POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
SHS značilo je najprije Slovenci, Hrvati i Srbi; sad to znači Srbi, Hrvati i Slovenci! A što će značiti sutra?
2. Tragika južnoslavenskog „ujedinjenja“ i posljedice
U godinama prije stvaranja Kraljevine SHS, Nikola Pašić je govorio: „Neće Srbija da se utopi u Jugoslaviju, nego Jugoslavija u nju“, čime je jasno davao do znanja da je cilj Beograda i Dvora „Velika Srbija“, a južnoslavenska državna zajednica samo sredstvo da se do tog cilja dođe.
Pašić i politika njegovih radikala bili su samo izraz jednog općeg raspoloženja unutar srpskog naroda (ne samo onoga u Srbiji, nego i na drugim područjima koja su trebala biti obuhvaćena granicama nove države) koji je stoljećima opijan mitovima o „vaskrsavanju Carstva Dušanovog“, slijepo slijedio svoju političku, intelektualnu i vjersku (crkveno-pravoslavnu) elitu, držeći sasvim prirodnim i logičnim da je Srbija Pijemont na Balkanu, a Srbi „odabrani“, „nebeski“ narod kojemu pripadaju sasvim posebna prava kao nijednom drugom narodu na svijetu.
...
Već je rečeno kako su pregovarači Kraljevine Srbije izigrali sve dogovore i potpisane sporazume kojima se buduća državna zajednica (Kraljevina SHS) definirala kao „ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija“ i u kojoj će Srbi, Hrvati i Slovenci biti potpuno ravnopravni (Krfska deklaracija od 20. srpnja 1917. godine sklopljena između Jugoslavenskog odbora i Kraljevine Srbije), a Država Slovenaca, Hrvata i Srba postati jednakopravna s Kraljevinom Srbijom (Ženevska deklaracija sklopljena na konferenciji između predstavnika Države SHS i Kraljevine Srbije od 6. do 9. studenoga 1918. godine), vodeći paralelno perfidnu i zaplotnjačku politiku podzemne diplomacije s ciljem slabljenja pozicije zemalja s kojima su ulazili u državni savez, poglavito Hrvatske. Ta atmosfera neizvjesnosti – koju su u slučaju Hrvatske stvarala i posezanja Italije za istočnom obalom Jadrana i otocima poticana izravno iz Beograda – bila je stvarana smišljeno, kako bi se Hrvatima i Slovencima (pa i Crnogorcima i bosansko-hercegovačkim muslimanima) pokazalo da im je jedini spas u „ujedinjenju“, a svaka druga opcija po njih pogubna.
Ne treba gubiti iz vida da je Srbija grubom silom i uz masovne zločine koje su nad civilima počinile njezine vojne postrojbe i četnici (krajem 1918. godine) pripojila i Kraljevinu Crnu Goru, smatrajući i nju ratnim gubitnikom (stoga što je bila primorana kapitulirati 1916. godine – kralj Nikola je napustio zemlju), pri tomu potpuno zanemarujući činjenicu da je i sama bila razbijena i poražena (a njezina vojska primorana bježati preko Albanije u Grčku) – i da je u njoj tijekom cijeloga rata bila austro-ugarska vojna uprava (kao i u Crnoj Gori), sve dok uz pomoć saveznika (prije svega Francuza) pred sam kraj rata (15. rujna 1918.) „Solunski front“ nije probijen a srpska vojska se vratila u Srbiju.
Iako se hvale svojim „blistavim pobjedama“ u ovom ratu, Srbi i danas na sva usta slave francusko topništvo i konjicu, jer bez njihove pomoći, pitanje je kako bi se sve završilo i kad bi srpske trupe ušle u Srbiju.
2.1. Uzaludni vapaj Stjepana Radića
Duboko razočaran odnosom Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba prema procesu „ujedinjenja“, naročito s pozicija interesa Hrvatske i hrvatskoga naroda, narodni tribun i lider HPSS-a Stjepan Radić, u Hrvatskom Saboru 24. studenoga 1918. godine drži svoj povijesni govor u kojemu je gotovo preklinjao da se ne srlja u zajednicu protivno narodnoj volji. Ostao je to nažalost, glas vapijućeg u pustinji.
