Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Mnogi opisi svakodnevice u logoru što ih iznose zatočenici, otkrivaju potpuno drugačiju sliku od one koju su o svemu nametali  komunistički režim i velikosrpska propaganda
Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (12. dio)
 

Jasenovac

 

 

Piše: Zlatko Pinter

 

 

Dio 12.

 

Radni, sabirni, ili "logor smrti" - logoraši kao svjedoci

 

Jedan od svakako najomraženijih likova u dogmatskim partijskim i srpskim nacionalističkim krugovima poratne Jugoslavije bio je komunistički disident hrvatskoga podrijetla, Ante Ciliga, jedan od utemeljitelja Socijalističke radničke partije Jugoslavije – komunista 1919. godine (prethodnice KPJ), svojedobno visoki partijski dužnosnik koji se kao kadar školovao u Moskvi, ali se razišao s politikom Kominterne i u svojim knjigama prvi među jugoslavenskim intelektualcima svijetu otkrio pravo lice komunizma i staljinističkog režima u SSSR-u.

Kao bivši zatočenik sovjetskih gulaga, ali i ustaškog logora Jasenovac, Ciliga se nije libio otvoreno izreći (i napisati) ono što misli, pa je ubrzo među partijskim drugovima stekao brojne neprijatelje i u sljedećim desetljećima postao jedna od najomraženijih i najviše proganjanih osoba u Titovoj Jugoslaviji.

Njegovi opisi života u Jasenovcu i tamošnjih prilika, uvelike su odudarali od već uvriježene, službeno prihvaćene i dopuštene "istine", pa je to bilo sasvim dovoljno da ga se  nadzire i progoni kao najljućeg i najopasnijeg "narodnog neprijatelja" pod optužbom da svojim "lažima i izmišljotinama teško vrijeđa i omalovažava  žrtve", "negira holokaust", "uznemirava javnost", "ruši tekovine NOB-a" itd., itd.

Unatoč svemu, Ciliga se nije dao slomiti i uporno je zadržavao pravo na vlastito mišljenje.

U Jasenovcu je proveo nešto više od godinu dana – od 14. prosinca 1941. godine, do 31. prosinca 1942. godine – dakle, razdoblje u kojemu je prema svim službenim – komunističkim izvorima "teror u logoru bio na vrhuncu, a broj ubijenih najveći".

Ciliga je kao svjedok iz prve ruke svakako morao biti dobro obaviješten o svemu što se tamo događalo. No, upravo je to sporno; naime, njegovo detaljno i iscrpno svjedočanstvo o svakodnevnom životu u logoru, ne samo da ne potvrđuje tezu o masovnim smaknućima, nego je, naprotiv, opovrgava, što je u to vrijeme u socijalističkoj Jugoslaviji bila neoprostiva hereza. No, ono što je u svemu najosjetljivije i izaziva različita mišljenja i danas, njegov je stav prema Židovima od kojih su neki sačinjavali unutarnju logorsku upravu, odnosno, svjedočanstvo koje se odnosi na njihovo ponašanje i djelovanje u logoru Jasenovac.

Ciliga je uglavnom proglašen "antisemitom", optužen za negiranje zločina nad Židovima i Srbima i "lažno prikazivanje prilika koje su vladale u Jasenovcu", a njegovo je ponašanje s gledišta komunista bilo ocijenjeno kao "kontrarevolucija" i  "revizionizam", pa je tako i u novoj Jugoslaviji postao državni neprijatelj broj jedan. Budući da je još za vrijeme Drugog svjetskog rata izražavao stanovište po kojem između ustaša, partizana i četnika nema nikakve razlike i da su podjednako pogubni po narodne interese, sasvim je prirodno da nije uživao simpatije ni jedne od tih skupina.

Njegov intimni prijatelj, koji mu je ostao vrlo blizak do smrti, Ivo Vučičević, jednom je prilikom rekao: "Ciliga je vjerovao da, ne može li pisati istinu, ne treba uopće pisati." Što god o  Ciligi mislili, teško je ne priznati kako se radilo o čovjeku koji nije savijao šiju ni pred kim, i uvijek se dosljedno borio za svoja uvjerenja, neovisno koliku cijenu je za to morao platiti.

