RATOVI
Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika
Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata
Ivica Šafarić poznatiji kao Ninja, pukovnik u mirovini. Stopostotni ratni vojni invalid, bez oka, protezom u ramenu, gelerima po tijelu i neminovno za ratnika - čovjek ranjene duše. Oženjen, dvoje djece, a odnedavno prvi puta postao i djed! Čestitamo!
U mirovini je, a današnji život posvetio je promicanju istine o Domovinskom ratu, brizi i skrbi za suborce, branitelje i hrvatskog čovjeka. Predsjednik je Udruge ratnih veterana Domovinskog rata "Crne Mambe".
...
Oni koji ga poznaju kazat će da je čovjek od riječi, iznimno vrijedan ili jednostavno - ljudina od čovjeka.
Kao i većina veterana Domovinskog rata i Ninja rijetko priča o tim vremenima. Njegova "osa" bila je dobro poznata neprijatelju, pa smo ga i zamolili da nam ispriča kako je uopće naučio pucati protuoklopnim sredstvima i kako je uništio prvi tenk. Evo njegove priče:
Nužda i potreba ratovanja bili su temelji na kojima sam naučio kako se puca raketnim bacačem (RB-om). Ne znam ni ja sam... uzeo sam ga u ruke, pogledao crtice, napunio, okrenuo granatu, nanišanio prema tenku i opalio. To je bila borbena zadaća a prije toga nikada nisam ispalio ni jednu granatu iz bilo kojeg protuoklopnog oruđa. Želja za slobodnom Hrvatskom mi je davala dodatnu snagu dok se preciznost za pogađanje protuoklopa stječe, vjerujem, urođenim darom, savršenom mirnoćom i koncentracijom. Prvi tenk sam pogodio neposredno u kupolu.
To je bilo u vojarni u Petrinji. Krenuo je žestoki napad neprijatelja a ja sam bio s Dadom (mislim na Dražena Horvata-Dadu koji je kasnije poginuo u Glinskoj Poljani). Primijetili smo na nekih 100 metara u ogradi tenk zabavljan pucanjem prema našim položajima. Izašao sam iz dvorišta, nanišanio ga i pogodio. Tada se sa Dragutinom Naglašem (poginuo na bojištu kod Novigrada dalmatinskog), Žacom, Tičijem i Dadom prebacujem na jednu stranu vojarne gdje Naglaš i ja pogađamo transporter.
Postupak je bio gotovo uvijek isti. Kada primjetiš oklopno vozilo, bilo da je u kretanju, stoji ili u vrijeme kada borbeno djeluje, moraš izaći na čisti prostor, pažljivo nanišaniti i opaliti.
Nesreća u Petrinji je bila u tome što nismo imali sredstava za uništavanje tenkova. Ja sam imao svega 4 granate od čega je jedno punjenje bilo razderano jer dok smo otvarali kutiju nožem smo ga poderali i nismo bili sigurni da li će granata biti ispravna. Tu sam granatu ostavio za kraj i onako “hoće-neće” ispalio u vojno skladište.
Granata je bila dobra a skladište u Petrinji je otišlo u zrak.
Zanimljiva je priča o sanducima s granatama
Ja sam imao dva sanduka, dakle 8 komada granata. Jedan sam nosio a drugi smo stavili u Mercedes koji nas je trebao pratiti. Dakle uništili smo tenk, transporter i skladište i morali smo se povući iz vojarne. Tražio sam “svoj Mercedes” kojega nije bilo a ja nisam imao granate. Upravo je tada naišao tenk koji mi je izazvao bijes jer ga nisam imao čime gađati. Penjao se preko prepreke, postavljene prikolice, i bio je idealan za gađanje. Konačno sam došao u središte Petrinje gdje sam opazio Mercedes pregažen tenkom zajedno s granatama. Više mi je bilo žao granata nego automobila. Međutim tenkovski gad je to ipak platio. Naišao sam na drugu skupinu koju je vodio Pero. Oni su imali još jednu granatu RB-a s kojom sam pogodio i uništio tenk, upravo onaj koji je pregazio “moj Mercedes”.
O osposobljavanju, kako obično kažu “u hodu”, rukovanjem protuoklopnim oružjima postoji jedan veoma tragičan događaj.
Sredinom mjeseca rujna došla je na smjenu skupina mladića Druge satnije, Druge bojne iz Siska koja također nije imala nikakvog znanja u rukovanju RPG-om ili RB-om. Smjenu smo napravili na punktu Potkova i tom prigodom jedan me mladić pitao kako se rukuje ovim protuoklopnim sredstvima. Ja sam mu objasnio otprilike ovako: staviš punjenje, okreneš granatu u cijev, staneš ispred tenka, nanišaniš i – opališ. Kako sam kasnije čuo njih dvoje je tako uradilo no kada su stali ispred tenka dugo su nišanili, zakasnili s pucanjem i tenk ih je oboje ubio. Bilo je to 16. rujna 1991. u Petrinji.