Evo samo nekih citata (mada se potpun dojam može dobiti jedino kad se tekst pročita u integralnom obliku):
(...)
Gospodo!
Vama su svima puna usta riječi: narodno jedinstvo jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I vi mislite da je to dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, takvo jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića, može spasiti i usrećiti.
Kako je površno, kako je plitko i kako neopravdano to vaše mišljenje!
Što se tiče jezičnoga narodnoga jedinstva, mi smo svi Slaveni po jeziku zapravo jedan narod. Pitajte stotine tisuća naših vojnika i zarobljenika koji su prošli Galiciju, Ukrajinu, Poljsku, Rusiju, Dobrudžu, Slovačku i Srbiju. Svi će vam reći da u svim tim zemljama živi ili, bolje da se pati jedan jedini narod slavenski. Ali vi o Slavenstvu nećete ni da čujete, dapače ni o potpunom Jugoslavenstvu. Vi ste sada zaneseni čudnim svojim rebusom SHS, koji ništa ne govori ni našemu srcu, ni našemu umu, pa se onda čudite što su Talijani taj vaš rebus (svoje vrsti zagonetku) nazvali komedijom. Zar ima primjera u povijesti da se narodno ime piše kraticama? Može se skratiti ime pojedinoga zvanja, pojedine službe, pojedine stranke i organizacije, pa i pojedine države, ali ime naroda nikada se ne skraćuje, kao što se ne može skratiti prezime pojedine osobe, dakle još manje cijelog pojedinog naroda i to na ovakav neiskreni način. SHS značilo je najprije Slovenci, Hrvati i Srbi; sad to znači Srbi, Hrvati i Slovenci! A što će značiti sutra?
(...)
„Gospodo!
Budući da ste vi demokrati samo jezikom, samo izvana, onda je posve naravski da vi ne radite niti ustavno, to jest da ne marite ni za kakve zakone, uredbe i običaje, već tek provodite najsilovitiju svoju samovolju. Ova današnja sjednica najočitiji je dokaz kako vi baš nimalo ne marite za ustavnost, to jest barem za kakvu takvu pristojnu i doličnu vanjsku formu, po kojoj se i narod pita, barem koliko toliko.
Eto, vi niste htjeli sazvati cijelo Narodno vijeće, nego samo ovaj odbor. Vi vrlo dobro znate da niti Narodno vijeće ne predstavlja naroda, jer ga narod nije izabrao; ali tu su barem zastupane gotovo sve stranke i skupine, a onda bi tu morala biti javnost; a čim je tu javnost, ne može biti puke oligarhijske (gospodske) samovolje i nametljivosti.
Pitam vas, dakle, zašto niste za ovakav sudbonosni korak sazvali cijelo Narodno vijeće? Zato, jer znadete da radite krivo i da bi se to odmah opazilo čim bi se vijećalo javno i u većem krugu. A kolika je istom vaša neustavnost kad pomislim da vi mimoilazite naš Hrvatski državni sabor! O tom je temeljito i nepobitno govorio već zastupnik Hrvoj, pa ja neću o tom duljiti, samo vas upozorujem da se ljuto varate ako mislite da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti.
(...)
Gospodo!
Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto, u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim nešto drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata.
(...)
Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan. Svakoga brata treba pitati. Srba iz Srbije tu nema nikako, a mi Hrvati iz Hrvatske, kako smo mi tu zastupani, to znate. Nitko vas i ništa vas ne goni, ako to nije vaša nečista savjest koja vas sili da što brže svršite djelo za koje znate da ga hrvatski narod neće odobriti, a koje želite što prije protiv njegove volje provesti i tobože učvrstiti.
Gospodo!
Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao Bog svima poživjeti toliko to neće biti dugo da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali.
Živjela republika!
Živjela Hrvatska!“
(Vidi: https://hr.wikisource.org/wiki/Govor_Stjepana_Radića_u_Saboru_24._studenoga_1918.)
...
Pet dana kasnije, međutim, Hrvatski Sabor je raskinuo sve državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom i odmah prenio svu vlast na Narodno vijeće SHS.
Put za ulazak u tamnicu naroda bio je otvoren.
- nastavlja se -
Foto: 1. UCM
Autor: Zlatko Pinter