No, u sustavu koji je pod svoju kontrolu htio staviti sve – pa i ljudsku svijest, misliti svojom glavom i gledati na svijet svojim očima, bili su "grijesi" koji se nisu praštali.

Nakon što je na njega bačena anatema, čak i svako čitanje knjiga koje je napisao (a tiskane su u inozemstvu), citiranje, pa i pozivanje na te izvore, također je  slijedom te "logike" spadalo u "kontrarevolucionarni", "neprijateljski" i "protunarodni" čin prvoga reda.

Ciligine tvrdnje o Jasenovcu su, međutim, u mnogim detaljima potvrđivali i brojni drugi izvori (nastali neovisno o njegovim zapisima), prije svega oni koji su se sastojali također od svjedočanstava samih zatočenika (poput Đorđa (Jurja) Miliše, Milka Riffera i drugih), pa i izjava nekih Srba (primjerice, Vojislava Prnjatovića – koju je ovaj dao neposredno nakon puštanja iz Jasenovca Nedićevoj "Komisiji za izbeglice i preseljenike" u Beogradu 1942. godine).

Mnogi opisi svakodnevice u logoru što ih iznose spomenuti zatočenici, otkrivaju potpuno drugačiju sliku od one koju su o svemu nametali  komunistički režim i velikosrpska propaganda i suštinski odudaraju od tih stereotipa.

Tako se, primjerice, iz tih zapisa i svjedočanstava saznaje, da u logoru ni u jednom razdoblju (od ljeta 1941. godine, kada je logor uspostavljen do kraja 1944.), nije bilo više od 2.500, 3.000, ili maksimalno 5.000 zatočenika (što se može zaključiti prema identifikacijskim osobnim brojevima, a što bespredmetnim čini tvrdnje o "stotinama tisuća" ili čak "milijun i više" zatvorenih i ubijenih). Nadalje, bivši logoraši svjedoče (a i iz dokumenata je jasno vidljivo) kako su postojale tri vrste zatočenika ("slobodnjaci" – koji su radili u samome naselju Jasenovac, slobodno se kretali i spavali u tamošnjim kućama; "polu-slobodnjaci" – radili su izvan logora a u barake dolazili na prenoćište; i zatočenici sa uskraćenom slobodom kretanja koji nisu napuštali logor), te da je u okviru logora bilo na desetke radnih pogona (od bravarije, preko ciglane, lančare, stolarije, kožare, četkare, ljevaonice, do remenare i drugih, dok  je poljoprivreda bila jedna od glavnih grana djelatnosti), što već samo po sebi potvrđuje kako je riječ o radnom logoru, a ne o "logoru smrti".

