Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

PRESS
Hrvati u Vojvodini

Hrvati u Srbiji i Vojvodini nisu nikome ni prozor razbili, a Srbi su srušili trećinu Hrvatske

 
Hrvati u Vojvodini
 

 

PRESS

 

 

Mi Hrvati iz istočnog Srijema, Bačke i Banata (prostora koji danas zahvaća Vojvodina), kraj osamdesetih smo dočekali pod strahovitim psihološkim pritiskom, u uvjetima narastajućeg srpskog šovinizma koji se očitovao u prijetnjama, fizičkim nasrtajima i ultimativnim zahtjevima ekstremista da se stavimo na stranu njihovog nacionalnog pokreta.

 

I uz sve to bili smo izloženi najprljavijoj propagandi koju se može zamisliti. Riječ "Hrvat" tamo se tretirala kao najgora psovka i najveća uvreda. Za golemu većinu Srba bili smo "ustaše", "zločinci", "koljači" i pripadnici "genocidne rase". Ozračje posve nalik onomu u Njemačkoj krajem 30-ih godina XX stoljeća.

...

Izravni pritisci započeli su već u ljeto 1988. godine, nakon prvog (neuspjelog) pokušaja organiziranja mitinga u Novom Sadu, kada je u središte grada (pred zgradu Banovine) stiglo nekoliko stotina ratobornih Srba iz Srbije i s Kosova predvođenih Miroslavom Šolevićem i Vojislavom Šešeljem i njihovim pristašama.

Ogorčeni zbog tog neuspjeha, oni su pokrenuli oštru medijsku kampanju protiv vojvođanskog ("autonomaškog") političkog vrha, što uskoro prerasta u netrpeljivost prema svima koji se nisu solidarizirali s njima i njihovim zahtjevima, u čemu su prvi na meti bili Hrvati i Mađari. Trebalo im je tri mjeseca agresivne medijske kampanje da bi u dovoljnoj mjeri "napumpali" svoje ekstremiste i potaknuli ih na novo, ovoga puta masovno okupljanje u Novom Sadu kojim je započeo projekt "događanja naroda".

 

 

Ili si za Miloševića ili si "srpski neprijatelj"

Teror nad manjinama započinje upravo u vrijeme "jogurt revolucije", kad je početkom listopada 1988. godine stotinjak tisuća mitingaša (uz prethodnu javnu potporu Slobodana Miloševića) natjeralo vojvođansku vladajuću garnituru na ostavke. Time je autonomija pokrajine zgažena, a oštrica mržnje se ubrzo okrenula prema svima koji nisu podržali ovaj koncept i izostali su s mitinga - pogotovu tradicionalno "nepouzdanim" i "antisrpski orijentisanim" Hrvatima i Mađarima.

Faza "diferencijacije" podrazumijevala je micanje sa svih pozicija (od mjesnih zajednica do pokrajinskog političkog vrha) svih onih u čiju se lojalnost Miloševiću sumnjalo. I tako je u Vojvodinu uvedena neka vrsta segregacije - prema ideološkom kriteriju: ako si za "jedinstvenu Srbiju" i Miloševića ostavit ćemo te na miru, ako nisi, miči se iz javnog i političkog života!

S pogoršanjem odnosa između Srbije na jednoj i Slovenije i Hrvatske na drugoj strani, stanje postaje još složenije, a u posebno teškom položaju su Hrvati. Već poslije Gazimestana i huškačkog mitinga na kojemu se okupilo preko milijun Srba (28. lipnja 1989., u spomen na "bitku na Kosovu"), najavljuje se radikalan obračun s "petom kolonom" u kojoj su Hrvati svrstani među najveće "srpske neprijatelje". Njih se više i ne zove narodnim imenom nego "ustašama", "koljačima" "tuđmanovcima", (nakon izlaska HDZ-a na javnu scenu), a jasenovački mit i tobožnji "genocid koji je nad Srbima počinjen od ustaša" u Drugom svjetskom ratu zamašnjak je mržnje koja dobiva sve zloćudnije oblike. U toj su mržnji ujedinjeni svi - od vlasti do opozicije, pa čak i gospoda iz Demokratske stranke koja prešutno podržavaju ovaj rasizam.

