Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

RATOVI

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

Ivan Škudar - Škudi rodio se u Zagrebu 1967. godine i po zanimanju  je diplomirani kriminalist. U obranu Hrvatske pridružio se odmah na samom početku, u studenom 1990. godine kao pripadnik rezervnog sastava policije, dok se u siječnju 1991. godine prebacio u bazu u Rakitju. Hrvatski je ratni vojni invalid, dragovoljac Domovinskoga rata i dugogodišnji policijski djelatnik MUP-a s činom višeg policijskog inspektora.

Gdje ste se nalazili kada je priznata hrvatska država?

• Znam točno gdje sam se nalazio – u Đorđićevoj ulici 4 u Zagrebu. Radio sam na poslovima osiguravanja zgrade policijske uprave, bio sam na straži s puškom u ruci. Nakon toga sam bio dva mjeseca u bazi u Rakitju, među prvim grupama hrvatskih policajaca.. Bilo je to upravo u razdoblju kada je veliki dio djelatnika MUP-a ostalih iz tadašnjeg RSUP-a „skidala“ uniforme, jer je u velikoj mjeri u tadašnjoj miliciji bilo Srba. Mislim da ih je bilo više od 75 posto. Kako se to događalo postojao je manjak ljudstva u policijskim postajama jer su postaje doslovno preko noći ostajale bez ljudi, pa smo mi iz Rakitja bili na brzinu poslani kao popuna tih kadrova. Ja sam se prijavio i poslali su me na policijsku postaju u Trešnjevku. Ondje je bilo još policajaca srpske nacionalnosti koji su doslovno preko noći nestajali iz policije; jednu noć bi se prijavio na stražu a drugu smo ga već uhvatili motorolom da se javlja iz Banja Luke. Neki su davali otkaze a neki su bježali, bilo je svega u tim počecima hrvatske neovisnosti. Ja sam se onda javio u jedinicu za posebne namjene i onda sam čekao u Svetošimunskoj da nas pošalju na teren. Već se počelo s provokacijama diljem zemlje i bili smo svjesni što nas čeka.
• Nas 300-njak krenulo je s autobusima, rečeno nam je da idemo u jedno selo pokraj Petrinje, međutim, krenuli smo autocestom prema Jasenovcu, točnije Novskoj, pa mi je bilo jasno da ne idemo put Petrinje. I onda smo došli do Hrvatske Dubice i nakon toga došli do Hrvatske Kostajnice. Kada smo došli do novog radnog mjesta – policijske postaje u kojoj smo trebali raditi – shvatili smo da je ona u potpunosti razrušena s tenkovima JNA. Zgrade policije nije ni bilo.
• Mi smo išli na prvu crtu bojišnice i uspjeli smo se izboriti za maskirne uniforme, jer su nas tamo htjeli poslati u onim plavim košuljama što je bilo smješno. I recimo da smo bili opremljeni s lakim naoružanjem, zapravo pješadijskim. Nije to bilo ništa specijalno, ali bili smo naoružani. Naspram pobunjenih Srba potpomognutim JNA to je bilo smješno s čime smo mi raspolagali. Ali nama je to bilo dovoljno za početak. Najvažnije je bilo da nismo goloruki.

Jeste li bili svjesni što Vas čeka?