Tako, primjerice, Đorđe (Juraj) Miliša u svojoj knjizi U mučilištu – Paklu Jasenovac (Zagreb, 1945.) na str. 97/98., nabraja sljedeće pogone, radionice i prateće-uslužne službe i sadržaje u samome Jasenovcu: "Ciglana, Lančara, Kožara, Pilana, Tvornica tjestenine, Pilanasezonska, Električna centrala, Užarija, Uljara, Sirana, Sodara, Pekara, Mlinara, Mesnica, Mljekara, Sušara, Stolarija, Postolarija, Krojačnice, Kolarija, Bačvarija, Daščara, Ugljenarija, Drvorezbarija, Soboslikarija, Pismoslikarija, Autogaraža s automehaničarima, Mehanička radiona, Ekonomija, Dezinfekcija, Brijačnice za ustaše i zatočenike, Praone rublja za ustaše i zatočenike, Kuhinje za ustaše i zatočenike, Bolnice za ustaše i zatočenike"; dok za Staru Gradišku, na str. 168/169., navodi slijedeće: "Krojačnica ustaške odjeće, Postolarija ustaške obuće, Ljevaona željeza, Kovačnica, Kolarija, Bravarija, Limarija, Tokarija, Užarija, Bačvarija, Stolarija, Staklarija, Drvara i daščara, Kartonaža i papirnica, Tiskara, Knjigovežnica, Puškara, Remenarija, Metlara, Keramika, Pekara, Mlinara, Mesnica, Mljekara, Sirana, Uljara, Sodara, Ugljenarija, Rezbarija, Urarija, Autogaraža s automehaničarima, Mehanička radiona, Električna centrala, Električari, Kanalizacija, Instalateri vodovoda, Pismoslikari, Soboslikari, Bojadisaona, Izrada goblena, Dezinfekcija, Građevinska radiona, Ekonomija, Šumska grupa, Skladište stare robe, Skladište perja, Skladište ustaške robe, Krpara, Krojačnica za zatočenike, Praona rublja za ustaše i zatočenike, Zdravstvo: ustaška bolnica, logorska ambulanta s Rentgenskim aparatom, zubna ambulanta, kemijski laboratoriji, bolnica... dakle, sve u svemu preko 100 raznih proizvodnih cjelina, pogona, radiona i službi – ne računajući djelatnosti koje su se odvijale izvan logora (na poljoprivrednim i drugim poslovima).

(Vidi: https://dokumen.tips/documents/djordje-milisa-u-mucilistu-paklu-jasenovacpdf.html; str. 97 - 98. i str. 168 - 169.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7. 3. 2021.)

 

Nije li apsurdno tvrditi da bi sve to postojalo i moglo funkcionirati u jednom logoru smrti? Da je Jasenovac (skupa sa Starom Gradiškom) doista bio mjesto namijenjeno isključivo uništavanju ljudi, čemu bi služile sve nabrojane prateće službe, poput, primjerice, dezinfekcije, bolnice (s rentgenom), zubarske ambulante, kuhinja, praona rublja, krojačnica za zatočenike, brijačnica, pekara itd., itd, tko bi radio u pogonima, na poljima, u šumi i ostalim službama koje su opskrbljivale logor i osiguravale njegovo normalno funkcioniranje i tko bi koristio te usluge? Ne ukazuju li upravo činjenice postojanja tako razgranate proizvodnje i uslužne infrastrukture na trajnost boravka i života u logoru i ne čini li to bespredmetnim sve tvrdnje o Jasenovcu kao "logoru smrti"?

Koji je to "logor smrti" u kojem je maksimalna moguća kazna bila 3 godine zatočenja i iz kojeg je (provjereno i dokumentirano) tijekom rata pušteno na stotine (vjerojatno i tisuće) ljudi koji su pomilovani ili im je istekla kazna? Koji je "logor smrti" imao zatočenike slobodnjake i polu-slobodnjake, radno vrijeme (od 7 - 12 sati, i od 13 do 18 sati (dakle, s dnevnim odmorom od sat vremena – o čemu na istom mjestu u već spominjanoj knjizi piše Miliša)? U kojem su to "logoru smrti" djelovale umjetničke grupe zatočenika koje su davale predstave? Gdje se to osim u Jasenovcu igrao nogomet između zatočenika i stražara i gdje su još, kada i u kojem logoru zatočenici odlazili sa zapovjednicima i stražarima piti čaj - ne rijetko u prostorijama uprave logora - o čemu također pišu i Ciliga i Miliša neovisno jedan o drugomu?

Jesu li u njemačkim (ili bilo kojim drugim okupacijskim) logorima zatočenici mogli igrati karte, je li bilo uobičajeno da se sklapaju prijateljski odnosi između zatočenika i logorske uprave - pa i časnika, jesu li zbog kršenja stege, pravila službe ili nezakonitih djela i čuvari snosili iste sankcije kao i zatočenici – pa u slučajevima težih prijestupa čak i skupa strijeljani? Kako to da je jasenovačkim zatočenicima bila dopuštena prepiska s rodbinom, primanje paketa, da su izvana redovito pristizale pošiljke od građana te židovskih udruženja i organizacija uključujući i zagrebačku Židovsku općinu (koja je u NDH nesmetano djelovala kroz cijelo ratno razdoblje), a logor koristio usluge vanjskih-građanskih radiona, trgovina i obrta za potrebe zatočenika i osiguravanje boljih uvjeta života u logoru? 

