POVIJEST
DEVEDESETE - Grad Dugo Selo (piše: Zlatko Pinter)
Nepovoljno, osjetljivo i složeno stanje dodatno je komplicirala nazočnost jakih oklopno-mehaniziranih postrojbi »JNA«
Posve jasna osvajačka strategija jugovojske, njezinih »rezervista« i četnika iz Srbije i Crne Gore, te paravojnih ekstremnih srpskih skupina s područja koja su svi skupa planirali okupirati i uključiti u buduću »Veliku Srbiju«, diljem Hrvatske – pa tako i u dugoselskom kraju – izazvala je sasvim razumljivi spontani revolt naroda i njegovu riješenost da se po svaku cijenu odupre ovim nasrtajima.
Obrambene pripreme za predstojeći otpor u općini Dugo Selo započinju već u ljeto 1990. godine, kada skupina domoljuba odlučuje utemeljiti prvu dragovoljačku postrojbu.
...
Nositelji oružane obrane na ovom području tijekom 1990. i 1991. godine, bile su prije svega snage temeljne policije (stacionirane u Policijskoj postaji Dugo Selo) i njezin pričuvni sastav, Dragovoljačka (»Nikina«) postrojba, Narodna zaštita, Teritorijalna obrana, te 53. samostalni bataljun Zbora Narodne Garde Dugo Selo. Prema planovima obrambenih priprema, u slučaju potrebe, one su se oslanjale na postrojbe Specijalne policije MUP-a RH i djelatni sastav ZNG-a (čija je jedna brigada od svoga ustrojavanja, lipnja mjeseca 1991. godine, bila smještena u blizini, na području Trstenika Nartskog – općina Rugvica).
Vrlo važnu ulogu u tim aktivnostima, njihovoj organizaciji i provedbi, imala su i lokalna – civilna – tijela vlasti i institucije (prije svega Izvršno vijeće općine, Skupština općine, Krizni štab, Ured za narodnu obranu, Civilna zaštita, Centar za motrenje i obavješćivanje), kao i zdravstvene i humanitarne ustanove (Crveni križ, Dom zdravlja Dugo Selo, ambulanta Božjakovina i specijalna bolnica za rehabilitaciju »Stančić«), te udruge građana (poput Lovačkog saveza, Dobrovoljnog vatrogasnog društva i sl.).
Dakako, nije niti potrebno posebno napominjati, koliko su oba ova vida otpora (i oružani i neoružani) usko povezani i međuovisni jedan o drugome, a u konačnici i podjednako važni sa stanovišta uspješnog izvršenja složenih obrambenih zadaća.
No, budući da se ovdje ipak radi o temi koja je usko vezana za blokadu vojarne i zauzimanje skladišta »Prečec«, veća pozornost će biti usmjerena prema konkretnim oružanim i pregovaračkim aktivnostima, što nikako ne znači da je namjerno zaobiđena, zanemarena, a još manje potcijenjena uloga svih ostalih pratećih i pomoćnih službi.
U nekoj budućoj, detaljnijoj i svestranijoj raščlambi, i taj važni i nezaobilazni segment obrane, zasigurno će dobiti mjesto koje objektivno zaslužuje.
Kada se govori o prvim mjesecima obrambenih priprema, nužno je naglasiti s kojim su se sve poteškoćama susretali ljudi koji su se stjecajem okolnosti bavili ovim poslovima.
Bio je to, prije svega, problem kadrova.
U državnim službama (uključujući i policiju), do stvaranja samostalne Hrvatske, odnosno do prvih višestranačkih demokratskih izbora 1990. godine, većinu važnih pozicija (od republičke pa sve do općinskih razina) držali su uglavnom režimu odani i »podobni« ljudi, kojima nikakva ideja o slobodnoj i suverenoj hrvatskoj državi nije bila bliska i prihvatljiva. Interesno vezani za sustav koji im je osiguravao monopol vlasti i osobne materijalne probitke i privilegije, oni su predstavljali jezgro koje je aktivno ili pasivno (ovisno o okolnostima) pružalo otpor demokratskim promjenama.
Na sreću, tijekom političkih previranja, veliki dio onih koji se nisu mogli ili nisu htjeli prilagoditi novonastalom stanju napustio je svoja mjesta, a neki su se opredijelili i za onu suprotnu stranu, kamo su objektivno i pripadali. Na taj način, međutim, stvorene su ogromne kadrovske praznine, koje nije bilo moguće popuniti preko noći bez velikih lomova i potresa, naročito u sustavima koji su bili od vitalne važnosti za uspostavu i nesmetano funkcioniranje države (obrana, tijela državne uprave, policijske snage, tajne službe i sl.).
Uzmemo li za primjer, recimo, MUP Republike Hrvatske, odnosno temeljnu policiju koja je u to vrijeme bila jedina koliko-toliko organizirana oružana sila na koju se narod mogao osloniti, a uz to i jedini legalni oblik obrambenog otpora (prema još uvijek važećim »socijalističkim« zakonima), u velikoj većini slučajeva, u policijskim upravama i postajama moralo se zamijeniti 70, 80, pa čak i 90% dotadašnjeg sastava, jer naslijeđena struktura kadrova bila je takva da nije jamčila provedbu hrvatskih zakona.
Slično stanje vladalo je i u drugim resorima od vitalne važnosti za funkcioniranje države.
Drugi veliki problem s kojim je u tom razdoblju suočena hrvatska vlast, jeste nedostatak osnovnih sredstava za obranu (naoružanja, streljiva, opreme, sanitetskog i drugog materijala), bez čega se nije mogao niti zamisliti djelotvoran otpor agresoru. Jedino logično i racionalno riješenje koje se nametalo samo od sebe, bilo je da se neprijatelju otme oružje i nenaoružani građani Republike Hrvatske pripreme za nametnuti rat.
Općina Dugo Selo ni po čemu nije bila izuzetak u odnosu na većinu drugih.
Nepovoljno, osjetljivo i složeno stanje dodatno je komplicirala nazočnost jakih oklopno-mehaniziranih postrojbi »JNA«, smještenih u vojarni »Zagrebački partizanski odred«, i to u urbanom, sjeverozapadnom dijelu naselja, što je predstavljalo stalnu i vrlo ozbiljnu prijetnju za civilno pučanstvo, kao i obližnje veliko vojno skladište eksploziva i streljiva (»Prečec«), locirano istočno od Dugog Sela, u smjeru Ivanić Grada.
Obzirom na sve te okolnosti, razumljivo je bilo da su jugoslavenske vojne i civilne službe pozorno pratile sve što se na tom području događalo. Operativci KOS-a predstavljali su veliku poteškoću, jer bilo kakav pogrešan korak onih koji su organizirali obranu, mogao je imati višestruko štetne posljedice – ponajprije za njih i članove obitelji, a u konačnici i za cjelokupno građanstvo.
Eventualna eksplozija, podmetnuti požar ili kakav drugi incident u bilo kojem dijelu vojarne ili njezinoj blizini, mogli su prouzročiti katastrofu nesagledivih posljedica. Stoga je trebalo djelovati hrabro i odlučno, ali istodobno i mudro i trezveno.
Izvanredne prilike, međutim, stvarale su izvanredne ljude.
Uz sva lutanja, nesnalaženja i učenja silom prilika i »u hodu«, hrvatski domoljubi su ipak dokazali da su u stanju prihvatiti se tog ozbiljnog posla i uspješno ga privesti kraju.
- nastavlja se -
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15
Foto: 1. DPCM
Autor: Zlatko Pinter