I  dok Srbi u Hrvatskoj naoružani do zuba dižu barikade, četnici u Srbiji oštre noževe i pripremaju masovna klanja a "JNA" se sprema krenuti u njihovu "zaštitu", Srbija srpska propaganda diže halabuku o "novom ustaškom genocidu" koji se tobože "sprema" vječito "ugroženom" srpstvu.

Kolektivno oboljela Srbija u kojoj su "skoro svi postali četnici već sredinom 1985. godine" (kako to lijepo kaže dr. Dubravka Stojanović profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu) ne trpi ni građanske ni pro-jugoslavenske snage i one su hametice potučene već na prvim višestranačkim izborima (9. i 23. 12. 1990. godine), kad ekstremne stranke (Miloševićeva SPS, Draškovićev SPO i njihovi sateliti) osvajaju preko 80% zastupnika.

 

 

Nema usporedbe: Hrvati u Srbiji i Vojvodini nisu nikome ni prozor razbili, a Srbi su srušili trećinu Hrvatske

Vlast i najveći dio opozicije ujedinjen je u progonu svih neistomišljenika unatoč tomu što se SPS i SPO glože i otimaju za fotelje i u nastupu prema njima jednako su beskrupulozni kao i ekstremne skupine što ih organiziraju Vojislav Šešelj, Mirko Jović, Dragoslav Bokan, Slobodan Medić, Siniša Vučinić, Željko Ražnatović Arkan i drugi. Vlast daje odriješene ruke četnicima i monarhistima koji odrađuju posao progona na terenu, a oni ih politički štite i pokrivaju.

S početkom agresije na Hrvatsku, Hrvati su izloženi još većem teroru - od telefonskih prijetnji i uznemiravanja do nasrtaja na tjelesni integritet i imovinu, a protiv svih uglednijih ljudi koji se usude politički angažirati (izvan srpske opcije) ili javno istupe protivno političkom mainstreamu, vodi se medijska haranga, sve dok ih se ne ušutka ili otjera iz Vojvodine i Srbije.

Uz sve to, Hrvate se nasilno i pod prijetnjama mobilizira u pričuvu JNA (s lažnim pozivima za "vojnu vežbu u trajanju od 15 dana") i tako nagoni u rat protiv vlastitog naroda, minira se katoličke crkve, samostane i katedrale (Subotica, Bač itd.), pale im se kuće, ubacuju bombe u kuće i dvorišta, domovi im se mitraljiraju, ljude se javno tuče po ulicama i na javnim mjestima, a uskoro započinje i serija ubojstava (od Višnjićeva, Hrtkovaca, Bača, do Golubinaca, Kukujevaca, Jamene). Hrvati su i odvođeni iz kuća nakon čega im se gubi svaki trag - Stevan Đurkov iz Sonte, Ivica i Mato Abjanović iz Morovića), a ubijane su i čitave obitelji (tročlane obitelji Oskomić-Tomić i Matijević iz Kukujevaca - među kojima i malodobni Franjo Matijević star 16 godine), dok su mnogi jednostavno nestajali na fronti ili ginuli pod nerazjašnjenim okolnostima, tako da se broj mrtvih nikad neće pouzdano saznati. Do sada je pouzdano utvrđeno za 17 Hrvata da su ubijeni iz razloga vjerske i nacionalne mržnje i u funkciji progona i etničkog čišćenja Vojvodine.

(Vidi: http://www.hlc-rdc.org/wp-content/uploads/2019/01/Dosije_Hrvati_u_Vojvodini_srp.pdf, str. 50-62.; stranica posjećena 11.3.2020.)

 

I kroz sve to vrijeme - sve do odlaska iz svojih domova, Hrvati nisu počinili ni jedan jedini incident. Napamet im nije padalo da na teror uzvrate silom, čak i onda kad su bili svjesni kako će ti pritisci završiti. Preko 40.000 pripadnika ovog naroda je napustilo svoje kuće i imanja, a da nisu prstom mrdnuli ni protiv Srbije ni protiv svojih susjeda.