O svim ovim i mnogim drugim činjenicama otvoreno progovaraju ne samo Đorđe (Juraj) Miliša, Ante Ciliga, Vojislav Prnjatović i Milko Riffer, nego i brojni drugi svjedoci, što baca na Jasenovac potpuno drugačije svjetlo i otvara brojna pitanja na koja još uvijek nema odgovora.

Posljednjih godina pronađeni su materijalni dokazi (popisi i drugi originalni dokumenti iz arhiva) koji potvrđuju kako su od Božića (25.12.) 1941. godine, do 10 travnja 1945., redovito na slobodu puštani (za crkvene i državne blagdane, te za Pavelićev rođendan, 14. srpnja) oni kojima je smanjivana kazna – na temelju pomilovanja. Samo u posljednjih 15 mjeseci rata, iz Stare Gradiške, Lepoglave i Jasenovca, pušteno je tako ukupno 1.640 zatočenika.

Najteža osuda bila je zatvaranje u trajanju od 3 godine, čak i za djela terorizma (postavljanje bombi pod pruge i mostove, oružani napadi na vojsku, redarstvo i sl.), a dokumenti svjedoče, da su pomilovanjem bili obuhvaćeni čak i takvi slučajevi od kojih su mnogi bili dobro poznati radikalni četnici ili komunisti koji su u logor dospjeli zbog izravnog djelovanja pokušaja destabilizacije i rušenja NDH silom.

Mnogi od njih svojim su kasnijim izjavama, zapisima i sjećanjima, pa i dokumentima i predmetima koje su donosili kući poslije napuštanja logora – poput pošte koji su tamo primali, slika koje su naslikali, suvenira što su ih izrađivali itd., potvrdili većinu navoda već spomenutih logoraša o životu i radu u Jasenovcu, što na jasan način opovrgava tvrdnje da je on bio mjesto masovnih smaknuća i represije.

Da je bilo drugačije, zar bi bilo tko iz "logora smrti" tek tako pustio na slobodu potencijalne svjedoke masovnih ubojstava i ideološke neprijatelje za koje se pouzdano znalo da neće šutjeti?!

Neka od tih sjećanja i dokumenata dotiču i složene odnose među samim logorašima (od kojih se sastojala i unutarnja uprava u logoru), pitanje njihove suradnje s ustašama, povlastica koje su mnogi uživali (i načina na koje su do njih dolazili), pružaju dokaze o tomu da su u logor stizali pošta i paketi s hranom, te da su zatočenici mogli  pisati rodbini. Zanimljivo je da se za neke ustaše na koje je bačena anatema "krvnika" (poput natporučnika Branka Slijepčevića) upravo od strane bivših logoraša tvrdilo da su bili "dobri" i da "nisu ubili ni jednoga logoraša" niti su takvo što zapovjedili (što je dokazivalo da ni ustaše nisu bili svi isti), a na svjetlo dana izašle su i pisane potvrde da su ranjeni ili  oboljeli zatočenici imali bolničku njegu u logorskoj bolnici, potvrde o ranijem puštanju na slobodu, da su i zatočenici i ustaše koristili istu zubnu ambulantu, da je u samome mjestu Jasenovac radila bolnica, da je logor imao svoj mikrobiološki laboratorij (pa čak i mikroskop kojim su u to vrijeme raspolagale samo bolje opremljeni laboratoriji) i sl.