• Bili smo svjesni da je zemlja napadnuta, išli smo braniti domovinu. Sjećam se da smo u autobusu pjevali – Zovi, samo zovi – ali kada smo se približavali Kostajnici i kada smo vidjeli razrušene i napuštene kuće, postali smo bolno svjesni u sekundi da to više nije nikakva šala. Bili smo dobro organizirani i bio sam u onoj skupini policajaca koji su ušli u Hrvatsku Kostajnicu nakon što je ona pala u ruke četničkih snaga na nekoliko dana. Zapovjed je bila da moramo ponovno zauzeti grad i mi smo poslani ispred MUP-a. Bio je to jedan munjeviti napad, kratko je trajao, ušli smo u grad i četnici su se razbježali po okolnim selima. Nisu očekivali tako brz i organiziran protunapad. Tada još nije stajala u potpunosti JNA iza njih, ali su bili u blizini. Kostajnica je izvukli iz ruku četničkih skupina, i oni su se nakon našeg zauzimanja grada okupljali u selima iznad Kostajnice i ondje držali položaje. Princip je bio – 24 sata si bio na položaju i čuvao ga a 24 sata si u gradu. Kako je policijska postaja bila srušena bili smo prisiljeni povući se u zgradu Suda, koja je nekim pukim slučajem ostala čitava. Preko puta te zgrade bila je pošta, odnosno ono što je od nje ostalo, i tu smo spavali prvu noć.
• Sjećam se da je jednom počelo granatiranje i ja sam bio u gradu. Kada čuješ granatu kako fijuće – to je dobar znak. Brzo sam potražio zaklon, po zvuku si mogao pretpostaviti gdje će pogoditi. I tako sam ušao u prvi haustor i bile su stepenice ispod kojih sam se skrio. I tada je ušla jedna gospođa s kćerkom i ja sam joj rekao da se skloni tu ispod stepenica pokraj mene. Pomaknuo sam se samo za jedan korak u desno, žena je čučnula pokraj mene i granata ju je pogodila u ruku. Ja sam dobio geler u glavu i nisam uopće ni primjetio šta mi se dogodilo. Sva sreća da je bolnica bila blizu pa sam ženu brzo odvezao da joj saniraju ozlijede. Tek sam kasnije, nakon nekoliko sati, prošao rukom preko glave jer sam mislio da sam znojan. I pogledam i vidim krv. Otišao sam kod bolničara, on me na brzinu skrpao i istu sam noć bio na položaju na straži. Poslije su me pitali što nisam tražio pomoć i išao u Zagreb – ma kakva pomoć, ovi pucaju sa svih strana, granatiraju iz minute u minutu. Nismo tome ni pridavali pozornost – bitno je da glava stoji na ramenima i imaš ruke i noge čitave. Čak i da sam ostao bez pol noge vratio bi se isti dan na položaj. Ne bi nikada ostavio dečke, to mi je nezamislivo.
• Kako sam bio s dečkima iz 7. policijske postaje, imali smo jednog prijatelja koji je bio tamo rodom i imao je kuću preko puta zgrade Suda. Onda smo imali kakav-takav smještaj, ako možete to tako nazvati bez struje i s granatiranjima koja traju 24 sata na dan. Nije bilo trenutka da nije bilo pucanja, pobunjeni Srbi su nas gađali s minobacačima s okolnih brda u grad i Kostajnica im je bila kao na dlanu – vidjeli su sve što radimo. Ljudi više nije bilo u gradu, svi su pobjegli, Kostajnica je bila pusta osim nekolicine koji su ostali u njoj kako bi je branili.

Sjećate li se prvoga dana kada ste došli u Kostajnicu?

• Prvi dan nas je dočekao pokojni Hulk iz Zbora narodne garde kojeg sam poznavao iz Raktija, kasnije pripadnik Tigrova, legenda Domovinskog rata, i pitao ima li dragovoljaca da idu s njim jer je grad ostao bez struje pa je trebao netko ići s njim da se to spoji. Ja sam odmah skočio i rekao – Idem ja s tobom. Sjednem ja u džip, Hulk vozi, i vidim krv na suvozačevom sjedalu i pitam ga, kakva je ovo krv tu? I on mi odgovori – evo tu gdje ti sada sjediš, prije dva dana su nam ubili čovjeka. Smrz'o sam se. I šta ću. Otišli smo na poziciju, riješili struju. Šta imaš reći na to? Tu si gdje si. Bitno je sačuvati živu glavu. Moja pozicija je bila na brdu Čukur iznad Kostajnice, znači na strani prema srpskim selima, točnije Dvoru na Uni. Princip je bio da budeš 20 dana na terenu i onda ti dolazi smjena i vraćaš se u Zagreb. U tih 20 dana uspjeli smo obraniti Kostajnicu iako su nas zadnji dan gađali iz aviona i pratili su našu vezu i tako su nas slušali i znali naše položaje i gdje smo. Ranjena su četvorica i izgubili smo jednog čovjeka, Ivana Delača, on je radio u Prometnoj.

Kakav je bio osjećaj vratiti se prvi puta nakon takve smjene u Zagreb?

• Čudan. Zato što jednostavno život u Zagrebu se nije promjenio. Još kada smo došli s trakama na glavi i u maskirnim uniformama, gledali su nas kao da smo došli s druge planete. Na Domu sportova ljudi sjede u kafićima, piju, pjevaju, ne možeš vjerovati kada dođeš. Kao da nema rata, nema ničega. Sparkirani Mercedesi, Audiji. Život koji se normalno odvija.
• Međutim, meni je obrana Hrvatske bila važnija od ičega. Ja sam se i prijavio u policiju jer je ona imala prve organizirane postrojbe, tek kasnije su nastale brigade, Zbor narodne garde i ostali. Pretpostavio sam što će biti, cijela stvar se kuhala već duže vrijeme i znao sam da je rat neminovan. Ja sam služio JNA u Nišu u specijalnim jedinicama i već su se tada obavljale pripreme za nadolazeće događaje – obučavali su se vozači tenkova, pripremali su se ljudi za novu tehniku kako bi mogli napasti Hrvatsku, a to Vam je bilo 1987. Dakle, bilo je sve jasno.

