UCM

Ove, 2025. godine Zajednica se pridružuje obilježavanju nekoliko velikih i za hrvatsku povijest značajnih obljetnica. To je 1100 godina hrvatskog kraljevstva, 125 godina osječke konkatedrale i nama bliža povijest iz Domovinskog rata 30 godina Bljeska, Oluje i potpisivanja Erdutskog sporazuma koji je bio temelj mirne reintegracije.

Iako i danas postoje određeni krugovi ili pojedinci u javnosti, koji žale što se i hrvatsko Podunavlje nije oslobodilo vojnim putem, odmakom od tri desetljeća, "moramo biti iskreni prije svega prema samima sebi i priznati da je odluka vrhovnog zapovjednika oružanih snaga i prvog Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, rezultirala istim rezultatom - pobjedom nad neprijateljem ali bez ispaljenog metka i bez i jedne žrtve s obje strane", iznose iz Zajednice.

"Da se išlo u vojno oslobađanje to bi bila krvava bitka s brojnim žrtvama i novim materijalnim razaranjima, a krajnji rezultat u pogledu rješavanja tzv. srpskog pitanja ne bi bio ništa drugačiji, što danas vidimo u participiranju brojnih prava pa i naknada ratne štete u područjima oslobođenim Bljeskom i Olujom", ističu.

Pitanje naknade ratne štete imali smo na sve 4 prethodne konferencije održane u Vukovaru na kojima su redovito nazočili izaslanici najviših državnih dužnosnika. Zajednica je predlagala različite modele rješavanja toga pitanja, od podizanja tužbe protiv Republike Srbije za naknadu ratne štete pri hrvatskom pravosuđu ili na mađunarodnom sudu u SAD-u, do prijedloga hrvatskoj Vladi za donošenje Zakona o naknadi ratne štete hrvatskim prognanicima, ali danas nakon 5 godina može se samo konstatirati da smo i dalje na početku.

Umjesto da smo naknadom ratne štete, kao gospodarske a ne socijalne kategorije, hrvatskim prognanicima pomogli u pokretanju gospodarskih aktivnosti, poljoprivredne proizvodnje, nabavke potrebne mehanizacije, strojeva, turizma i slično, naši su se povratnici, vrativši se na svoja ognjišta, morali kreditno zaduživati, a kada nisu mogli te kredite vraćati, jer im država nije stvorila adekvatne uvjete za stvaranje nove vrijednosti, našli su se ili u dužničkom ropstvu ili im je započeti posao propao.

Rezultat takve politike jasno je vidljiv iz statističkih podataka popisa stanovništva. 1991. godine Hrvatska je imala 4.784.265 stanovnika, 2001. godine 4.437.460 a 2021. 3.871.833 stanovnika. Dakle, u zadnjih 20 godina izgubili smo 565.627 stanovnika, najviše na istoku Hrvatske a da se o tome gotovo i ne govori. Naravno, postavlja se pitanje – zašto je više od pola milijuna radno aktivnog stanovništva napustilo Hrvatsku. Jedan od razloga sigurno je nejednaka cijena rada kod nas i u EU iako smo punopravna članica te iste EU. Na ovim područjima primjenjivao se Zakon o područjima posebne državne skrbi koji je povratnicima jamčio bar neke povlastice. On i danas postoji ali se ne primjenjuje kao niti Zakon o poticanju ulaganja koji je poduzetnicima bio stimulativan za ulaganja vlastitih sredstava u proizvodne pogone i otvaranje novih radnih mjesta bez kojih se ne može zadržati mlade ljude u područjima povratka.

Rješenja ima ali pozicija treba imati hrabrosti donositi ključne odluke. Samo su dvije mogućnosti: donošenje pozitivnih ili negativnih odluka. Rezultate negativnih danas vidimo pa je vrijeme da se počnu donositi pozitivne odluke koje bi u skoro vrijeme sigurno pokrenulo proces povratka naših građana u Hrvatsku.

"Mi odustati od svojih zahtjeva nećemo i ne smijemo jer imamo legitimno pravo na naknadu ratne štete, kako materijalne tako i nematerijalne. Za to postoje i međunarodni sporazumi i međunarodna sudska praksa na koju se godinama pozivamo. Stoga ćemo zatražiti i od zastupnika u Europskom parlamentu da se, u sklopu pristupnih pregovora Srbije  za ulazak u EU, pokrenu i na toj razini navedena pitanja, jer svi navedeni problemi moraju se naći i pred EU parlamentom", stav je Zajednice.