Što se kulturno-umjetničkog života u logoru tiče, poznato je kako su se izvodile predstave i operete, a jedan od onih koji je svoju glumačku karijeru započeo u ustaškom Jasenovcu bio je i stric danas poznatog hrvatskog intelektualca i političkog analitičara lijevo-liberalne provenijencije prof. Žarka Puhovskog, Đuro Puhovski (koji je skupa s njegovim ocem Božidarom Puhovskim bio u Jasenovcu zbog suradnje s komunistima - obojica su amnestirani i pušteni iz logora 1944. godine, Božidar na obljetnicu proglašenja NDH, 10. travnja). Jedan od vodećih hrvatskih autoriteta na polju publicističke i historiografske obrade progona i stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu, Slavko Goldstein, tek je 8. travnja 2016. godine (na predstavljanju svoje knjige Jasenovac – tragika, mitomanija, istina, u Zagrebu), primjerice, "ispravio" sve one koji su do sada tvrdili kako su u ustaškom Jasenovcu logoraši izvodili operetu Ive Tijardovića Mala Floramye i ustvrdio da je ustvari riječ bila o opereti Grofica Marica, Emmericha Kalmana (pri čemu je kao dokaz citirao iskaz zatočenika Ervina Millera). (http://www.viktimologija.com.hr/index.php/priopcenja/1532-igor-vukic-nije-mala-floramye-nego-grofica-marica)

 

Dakako, ovdje je sasvim svejedno koja su se glazbena djela izvodila - poanta je u tomu da je u Jasenovcu postojao kulturno-zabavni život kroz gotovo cijelo vrijeme postojanja logora.

Logorski orkestar bio je osnovan 1942. godine i vodio ga je maestro Natko Devčić (hrvatski skladatelj, pijanist, glazbeni teoretičar i akademik), predavač na zagrebačkoj Muzičkoj školi koji je također bio jedno vrijeme zatočenik Jasenovca. On je za života više puta navodio tko je sve svirao u orkestru (Goldschmidt, Vladimir Cvija itd.), no, tvrdio je kako se doista izvodila Mala Floramye. Devčić je inače bio pod stalnom paskom Udbe i nije smio slobodno i javno govoriti o razdoblju koje je proveo u logoru Jasenovac.

 Sve je na vidjelo izašlo desetljećima poslije rata, pa i to da je Grgo Gamulin (hrvatski povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor, utemeljitelj hrvatske poslijeratne povijesti umjetnosti), vođa predratnog studentskog pokreta i član SKOJ-a od 1931. i KPJ od 1934. godine koji proveo najveći dio rata po ustaškim kaznionicama (Lepoglava, Stara Gradiška, Jasenovac a poslije rata utjecajni političar) cenzurirao knjigu logoraša Milka Riffera (Grad mrtvih -Jasenovac1943. – objavljena 1946. godine), tako što je iz nje izbacio sve što se odnosilo na kulturno-zabavni i umjetnički život u logoru i logorski orkestar – uz obrazloženje kako bi "(...) 'bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako'. Godine 2011. objavljen je reprint te knjige u koju je uvršteno i to izbačeno poglavlje. Na suđenju Dinku Šakiću bivši su zatočenici također potvrdili da su se te 1943. održavale predstave. Inače orkestar je osnovan 1942, osnovao ga je i vodio Natko Devčić, poslije poznati skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je umro 1990-ih godina, a da nikada nije htio govoriti o logoru."

(Vidi: http://croative.net/jasenovac-grga-gamulin-izbacio-je-poglavlja-o-logorskom-orkestru-s-tvrdnjom-kako-bi-bilo-malo-nezgodno-napisati-da-je-u-ustaskom-logoru-bilo-tako/; stranica posjećena 12. 4. 2017.)

 

No, kako god bilo, sve je to u vrijeme komunizma i Jugoslavije spadalo u "heretičke" tvrdnje i one se nisu opraštale čak ni bivšim zatočenicima koji su nakon svega što su prošli od komunista bili izvrgnuti šikaniranju i daljnjim progonima. Nametala se slika Jasenovca u kojoj je bilo sve zločin i krv, ona se širila na cijelu NDH i Katoličku crkvu, HSS se također poistovjećivao s Ustaškim pokretom, pa se potom krivnja logičkim slijedom prenosila i na hrvatski narod kao kolektivitet (jer su uz nju zaživjele i brojne druge crne legende - o masovnom sudjelovanju Hrvata u ustaškom pokretu, "tradicionalnom hrvatskom antisemitizmu" i "iskonskoj mržnji Hrvata prema Srbima" itd.).