Koliko Vam je pomoglo služenje JNA?

• Vojska je pomogla dosta jer te nauči nekom redu i nauči te rukovati oružjem – to je bilo ključno. I moram reći kako su ti dečki, koji su bili sa mnom u tim prvim ešalonima, bili odlučni i spremni poginuti u obrani domovine. Znači, čim si u uniformi i na terenu, znaš što te čeka. On nas u policijskim uniformama se očekivalo da smo profesionalni i znamo što treba raditi – uostalom, i odabirali su nas po jasnim kriterijima i morali smo proći osnovnu obuku. Dakle nismo bili poput ostalih dragovoljaca kojima su doslovno dali pušku u ruke i poslali ih na bojište. Nije bilo nikakvih brigada, mi se sada prepucavamo među nama, ali važno je reći da je policija na početku agresije na Hrvatsku podnijela najveći teret i bila prva. Nas je najviše ispočetka poginulo, prvi poginuli branitelj u obrani zemlje je Josip Jović, koji je bio hrvatski redarstvenik i pripadnik prve organizirane postrojbe hrvatske policije. Upravo su naši redovi bili rasadnik za sve daljnje organizirane postrojbe, od Alfi, Tigrova pa svih dalje gardijskih brigada.

Što ste radili nakon rata?

• Nastavio sam raditi u MUP-u, počeo tamo raditi, upisao Višu školu, potom Visoku i stječem zvanje diplomiranog kriminalista. Ostao sam u MUP-u sve do 2008. godine, kada sam prešao u privatni sektor na poslovima sigurnosti i privatne zaštite.

Kakav je odnos države prema Vama, posebice kada govorimo o ovim prvim ljudima koji su stali u obranu Hrvatske?

Odnos je, kako da kažem, za one dečke koji su dobili mirovinu – njima je donekle i dobro. Ja recimo imam četiri odbijenice od mirovinskog jer nemam dovoljno invaliditeta. Znači imam priznat status dragovoljca i branitelja i ratnog vojnog invalida 10. skupine. Znači, dva-tri puta sam pokušavao povećavati invaliditet jer mi je zdravlje sve više i više narušeno, međutim, komisija je ustvrdila kako nema traume u mom slučaju kada te pogodi geler u glavu. Od rata mi je kao uspomena ostao čir na želucu, no i danas me šeću po raznoraznim adresama jer smatraju kako moje tegobe nisu posljedica ratnih događanja, što uistinu ne razumijem.

Da li Vam je ikada itko pružio pomoć zbog psiho-fizičkih stanja?

• To je jako teško jer si o tome morao šutjeti dok si radio u MUP-u. Kada ti se vrate snovi i ratna događanja i proživljavaš ponovno sve to, ne smiješ o tome govoriti jer ćeš izgubiti posao. Nikakve terapije niti stručne pomoći nismo imali – nikada me nitko iz ministarstva nije nazvao i pitao jesi li dobro?  Imaš li kakve posljedice od rata? Treba li ti terapija, pomoć, da te netko sasluša ili nešto tako. Ne, to nismo imali. Ja sam htio raditi, išao sam u školu da bi bio kriminalist i onda sam to potiskivao jer nisam znao drugačije. S obzirom na posao koji sam radio bilo je nužno biti stalno pribran, koncentriran jer je to visokorizično zanimanje i greške si ne smiješ dopustiti.

Jeste li član braniteljske udruge i što mislite o njihovom radu? Jesu li one više voljen pomoći od institucija koje su, očito, u Vašem slučaju zakazale?

• Član sam nekoliko braniteljskih udruga i smatram da je problem što ih ima previše. I to je namjerno napravljeno kako bi se razjedinila braniteljska populacija i kako bi se s njom moglo baratati po volji, posebice prije svakih izbora. S druge strane, pogledajte partizane koji su imali samo Savez antifašista, koja je bila jedna moćna organizacija i s njima se nije moglo manipulirati. Zato i imaju tolika prava. Ja kao dragovoljac i branitelj nisam ostvario nikakva prava, nemam ništa i sada kada pokušavam dobiti neku mirovinu – shvaćam kako to neću moći ostvariti. Očito je da postoji sprega između političara i određenih ljudi u braniteljskim udrugama. Neka udruga dobije svega par tisuća kuna dok druge dobivaju milijune od države. Tko je bliže vatri više se grije, stara narodna poslovica.