To se uvijek mora uzeti u obzir kad se povlače paralele između njih i Srba u Hrvatskoj, jer tu usporedbe nema niti je može biti. Jako dobro znamo da su domicilni Srbi u Hrvatskoj izazvali rat (po naputku svojih nalogodavaca iz Beograda i uz pomoć subraće iz Srbije, Crne Gore i BiH) i počinili veliko zlo, dok u Hrvate iz Vojvodine i Srbije ne može nitko uprijeti prstom i optužiti ih za bilo kakav akt nasilja prema bilo komu.

Okupacija Baranje i istočne Slavonije (koja je započela 3. srpnja 1991. godine prelaskom oklopnih snaga - "JNA" njihovih "rezervista" i četnika preko mosta na Batini) označila je najteže razdoblje u novijoj povijesti hrvatskoga naroda, kako onoga na desnoj obali Dunava, tako i manjine u Vojvodini i Srbiji koja ušutkana i pod terorom ne smije ni glasa pustiti.

Evo što o tomu među ostalim piše tadašnji predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, mr. Bela Tonković u pismu što ga je u povodu prve obljetnice utemeljenja stranke poslao iz središnjice u Subotici svim podružnicama i mjesnim organizacijama u Srijemu i Bačkoj:

"(…) Godina je dana kako smo se prvi put poslije drugog svjetskog rata usudili dići glave i politički se organizirati u obrani svog hrvatskog identiteta.

Mnogi su nas neprijateljski napadali, premda smo govorili da mi nikog ne smatramo neprijateljem, već samo neistomišljenikom. Za kratko vrijeme našeg postojanja, ovi srpanjski dani 1991. su svakako najteži. U bačkom dijelu Podunavlja i u istočnom Srijemu koncentriraju se snage koje žele uništiti sve što je hrvatsko, pa prema tome i nas. Oni to čine na očigled državnih organa SFRJ i JNA, a na to ne reagira niti SFRJ niti JNA!

Dapače, JNA stavlja naše sinove i braću u situaciju da u slučaju napada na Hrvatsku oni budu u prvim redovima i da budu primorani pucati u svoju braću Hrvate…"

(prijepis iz originalnog dokumenta - iz osobnog arhiva Z.P.)

 

Hrvati će im smetati sve dok ih bude tamo

 Hrvati su u posljednjih 60 godina u Vojvodini i Srbiji svedeni na marginalnu etničku zajednicu i bez ikakvog su utjecaja na bilo što - pa i vlastiti položaj u društvu. Njih se i dalje smatra nižom vrstom, naziva "ustašama" i u najboljem slučaju "katoličkim Srbima", šikanira i progoni. To je realnost u kojoj žive i stanje se popraviti neće sve dok ih Srbija ne iskorijeni, što je tragična ali surova činjenica.

Od 145.341 (koliko ih je u Vojvodini bilo 1961. godine) danas su pali na ispod 40.000 i sasvim je izvjesno da na dulji rok nemaju nikakve šanse za opstanak, pogotovu s obzirom na ozračje u kojemu se nalaze i danas,  25 godina po svršetku ratnih sukoba na području bivše SFRJ.

Dakako, ova mržnja i netrpeljivost hrvatskom narodu uopće koja je masovno raširena kako u Vojvodini tako i u Srbiji, ima svoje duboke korijene i plod je stoljetne antihrvatske kampanje vođene u Prvoj i Drugoj Jugoslaviji, te dodatno potencirana lažnim srpskim mitovima iz Drugoga svjetskog rata (Jasenovac, Jadovno itd.). Većina Srba smatra da je za njih zauvijek rezerviran status žrtve i pod krinkom "ugroženosti" svoga nacionalnog bića, već više od stoljeća provode svoj velikosrpski koncept osvajanja tuđih zemalja. Tu se ništa promijenilo nije od 1904. godine do danas.