Uz sve do sada rečeno, u poznatim svjedočanstvima zatočenika jasenovačkog logora (objavljenim neposredno poslije rata) nema ni spomena a kamo li opisa barem jednog jedinog masovnog ustaškog zločina, nego se sve svodi na pojedinačna i grupna smaknuća pri čemu su ne rijetko sa zatočenicima bili strijeljani i ustaše koji su kršili logorsku stegu  (iako su se mnogi, poput Miliše, itekako svojski trudili prikazati ovo mjesto kao nešto najstrašnije što je u povijesti ljudskog roda smislio bolesni zločinački um, uspoređujući jasenovačko stratište s Danteovim paklom), što ozbiljno dovodi u sumnju paušalne i proizvoljne tvrdnje o "fabrici smrti" u kojoj se ništa drugo i nije radilo, nego neprestano, sustavno i danonoćno, masovno mučilo i ubijalo.

Milišina knjiga (U mučičilšti – paklu Jasenovac, tiskana u vlastitoj nakladi u Zagrebu 1945. godine), bila je zabranjena odmah nakon izdavanja (a autor proglašen "duševno labilnom osobom"). Ciligine knjige (U zemlji velikih laži, Sam kroz Europu u ratu (1939 – 1945.), Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća, Jasenovac/Ljudi pred licem smrti) čitale su se samo u emigraciji, Rifferova (Grad mrtvih – Jasenovac 1943.) je tako "okrljaštena" od strane komunističke cenzure da više nije sličila originalu, dok je Prnjatovićeva izjava (što ju je dao Nedićevoj komisiji u Beogradu 1942. godine) toliko prekrajana i "ispravljana", da se na kraju u bitnim dijelovima uvelike razlikovala od prvobitno objavljene i javnosti poznate. Desetljećima nakon što se u svim raspoloživim historiografskim izvorima pojavljivala isključivo jedna (i do tada jedina postojeća) verzija tog dokumenta, iz beogradske kuhinje počele su stizati ne rijetko proturječne tvrdnje: o postojanju dvije (navodne) "Prnjatovićeve izjave" od kojih je on dao samo jednu (i to baš onu koja ne sadržava "sporne" navode  – što znači da je ona "prva" i do tada poznata bila krivotvorina), dok su neki priznavali postojanje dvije originalne i autentične izjave od kojih je jednu (i to baš onu "spornu") doduše, Prnjatović također dao  spomenutoj Nedićevoj Komisiji, ali "pod pritiskom"?!

Kako i otkuda se uopće pojavila ona pročišćena verzija njegove "izjave", gdje je desetljećima skrivana (ako je doista postojala od 1942. godine u arhivu Nedićeve "Komisije za izbeglice i preseljenike"), te na temelju čega, kad i tko je utvrdio koja od njih je krivotvorena, a koja prava, koji su dokazi pribavljeni kako bi se moglo ustvrditi da je Prnjatović bilo koju od njih dao "pod pritiskom" – pitanja su na koja do danas nisu odgovorili ni srpski nacionalisti, ni Srpska pravoslavna crkva niti vodeći povjesničari i intelektualci koji još uvijek u većini slučajeva manipuliraju ovim i mnogim drugim dokumentima.

Ne zahtjeva li istraživački postupak utvrđivanja stvarnih činjenica i odgovore i na ova pitanja?