Što je danas potrebno braniteljima, kakvu pomoć očekuju od države, ne u smislu financijske pomoći nego angažmana društva i političara?

• Kao prvo, loše je oformljen sustav, jer kada pričamo o popisu branitelja i koliko ih danas ima – išli bi do Istanbula. Drugo, nije dobro napravljena podjela posebice kada pričamo o maloljetnim dragovoljcima Domovinskoga rata – oni rijetko ili gotovo nigdje nisu obuhvaćeni, ako su došli u postrojbu i upisani su onda su na popisu, a ako nisu na popisu jer su bili maloljetni – onda nisu mogli ostvariti nikakva prava. Uopće mi nisu jasni kriteriji, gledam primjere ljudi koji su ostvarili pravo na stan, obnovu kuće i povlaštene kredite, dok netko ne može ostvariti ni pravo na mirovinu. Ima previše nejednakosti. A raspon mirovina se kreće od 2 800 kuna pa sve do 10 tisuća. Očito su se na taj način kupovali glasovi, jer braniteljska populacija je brojna i bila vrlo moćna. To što svaki dan umiremo, to je pak drugi problem. Nakon Domovinskoga rata cijela jedna brigada vojnika je počinila suicid i o tome nitko ne vodi brigu. Bio sam na 15 sporovoda suboraca od Nove godine.

Da li se tim ljudima moglo pomoći?

• S određenim ljudima se moglo raditi i moglo im se pomoći, to je sigurno. Ljudi su prepušteni sami sebi. Ima i mnogo branitelja koji su ušli u neke probleme, odali se alkoholu, kocki. Država ih je zaboravila. Nakon rata napravljena je velika pogreška jer je umirovljen veliki broj ljudi, kvalitetnih ljudi, koji su mogli obučiti još desetak generacija Hrvatske vojske i policije. Ali očito je nekome bilo u interesu da se ti ljudi maknu iz sustava. Ne znam zašto. Nakon toga, sustavno nas se prikazuje kao neškolovane, nepodobne, konfliktne, a gotovo ništa od toga nije istina. Nismo mi bili ni polupismeni ni sirotinja kada smo krenuli u obranu domovine – ja prvi nisam bio. Bio sam dečko iz Zagreba, sa Svetog Duha, završio sam srednju školu, diplomirao sam na fakultetu. Očito je nekome bilo u interesu da nas se tako prikaže i na taj način „odradi“.
• Postoje Udruge koje pomažu, jedna od njih svakako je i Udruga Crne mambe koja doista brine o svojim suborcima i članovima. Mi se međusobno družimo i privatno i ako tko treba kakvu pomoć, uvijek smo tu jedan za drugog. Ja sam i u Zboru ratnih veterana Hrvatske i tu je ista priča – svi smo tu kao za jednog i prijateljstva iz rata ostala su i sada. Nismo sami i međusobno si pomažemo, međutim pomoć sa strane ne dolazi. Imam osjećaj da mi je ovo samo teret, umjesto da mi ovo bude čast i ponos što i je, kao da je to nekakva stigma, nosim status dragovoljca Domovinskoga rata a imam osjećaj kao da bi se zbog toga trebao nekome ispričavati zbog toga, što neću. I to zato što sam branio svoju kuću. Nismo išli ni u Čačak ni u Kragujevac ni u Beograd nego smo branili svoje domove.
• Čujem neke priče i dođe mi da eksplodiram na tu gomilu gluposti – šta vi pričate? Jel tu bio rat ili smo mi to izmislili? Pa šta vam je ljudi? Zar ste zaboravili šta su nam radili, kako su nas napali, ubijali, raseljavali, silovali, ubijali djecu?

Djeca danas znaju jako malo o Domovinskom ratu, i sam si otac – razgovaraš li s njima o tome?

• To je prestrašno, ja imam dvojicu sinova i nastojim im prenijeti svoja znanja i iskustva. U školi uče što uče. Program koji uče, moram priznati, čak ni ne znamo o čemu uče. Ove osnovne akcije i početak Domovinskog rata, to još donekle znaju. Ali ništa više od toga. Hrvatska je bila već otpisana jer smo se borili protiv četiri puta moćnijeg neprijatelja. I taj hrvatski ponos i hrabrost mojih dečki je jedini razlog zašto smo uspjeli obraniti Hrvatsku. I točno se zna tko je prve crte, i danas je prežalosno kad vidim ove koji paradiraju u uniformama a dana nemaju u borbenom sektoru i četnike su vidjeli na fotografijama.