Kosovo su po svemu sudeći izgubili, ali su dobili pola Bosne i Hercegovine, istočni Srijem, Bačka i Banat su "oduvek" njihovi mada im nikad nije pripadao ni djelić tog područja sve dok 1946. godine nije "skrojena" AP Vojvodina koju su komunisti poklonili Srbiji (iako nije bilo nikakvoga temelja za to, jer po svim tadašnjim normama ona je na temelju sudjelovanja u ratu morala imati svoj subjektivitet), jednako tako tvrde kako su u BiH oduvijek "starosedeoci", a nekadašnju zločinačku tvorevinu ("sao krajinu") uspostavljenu na okupiranom području Hrvatske u vrijeme agresivnog i genocidnog rata (1991-'95.) još uvijek zovu "privremeno okupiranim područjem".

Težnja za etnički čistom "Velikom Srbijom" duboko je ukorijenjena u srpskom mentalitetu i ona je srž i pokretač velikosrpske ideologije koja je, nažalost i nakon posljednjih ratova ostala neokrnjena.

Tražimo li uzroke izostanka katarze kod naših susjeda, tu nailazimo na čitav splet razloga: počevši od mitomanskog i mitološkog pogleda na vlastitu povijest preko odnosa prema okruženju (pogotovu susjedima), do fikcija o "izabranosti" Srba kao naroda i njihovim "posebnim pravima", zaključno s uvriježenim shvaćanjima po kojima su uvijek oni i samo oni u nečemu uskraćeni - a što u ime neke "više pravde" moraju ispraviti (pa ako treba i istrebljenjem drugih i drugačijih).

I kad bi od sutra dobili sva prava po najvišim demokratskim standardima slobodnog svijeta (a neće), Hrvatima u Srijemu, Bačkoj i Banatu to ne bi pomoglo. U Banatu ih gotovo nema, u Srijemu su marginalizirani, u Bačkoj su se održali značajnije u dvije enklave (Sombor, Subotica) i samo je pitanje vremena kad će potpuno nestati.

Po svim anketama i ispitivanjima javnog mnijenja (uključujući i one koje se rade po osnovnim i srednjim školama), još uvijek su najomraženija nacija među Srbima, rame uz rame s Albancima - a ne rijetko i ispred njih. I to se promijeniti neće.

Mi i Hrvati iz Herceg Bosne bili smo i ostali najveća zaprjeka za uspostavu njihovog novovjekog "Dušanovog carstva" i oni nam to oprostiti neće, ni nama ni pripadnicima naše manjine koji žive među njima. To je temeljni uzrok iracionalne, patološke mržnje za koju nema nikakvoga objektivnog razloga. Srbija se još uvijek vrti u svome mitomansko-mitološkom krugu iz kojega ne nalazi izlaza i ta fatalistička koncepcija destrukcije (i samodestrukcije u isto vrijeme) je ne od jučer ono što određuje ne samo njezin društveni i politički život, nego i mentalno stanje nacije.

Ponekad se čuje glas istine iz kruga dužnosnika Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata ili Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, ali to se tamo dočekuje s toliko poruge i zle krvi (čak i s najviših političkih pozicija u Srbiji) da se rijetko tko usuđuje progovoriti.

(Vidi: http://www.gradsubotica.co.rs/o-zlocinima-nad-hrvatima-u-vojvodini-je-rijec/)

 

I odmah se u Hrvatskoj javi pokoji Srbin (ili Srpkinja) koji po naputku SNV-a i SDSS-a nastoje te glasove nadjačati galamom o svojoj "ugroženosti".

Samo odricanje od fikcije zvane velikosrpska ideologija i prihvaćanje temeljnih uzusa demokratskog civiliziranog svijeta u kojemu nema naroda s većim ili manjim pravima niti onih za koje vrijede posebna, ekskluzivna pravila (izvan univerzalnog konteksta jednakosti ljudskih bića) tamo bi nešto moglo promijeniti. Ali do toga neće doći ni brzo ni lako kako se nekima možda čini.

Osim ako se ne dogodi kakvo čudo pa im dragi Bog svojim prstom ne prosvijetli pamet.

 

 

 

Autor: Zlatko Pinter

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

UCM

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 267 gostiju i nema članova online

A- A A+
Korona virus je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

DOMOLJUBNI PORTAL - 2019 - CrneMambe.hr