Priprema obrane Novog Farkašića
Pravo oružje protiv tenkova dobili smo tek dolaskom bliže Kupi. Ovdje su jugovojska i srpski pobunjenici raspolagali velikim brojem tenkovskih jedinica u kojima su bili pomiješani tenkovi T-55 s tenkovima T-84. Za ovaj najnoviji, ponos JNA, ispredane su čitave priče o neuništivosti što se ipak pokazalo kao bajka. Doduše može se reći da je taj tenk izvanredan, a kada je naišao na protutenkovsku minu mogao se pravocrtno kretati i kada su mu uništene gusjenice.
Ipak dobro usmjerena raketa “osa” razbijala je njegov oklop. To sam na Banovini, a i kasnije, više puta dokazao.
Herojska borba za Novi Farkašić očiti je primjer da su srca hrvatskih branitelja, odlučnost i ljubav prema siromašnom i poštenom narodu bili snaga koja je nadjačavala i čelik i vojnu tehniku okupatora.
Velikosrpski pohod je krajem ljeta i početkom jeseni nastavljen na mjesta pokraj Kupe. Za mene dolazi novo razdoblje ratovanja jer smo u Pokupskom dobili zapovijed da se smjestimo u selo Dumače. Zajedno s Tičijem sam se smjestio u zadnjoj vikendici na kraju sela. Ispred nas je bio prostor prema Mokricama i straža nas je trebala probuditi u slučaju nailaska neprijateljske horde. Tićija sam prevario da smo prvi na udaru tako da nije mogao spavati već je cijelu noć stražario iako smo imali normalnu stražu za koju on nije znao. Ja sam se fino odmorio.
Moram ovdje reći da je naš veliki problem bio što nismo znali gdje smo.
Nismo imali karte tako da se i ovdje dogodilo da je s jutrom došla potpuna nepoznanica o terenu. Isto tako nismo znali gdje je neprijatelj niti kakav mu je sastav.
Kako smo očekivali na tom području napad neprijatelja samoinicijativno smo odlučili napraviti izviđanje. Morali smo otkriti neprijatelja jer su oni u nekoliko navrata napali Dumače. Prešli smo Gornje, Srednje i Donje Mokrice i došli smo u Novi Farkašić. Selo je bilo prazno, na trgovini jugoslavenska zastava koju smo skinuli. Vratili smo se do Zapovjedništva i predložili Demi da uđemo i ostanemo u Novom Farkašiću. Pretpostavili smo da je tu jako strateško mjesto. Mi pripadnici 1. satnije s par domaćih ljudi ušlo je u Farkašić gdje se u donjem dijelu razmještamo po kućama. Tu nije bila nikakva obrambena priprema jer su nam bila promatračka mjesta po odvodnim jarcima i iza drveća.
Poslije pada Viduševca pridružila nam se druga skupina u 1. satniju gdje su bili novi dečki ali po vojnom stažu već iskusni. Oni na kraju sela pripremaju nove položaje gdje su iskopali novi rov preko ceste. Moja skupina kopa rov u sredini sela.
Drugi dio posla, postavljanje protutenkovskih i protupješadijskih mina, obavio sam s Naglašem, Tičijem i Dadom. Kako i taj posao, mislim na postavljanje mina, nisam nikada u životu radio bilo je to za mene novo iskustvo i strepnja hoće li sustav dobro raditi. Mine smo ukopali i rasporedili kao u nekom ratnom filmu a kasnije se pokazalo da je bila izvanredna i tehnika i taktika rasporeda minskog polja. Postavljanje je bilo i na šljunčanom putu i pored njega. Sjetili smo se da ispod mina stavimo daske kako ih tenk ne bi mogao utisnuti u zemlju što bi značilo kao da ih nema.
Poraz neprijateljskih snaga
Osvanuo je krasan jesenski dan 17. listopad 1991. godine. Neprijatelj uobičajeno puca topništvom po selu, ljudi su sklonjeni po kućama i podrumima a Zapovjedništvo Prve satnije karta “belu”. Uzbuna je nastala tek kada su prestali pucati topovi a to je bio znak da će uslijediti napad. To se i dogodilo: naišli su iz smjera Vratečkog te pomoćnim snagama od Donjih Mokrica.
O snagama i cilju neprijatelja puno je bilo govora. Važno je istaknuti da su svi branitelji pružili fantastičan otpor. Pucalo se iz sveg raspoloživog oružja, uglavnom po pješadiji, a čekao se nailazak tenkova.