U pripremi su izmjene i dopune Zakona o braniteljima, šta misliš o najavljenim promjenama?

• Ako zaživi biti će povoljniji dosta za određenu populaciju. Čujem već razmišljana kako će novi zakon donijeti novih 100 tisuća umirovljenika što je potpuno krivo razmišljanje jer se ne može dogoditi da Zakon koji se donese u rujnu da već u listopadu imate 100 tisuća ljudi koji su oboljeli od PTSP-a. To je bolest koja se razvija i koja postoji dugi niz godina i kod svakoga se drugačije manifestira. Netko pije, netko se povlači u sebe, netko se bavi sportom – svatko od nas drugačije reagira na postraumatski stresni sindrom. Stoga podržavam novi Zakon jer ljudi nisu mogli ostvariti apsolutno ništa. I tu nema 100 tisuća ljudi nego zna se točno koliko je ljudi bilo, gdje su bili i što su prošli. To se vrlo lako staviti u red, kao i što samo s jednim postrojavanjem možemo riješiti problem svih lažnih branitelja. Samo ih treba postrojiti u Šimunskoj, Rakitju, Kranjčevićevoj i točno će se znati tko je u stroju a tko je izvan njega. Ne vidim zašto se oko toga toliko filozofira. Pa svatko od nas zna tko mu je bio desno a tko lijevo u stroju! I tako treba napraviti sa svim policijskim, vojnim postrojbama da pa da vidimo tko je s popisa. Zna se tko ti je bio zapovjednik, koja si satnija, koja bojna, koja ustrojstvena jedinica. Mi koji smo bili na prvoj crti znamo tko je bio i s kim smo bili i nema te propagande koja će mi reći da negdje jesam a negdje nisam bio. Ja sam tu bio. I to je tako jednostavno.
• Ja sam išao jer mi je država napadnuta. I smatrao sam da je to moja dužnost. A danas svi dižu ruke od nas. Tužan je osjećaj kada hrvatski generali moraju ići u Haag da bi objasnili kako su samo branili svoje domove i svoj narod. Kad su Gotovina i Markač završili u Haagu to je bilo strašno. I kada su oslobođeni pao nam je kamen sa srca jer smo do tada nosili stigmu etničkog čišćenja, genocidnih namjera i zločina koje uopće nismo počinili. Bio je potreban jedan Haag da bi nam potvrdio ono što smo već znali. Mi nismo nikoga napali nego smo se samo branili. I te priče danas kako je Oluja raselila stotine tisuća Srba – ni to nije točno. Nitko njih nije tjerao od nikuda, oni su sami otišli. Pokojni Franjo Tuđman je rekao da svi koji žele mogu ostati i da ih nitko neće napadati. Nikad u životu nismo napadali civile, prvo jer je to ispod časti svakom vojniku i policajcu.

Da li se u svijetu zna istina o Domovinskom ratu?

• Mislim da ne. Vodila se jedna jako loša propaganda protiv Hrvatske i prave istine što se točno događalo na ovim prostorima. I danas se zna samo djelomična istina a postoji jako mnogo toga što se ni danas ne zna. Istina je da je Hrvatska vojska bila na 4 kilometara od Banja Luke i da nije bilo amerikanaca koji su stopirali tu akciju, da bi ušli u Republiku Srpsku. To nije nikakva tajna i amerikanci su rekli stop i akcija se zaustavila. Američka administracija bila je naklonjena srpskoj strani i tu nije bilo nikakvih promjena sve do dolaska Billa Clintona. Slično je bilo i u francuskoj, britanskoj, nizozemskoj politici, koji su gajili višegodišnje tople odnose sa Srbima. Priča o ustašama i partizanima je priča iz nekog drugog rata, iz mog rata sigurno nije. Ja sam rođen 1967. godine i nije me zanimala nikakva druga priča nego samo da se obranimo. Ustaše nemaju nikakve veze s Domovinskim ratom i to je dio jugo-srpske propagadne kako bi se oblatili mi branitelji i prikazali se u sasvim krivom svjetlu. I danas to pokušavaju i to neke udruge ovdje u zemlji, a riječ je o pojedinicima koji nikada nisu željeli hrvatsku državu. I danas blate sve svete datume u Hrvatskoj. Nisam se za to borio, ni ja ni moji dečki. 

foto: Ivan Škudar - Škudi

Autor: Helena Krmpotić

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.