasniti svoje predratno napuštanje Sarajeva. I Thompson svoje postupke. Nekakav poznati hollywoodski glumac naprasno će biti izbačen iz neke serije radi njegovih prijestupa, makar su se dogodili nekad davno prije. Zašto nam je to važno? I je li to u redu?
Čini se po našem ponašanju, da je to i važno i opravdano. Razlog se da i naslutiti: to je zato što slutimo da oni, svojim stvaralaštvom upravo tkaju vlastite ideale u svoje djelo. Stoga mi želimo znati što to oni u konačnici vjeruju, žive, pate, trpe, čeznu, žele, žale, žude…
Pa tako Balašević nakon „Jebo nas, ko na sastavi“ uze slovensko državljanstvo!?! Rekli bi proradila naknadna pamet ili nije dobio mjesto u ekipi pa se prodao za judine škude. Danas Slovenci kada ga sretnu dok hoda Deželom pozdravljaju i rade selfije a Đole pomisli sa namještenim smiješkom za selfi... „stvarno jebo nas, ko na sastavi, al' su dosadni“...
Umjetnici imaju prevažnu ulogu i nezamjenjivu misiju
Oni su nositelji tog jednog dijela kulture koji, više nego bilo koji drugi (ako izuzmemo vjeru), oblikuje mentalitet jednog naroda. Oni su svećenici izvan vjerskog svijeta; duša naroda. Odnosno, trebali bi to biti. To je važno za svakog od njih, pa i za Balaševića.
Meni je stoga važno to što neki umjetnik misli, kakve ideale slijedi i vjeruje. Pa, kad pročitam ili saznam da se zalaže za neke krive vrijednosti, njegova umjetnost mi istog časa postane odbojna.
U istom duhu, moram dobiti objašnjenje kako je netko, u vrijeme ulaska jugočetničkih snaga u Vukovar, mogao u jednoj časnoj sestri vidjeti „voštano lice“ koje odaje „predumišljaj?“
Podsjetimo se što je tada, točnije 6.12.1991. izjavio Đorđe Balašević pod nazivom "relativno rodoljubiv tip" za Beogradski NIN
"Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto ljudsko na facama - mržnja, radost, strah, histerija - sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj."
Ako ste dobro pročitali ljubitelji Balaševića ovdje on govori o ustašama. Da, ustašama je Balašević definirao sve branitelje Vukovara. No ako vam i to nije dosta vama koji njegove stihove gutate na eks do dna, do taloga, priča on u ovoj izjavi o nekim osloboditeljima. Ako ne znate one bradate spodobe koje su pjevale ...“Slobo šalji salate biće mesa klat ćemo Hrvate“... poznatiji kao četnici su bili osloboditelji Vukovara!!!
Hoće li se naši novinari i ova njegova publika dodatno upitati kakva je on osoba ako im objelodanimo njegova mišljenja na adresu Arsena i Gabi?? Hoće li se upitati ili kojim slučajem njega upitati zašto? Naime dotični gospodin koji je pljuvao po Arsenu Dediću i Gabi (a oni su ga držali u svom stanu i Gabi mu prala veš dok je služio JNA) i on fukara je bio u stanju da takvu gospođu i umjetnike omalovažava?!?! Hoćete li ga upitati gospodo novinari na što je to mislio kada je pljuvao po Arsenu i Gabi i njegovim pjesmama? Ili i vama novinarima pošto je umro više nije bitan niti Arsen!!!
Mora se tražiti i objašnjenje huškačkih pjesama protiv Slovenaca, Albanaca, Hrvata
Moram znati kako se to dogodilo. Otkuda najednom od strane jednog po rođenju mirotvorca kao što je Balašević u pjesmama devedesetih toliko erotike na račun Janeza? „Jebo nas, ko na sastavi!! Zna dobro mirotvorac tko nas sastavi, njegov maršal kojeg je itekako dobro otpjevao. Najednom o'šla Jugoslavija, došla Velika Srbija a Đole operi po maršalu. Naravno u negativnom!!! Trebalo bi ga to pitati.
Na primjer, kad je Doris Dragović trebala imati koncert u Sava Centru u Beogradu, novinarka srpske televizije joj je postavio jedno puno manje neugodno pitanje: kako to da je došla održati koncert u Beogradu, budući da je 1990. izjavila da nikada više neće nastupati u Srbiji? Iako to nije bila neka uvredljiva izjava, rezultat je bio postignut. To je vidjela cijela Srbija. Rezultat toga je bio bojkot. Potaknut tim medijskim prepadom narod je odlučio ne doći. I koncert je, manje više, propao, iako su prognoze prije toga govorile sasvim suprotno.
