U VIHORU RATA
U vihoru rata
Zorica Gregurić, dragovoljka i bolničarka u Domovinskom ratu, vrlo je aktivna po pitanju očuvanja sjećanja na dane bitke za Vukovar i svih onih koji su u borbi za taj grad položili živote.
Gregurić svoj angažman najsnažnije ističe kao predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara (UZDBV-a), no u danima uoči obljetnice pada grada – heroja, uglavnom se osvrće na sve ono što je tada proživjela kao medicinska sestra.
...
Zorica je tada plakala jedini i zadnji put
“O Bože moj, držala sam ga na rukama. Mali Ivan Kljajić, rođen 29. travnja 1991. godine, nepunih šest mjeseci star. Tada sam prvi i jedini put zaplakala u Vukovaru”, napisala je Gregurić na obljetnicu smrti nesretnog dječaka.
“Vrijeme ne liječi rane, a osobito ne ovo sadašnje u Hrvatskoj ne samo zbog odnosa državnih institucija nego i društva. Tko nije prošao ove strahote ne može shvatiti… ne može”, dodala je.
Zorica Gregurić je zajedno sa kolegicom Vesnom Blažeković dijelila klupu medicinske škole u zagrebačkom Vrapču, a potom započele s radom u Klinici za dječije bolesti, odakle su se dobrovoljno s 23 godine javile za odlazak u vukovarsku bolnicu u rujnu 1991. godine:
“Zadnja operacija u Vukovaru bila je operacija malene Sanje Vidić, danas odrasle žene, koja je ranjena u granatiranju. Imala je ozljedu bedrene kosti i trbuha, a bolnica nije imala uvjete za operaciju male djece. Nismo imali ni struje ni grijanja pa smo uz pomoć generatora održavali inkubator, a dr. Kušt ga je fenom zagrijavao”, opisala je sestra Zorica jedan detalj iz vukovarske bolnice bolnice.
“Najmlađa žrtva bio je šestomjesečni Ivan koji nam je donesen raznesene glave”, dodala je.
Spasila napuštenu bebu iz vukovarske bolnice
Ispričala je i kako je iz bolnice kući roditeljima donijela napuštenu bebu:
“Doktorica Bosanac povjerila mi je da iznesem napuštenu bebu, u dobi od godinu dana. Bolničko ime bilo joj je Bečo, beba romskog podrijetla koju su roditelji ostavili u bolnici. Kako sam ostala u bolnici jer je ostalo još dosta hrvatskih ranjenika, zamolila sam Vesnu da iznese Beču.
Odnijela sam ga k sebi kući, donijela roditeljima. U početku nisu ništa pitali, ali nakon mjesec dana morala sam nešto poduzeti. No kako da ga sad dam u dom, nema šanse.
Posvojila ga je moja sestrična, prošli su sve da bi našli njegovu obitelj i kada to više nije bilo moguće, Bečo je postao njihov. Danas je odrastao mladić”.
foto: Pixabay
Autor: Snježana Vučković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