Na samom ulazu u selo, zajedno s Naglašem i Hrgom (poginuo u Oluji), uništavamo tenk a kada ga drugi pokušava izvući stradava i on. Gardisti prvi puta uvode u borbu raketne projektile “osa” koji su bili vrlo učinkoviti protiv tenkova. Pred večer toga dana sa zapadne strane ulazi M-84 u selo no desnom je gusjenicom nagazio minu koja ga je oštetila. Tu se pokazala sposobnost M-84 da se pravolinijski može kretati i s polomljenom gusjenicom.
Njega je “osom” pozdravio Ivica -„Osa“ i to tako da je vozač bio ubijen a tenk se nastavio kretati sve dok se nije zaglavio u blatu. Radio je sve dok je imao nafte a onda se poslije pola noći umirio.
Konačno je napad neprijatelja bio slomljen i Novi Farkašić prvoga dana obranjen uz male žrtve branitelja.
Na mojem dijelu napada, iz smjera Donjih Mokrica, naišli su tenkovi T-55. I mi smo postavili protutenkovske mine i računali smo da će neki od njih naletjeti na njih. Kada ga drugi dolazi izvlačit postaje nama izvrsna meta. Ja sam još imao RB, Hrgaje imao “osu” a Naglaš je pucao iz RPG-a.
Naišao je tenk i stao oko jednog metra ispred mine i kao da je predosjetio opasnost. Počeo je pucati na položaje domaćih ljudi a mi nismo htjeli otkriti položaj u nadi da će ipak krenuti dalje. Kako nije nastavio kretanje prema selu sva trojica smo zapucali, a s tenka su doslovce letjeli komadi čelika. Došao je drugi zbog izvlačenja a mi smo prišli s boka i naišli na tri tenka. Jedan izvlači drugog a tu je i treći na kojeg smo ponovo zapucali. Bio je pogođen i pao pod most a ovom koji je vukao ugasio se motor.
Ja sam bio jako blizu njih i čuo sam njihovu svađu i psovke. Povukli su se natrag a tenkove su ostavili. Naša radost je bila tim veća jer više nismo imali nikakva protuoklopna sredstva, zapravo su se mogli ušetati među nas.
Tu sam nekako ostao sam. U jednom trenutku pala je minobacačka mina doslovno kraj mene. Mogao sam je pomilovati rukom, no u mokrom i žitkom blatu otišla je duboko u tlo i kada se je aktivirala bacila me je na zemlju i ja sam izgubio svijest.
Kada sam se osvijestio čuo sam četnike na oko 50 metara koji su se povlačili. U mraku sam slučajno odredio smjer Farkašića a kada sam naišao na prvu stražu zamalo su me ubili jer su mislili da sam četnik. Jedan me u zadnji trenutak prepoznao i tako nisu pucali ali mi se nisu ni javili. Tek nakon dva, tri mjeseca otkrili su tajnu.
Drugoga dana iz smjera Gline, kod groblja u Farkašiću, neprijatelj je koncentrirao veliki broj tenkova, transportera, kamiona, razne druge vojne opreme i veliki broj ljudstva.
Tu su kopali rovove i pripremali novi napad. A i mi smo toga jutra pošli pogledati učinkovitost naše obrane prethodnog dana. Gusta magla je nalegla na cijeli kraj.
Naši su se dečki podijelili u dvije grupe.
Jedna je pošla s Perom a druga s Demom. Kada se magla naglo razišla branitelji su otkrili tu ogromnu vojnu silu.
Demo je otišao malo predaleko i morao se povući a ja sam se našao na cesti neposredno pred cijevi tenka. Vidio sam pješadiju od kojih su neki jeli, drugi kopali rovove a neki tek tumarali među tim silnim naoružanjem. Ja sam čekao Deminu skupinu jer nisam znao da su se povukli i raspored s lijevog boka gdje je bio Dado II sa svojom skupinom na rubu šume s mitraljezima.
Možda je tu prerano dana zapovijed za predaju i prerano otvorena vatra. Da je bilo dovoljno vremena za pripremu mogli smo ih puno više zarobiti. Mogli smo čuda napraviti. No i ovako smo s malo ljudi napravili fantastičnu stvar. Kako je tenk bio ispred mene pucam na njega a u nastalom metežu osoba s tenka ispucava rafal i pogađa naša dva prijatelja.
Pored toga zarobljen je tenk i kamion sa streljivom i jedno tri vojnika. Borba je relativno kratko trajala a neprijatelj je natjeran u paničan bijeg.
Mi smo se vratili u Novi Farkašić i 22. listopada 1991. godine krenuli u čišćenje terena ali to je neka druga priča...
Foto: DPCM
Autor: Lorena Tulić
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