Nema šanse da Balaševića jednako tako sačeka neki novinar HRT-a, RTL, Nove, N1 i postavi mu ta pitanja o Vukovaru, i podsjeti ga što je onda govorio. Nego, oni umjesto toga, čine sve kako se Balašević ne bi suočio s tim pitanjem. Oni Balaševiću tepaju, prikazuju ga kao nevinu dobru napaćenu dušicu, simpatičnog bezazlenog lika prisjećajući se stihova njegove pjesme... im'o sam strašnog petla, bio je pravi đavo… Od njega zapravo naprave simpatičnog Djeda Mraza. A tko ne voli Djeda Mraza? Dakle, kod nas, mediji ne da ne rade svoj posao, nego čine suprotno od onoga što bi morali i trebali činiti. Nema tog novinara koji bi se usudio nešto takvo pitati Balaševića u Zagrebu pred kamerama i da to ne daj Bože vidi hrvatski puk. Da se to dogodi, valjda bi premrlo pola Hrvatske od šoka.
Koliko bi tek šoka izazvalo novinarsko pitanje Balaševiću: Gospodine Balaševiću možete li nam objasniti zašto ste glazbu i stihove pjesme "Božo zvani Pub" ukrali od Johnny Casha country autora?
Pola njegovih obožavatelja bi od šoka završilo na kardio pretragama, druga polovica bi karte budućeg koncerta poderala ili poklonila pod izgovorom, ne mogu ići na koncert bolestan sam.
Dakle sve je do novinara, nije do Đoleta. Možda bi Đole i odgovorio ali ga nema tko pitati. Zato se mi zapitajmo tko su ti novinari i iz koje grupacije dolaze, za koga rade i na kraju jesu to uopće po profesiji novinari ili čisti operativci nekih agencija, zaklada, interesnih grupacija...
Je li pater za zabranu i jesam li ja za zabranu Balaševića?
Pater je to javno i napisao, nije za zabranu. Naravno da nisam niti ja, ali tek nakon što na bini prilikom prvog slijedećeg koncerta javno prizna da nije bio onaj za kojeg se predstavljao pred početak i tokom Domovinskog rata. Da prizna kako je bio autor huškačkih pjesama protiv Slovenaca, Albanaca, Hrvata. Neka javno kaže da je hrvatske branitelje nazivao ustašama što nisu bili.
Ja sam za to da mu se dopusti barem sat vremena, ako treba i dva, prije koncerta da na bini kaže te riječi pa neka onda „opere“ sa Božom zvanim Pub i drugim licima svojih ukradenih pjesama. Veselju neka ne bude kraja do jutarnjih sati.
Pater bi dopustio Bora Čorbi i svima da sviraju i pjevaju po svim dvoranama svijeta – ako imaju publiku ma koliko se s njima neslagao.
Ja sam tu brutalno istinit. Nikada Bora čorba ne bi da se mene pita održao koncert bilo gdje u svijetu!!! Zašto?
Cijeli svijet je osudio četnički pokret kao nešto zločinačko. Jedino još Srbija svako malo rehabilitira nekog usnulog četnika. To dodatno temeljim na nemalim dokazima kako je Čorba pjevao u Vukovaru komu drugom nego srpskim koljačima, onim bradatim četnicima. Balašević ih je na ime nekadašnje zajedničke svirke sa Borom i „da se ne zameri“ u svojoj izjavi nazvao osloboditeljima. Naravno publika su bili i Srbi koji danas uredno uživaju sve blagodati slobode u tom istom Vukovaru unatoč podupiranju tog fukare Bore Čorbe.
Koliko je na tom koncertu bilo srpskog „veselja“ hrvatskom jeziku poznatiji kao pojam „mržnja“. Moram li napisati da je u ime „pomirbe“ Bora Čorba došao na koncert naoružan u oružanoj pratnji!!! S njim su tada bili četnički vojvoda Tomislav Nikolić koji je sam priznao da je onako usput prilikom posjeta Vukovaru i „oslobođenim“ srpskim teritorijima ubio nekoliko ustaša. Selo Antin im je bilo poslastica, puno civila, baka i staraca. Nema što, ustaša do ustaše. Nije li tada kao četničkom vojvodi Nikoliću ponuđen i Bori luksuz ubijanja bez straha da će se metak vratiti? Volio bih iz njegovih usta čuti odgovor, naravno prije pomisli za održavanjem prvog koncerta.
Danas im novinari koji rade po „hrvatskim“ medijima i njihova istomišljenička klika na ime koncerata krče put i fotošopiraju njihove životopise poput ne tako davno Večernjaka kako čisti životopis Balaševića naslovom "Ne morate ga voljeti, ali ga morate cijeniti"!!!