Kako to obično biva, istinu je teško sakriti, pa službeni list SPC, glasilo Srpske patrijaršije u Beogradu (Pravoslavlje), povodom obilježavanja 60-e obljetnice "proboja logoraša iz logora Jasenovac" (travnja 2005. godine), objavljuje raspravu vezano upravo za tu temu. Reakciju je izazvalo pismo predsjednika Saveza jevrejskih opština Srbije, Jaše Almulija, koji je javno u medijima protestirao zbog objavljivanja "spornog" teksta izjave Vojislava Prnjatovića (iz 1942. godine), odnosno, njezinog uvrštavanja u građu koju sadrži "Spomenica SPC"  objavljena u znak sjećanja na žrtve jasenovačkog logora. U Spomenicu je tekst uvrstio vladika Atanasije Jevtić, uz eksplicitne navode citata u kojima Prnjatović na uvredljiv način (s mržnjom i gađenjem) govori i Židovima u logoru, njihovim međusobnim odnosima i odnosima prema drugim zatočenicima, nemoralnim radnjama koje su navodno poduzimali koristeći svoj "povlašteni položaj" u logorskoj upravi, itd. (Vidi: http://pravoslavlje.spc.rs/broj/969-970/tekst/srpska-crkva-odbacuje-antijevrejske-klevete/print/lat; stranica posjećena 12.06.2008.)

Koja je od dvije verzije Prnjatovićeve izjave (a obje kolaju u izvorima SPC, knjigama Vladimira Dedijera, Antuna Miletića i drugih autora) prava a koja nije, koja je možda krivotvorena i zašto i na temelju kojih kriterija se jedna verzija može smatrati vjerodostojnom a druga ne – ostaje potpuno nejasno i to nitko od njih ne objašnjava. S pouzdanošću se može samo tvrditi, da je tekst ove druge izjave – iz koje su očišćeni svi "sporni" navodi ugledao svjetlo dana desetljećima nakon prve i da se ne zna kako je i kada ona nastala, osim da je prvi put objavljena u Beogradu.

Eto kakvim se sve makinacijama i konstrukcijama služe propagandisti iz SPC, ne bi li održali mit o ustaškom Jasenovcu na životu i opravdali vlastite laži, prljavštine i konstrukcije. Tako se u spomenutoj Spomenici SPC povodom obilježavanja jasenovačkog jubileja najprije se citira dio iz optužujuće, prve - originalne izjave Vojislava Prnjatovića, onako kako ju je već ranije naveo Antun Miletić u jednoj od svojih knjiga (koja teško optužuje i vrijeđa židovske logoraše), a odmah nakon toga slijedi "objašnjenje" teza iz "navodne" izjave za koju se tvrdi da je "pripisana" istoj osobi (Prnjatoviću):

"Ova naknadna izjava pripisana Prnjatoviću je objavljena na strani 42. jasenovačke Spomenice u dužoj studiji vladike dr Atanasija Jevtića. Mi znamo da je u Jasenovcu bilo pojedinih Jevreja koji su poklekli i služili mučiteljima ne bi li spasli svoj život, ali ovo što smo naveli ne ograničava se na pojedince već obuhvata sve zatočenike, to je istovremeno žigosanje jednog čitavog naroda na način nacista i najcrnjeg antisemitizma. Dr Jevtić je to očigledno osetio, pa je u fusnoti uz taj tekst napisao: 'Činjenica je da je među jadnim jasenovačkim robljem bilo nesrećnih ulizica i izdajica, ali su svi oni podjednako završili u smrti, pa je tako i retko koji Jevrejin ostao živ u logoru Jasenovac…' "

(Vidi: http://pravoslavlje.spc.rs/broj/969-970/tekst/srpska-crkva-odbacuje-antijevrejske-klevete/print/lat; stranica posjećena 12.06.2008.)

 

 Perfidija koju mogu smisliti samo bolesni velikosrpski mozgovi iz SPC. Najprije se generalno optuži židovske zatočenike, da bi se potom "branilo" Židove - pa se optužbe još jednom ponavljaju i u tekstu kojim ih se "brani".

 

- nastavlja se -

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

 

 

 Foto:  1. DPCM/Milko Riffer: Grad mrtvih - Jasenovac 1943.

 

Autor: Zlatko Pinter

 
 
 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 
 

 

 

Zlatko

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 270 gostiju i nema članova online

A- A A+
Komunikacija Milanović - Plenković je za Vas:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com