Zar nam onda logika ne nalaže da cijenimo i misli Balaševića kada četnike u Vukovaru naziva osloboditeljima???
Kao što rekoh, nikome ne treba braniti da pjeva, pa tako ni Marku Prekoviću Thompsonu
Kad je njegov slučaj u pitanju, novinari, to svi možemo posvjedočiti, ne propuštaju postaviti brdo i svu silu svih mogućih škakljivih pitanja. I nikada ga, za razliku od Balaševića, nisu tetošili, prikazivali kao nekog dobricu … nego, naprotiv. Nadalje, Thompson je prošao iskrenu duhovnu katarzu, obraćenje za koju se zna a za koju ga novinari, naravno, nikada ne pitaju. Ja za nju znam, i stoga, baš stoga, vjerujem njegovim pjesmama. Znam što osjeća, pa se posve mirno i pouzdano mogu prepustiti njegovoj glazbi, jer znam da su proizišle iz iskrene duše.
Mrzim li Balaševića? Je li ovaj moj tekst govor mržnje? Terminom govor mržnje se najviše koriste upravo oni koji vide svrhu u poticanju na mržnju.
Ja to ne radim, ja pišem istinu.
Dok uzvikujete „govor mržnje“, često samo bacate dimnu zavjesu kako bi sijali mržnju prema nekome s kim se ne slažete, ili koga niste ni pokušali razumjeti. Uvijek je tako bilo. Da bi nekoga mogli kamenovati, najprije ga morate proglasiti gubavim, homofobom, prijestupnikom, talogom društva. Samo naprijed. Ja to ne radim. Ne mrzim ga. Iskreno mu želim svako dobro, iskreno srce i mir u duši, njegovoj djeci, i njegovoj domovini. I želim da, ako već nije, upozna Boga naravno, jer to je najvažnije.
Smeta li mi to što je Srbin?
Prvo, nisam ni siguran ni smatra li se Srbinom. No, što god da je, nije time manje vrijedan od mene. Biti Srbin, kao i biti Hrvat, nije ni prednost niti mana, nego Božji dar svakom čovjeku. Njemu je Bog dao milost da bude Srbin, meni da budem Hrvat, trećemu da bude Mađar… Sve je to jednako vrijedno. Iskreno, rado bih zamolio patera da pokrene jednu molitvu za Srbiju i sve one koji ne znaju jesu li Srbi.
Pa, može li se Balaševiću ikako oprostiti? Naravno. Obraćenje je jedino jamstvo da se mentalitet mijenja. Neka katarza mora biti a ona se mora izreći, objasniti. Javno, pred medijima se suočiti s pitanjima. A onda će narod prosuditi koliko je to autentično i stvarno. Jedva bih dočekao da i sam povjerujem da se promjena dogodila. Jedva bih dočekao da se Balašević obrati. Ne nužno u vjerskom smislu, nego u smislu uvida u krive korake. I jedva bih dočekao vijest da se to već dogodilo i da mi je promaklo. Ali, ako mi je promaklo, novinari su krivi za to jer ga nisu pitali, ne ja.
Uvijek je potrebno misliti svojom glavom. Sve je povezano. Čovjek je cjelovito biće. Umjetnost je duhovna stvarnost. Stoga je potrebno srcem prebirati i prepoznavati kojeg je duha i nadahnuća. Stvari nisu jednostavne. Želim stati pred čestitog, hrabrog, miroljubivog čovjeka, koji ima dubinu, i koji ne ide na jeftine emocije. Takva glazba, slika, teatar, takva umjetnost nam danas treba. A ona je u krizi svih kriza. A s njome onda i mi koji je konzumiramo. O krizi novinarstva neću.
Svima vama kojima mržnja sklapa oči, čepi uši, zatvara usta i dalje uživajte u njegovim stihovima. Ja bih s njim prije obavio jedan brutalno istinit razgovor.
Mene siguran sam proglasiti ćete ustašom, nacionalistom, homofobom, mrziteljem sveg ali neka. Ako je na ime napisane istine, pristajem na sve te kvalifikacije.
Za Balaševića i njemu slične koji danas, od ne tako davne prošlosti, peru ruke poput Poncija Pilata mogu samo reći: “Onog momenta kad je buknuo rat, kod Balaševića prva je poginula njegova današnja istina“.
Ostalo mu samo glumiti Johnny Casha s pjesmom "Božo zvani Pub" u džepu sa slovenskom putovnicom i refrenom „Jebo nas, ko na sastavi“.
Pozdrav od autora
Foto: DPCM
Autor: Željko Galović - Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
