U vihoru rata

U VIHORU RATA

U vihoru rata

U početku 1991. godine, kad je Hrvatskoj stezana omča, u Novom Zagrebu su započinjale pripreme za ratnu situaciju, što, kako se ubrzo pokazalo, nije bila ni ishitrena ni preuranjena potreba.

Od ilegalnih sastanaka nekolicine Novozagrepčana došlo se do popisa dragovoljaca i poziva da se 29. lipnja okupe na Zagrebačkom velesajmu.

...

Bilo je to već vrijeme u kojem su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj davali jasno do znanja da su pobunjeni i osiljeni, osobito nakon "krvavog Uskrsa" na Plitvicama i pokolja u Borovu Selu, vrijeme u kojem su banijski Srbi sastavili "proglas svekolikom srpskom narodu na ustanak", s natuknicom da je razaranje Hrvatske "pitanje časti srpskog naroda".

Ustroj dragovoljaca

Okupljanjem dragovoljaca u Novom Zagrebu na Velesajmu, formirane su dvije satnije sa zapovjednicima Darkom Matešom i Stjepanom Klarićem. Trenutak za vječnost, kako inače velesajamski saziv  danas zovu njegovi sudionici.

"Nakon izobrazbe na Sljemenu, naše su dvije satnije spojene u jednu, samostalnu satniju. Iza toga smo vrlo brzo, kako satnija, krenuli u rat s lovačkim naoružanjem i 50-ak automatskih strojnica, sakupljenih u lovačkim društvima i poduzećima. Put nas je vodio prema Sisku, tada aktualnom žarištu. Međutim, u Budaševu, za razgovora s generalom zbora Jankom Bobetkom, pala je odluka da se uputimo u Topusko, koje je već bilo u okruženju.

Do Gređana, slobodne zone, morali smo se probijati kroz šume, vinograde i poljske ceste. Susretali smo pustoš i prazninu, a u Topuskom nismo zatekli ni jednoga civila, što je bila posljedica srpskog sabora na Petrovoj gori, gdje su Srbi obećali Hrvatima krv i nož.

I, da se to ne bi dogodilo, naš je narod pobjegao prema Pokupskom. Tu smo imali zadaću da s pričuvnicima MUP-a i pripadnicima 2. brigade ZNG-a i 110. karlovačkom brigadom čuvamo Topusko do povratka njegovih mještana i njihova osposobljavanja za obranu, što je trajalo oko mjesec dana", govori Darko Mateša, prvi zapovjednik samostalne satnije, prisjećajući se toga razdoblja i po prvom poginulom dragovoljcu Boži Jagatiću, jedanaestoj po redu žrtvi Domovinskog rata i teško ranjenome Miroslavu Bebeku.

- sadržaj se nastavlja -

Karlovačko ratište

Samostalna satnija, odnosno dragovoljci Novog Zagreba poznati pod nadimkom "Cobre", doživjeli su zapravo paljbeno krštenje nadomak Vojniću, Vrginmostu i Glini, centrima ustaničkog banijskog srpstva.

Iza toga su "Cobre" dobivale zadaću za zadaćom: izuzimanje oružja i osiguravanje sesvetske vojarne "Duboki jarak", djelovanje u Bučici kod Viduševca, a zatim se priključuju 1. bojni 110. karlovačke brigade i s njom odlaze na bojište u Turnju. I, kad je 4. listopada iz karlovačkih vojarni JA zapucala na narod, dobili su odobrenje da mogu uzvratiti, što su i učinili, a rezultat su bile vojarne koje su padale sinkronizirano.

Četiri mjeseca ratovanja u Turnju, odakle se branio Karlovac, utisnula su se, više zbog općenitih situacija negoli zbog osobnih ožiljaka od ranjavanja, u sjećanje poručnika Josipa Skendera, drugog po redu i posljednjeg zapovjednika "Cobri".

"Prvo, tu su se vodile goleme bitke, tako da je Turanj izgledao kao Vukovar", tvrdi zapovjednik Skender. "jedno su vrijeme živjeli s nama u kućama civili te smo se najprije morali izboriti za njih i evakuirati ih. Poslije osvajanja vojarni, Karlovčani su držali slunjska brda, a mi smo im zajedno sa satnijom 110. brigade, kojom je zapovijedao pokojni Kruno Plasaj, čuvali lijevu zonu odgovornosti, tj. dio područja prema Kamenskom, Logorištu, Cerovcu i Mekušju, jer je to bio jedini uski prolaz u privremeno zaposjednutoj cesti za Plitvice. Dakle, s desne nam je strane bilo Logorište, a s lijeve zloglasni Cerovac, s iznimno dobro utvrđenim poligonom. I, kad su pala slunjska brda, ostali smo na prvoj crti bojišnice i držali ono što se smatralo crtom razdvajanja. Osim toga, u Topuskom smo naučili lekciju o metku koji ide "prema", što je to granata... a na karlovačkom smo ratištu upoznali svu moć raketiranja. No, izdržali smo do prvog potpisanog primirja, poslije kojeg više nije bilo nekog većeg napadaja na Karlovac."

Prvog veljače 1992. godine zapovjednik Mateša preuzima novu vojnu dužnost a njegov dozapovjednik Skender "Cobre". Uslijedili su odmori, oporavci, rehabilitacije i okupljanje "Cobri" u Lijevim Štefankima, gdje su zamijenili satniju športaša ratnika i mjesec i pol dana s mještanima organizirali i učvršćivali obranu.

Južno bojište

"Cobre" su branile Baniju, Karlovac i Slavonski Brod. No potkraj svibnja 1992. godine našli su se poviše Dubrovnika, gdje su činili satniju Taktičke grupe 145. brigade iz Zagrebačke Dubrave. Na južnom bojištu, u tri navrata, s mobiliziranim i gardijskim brigadama (1., 2. i 4.) te postrojbom pukovnika Miljenka Filipovića nosili su podjednako uspješno težinu bitki. U oslobađanju Golubovog kamena, najtvrđeg četničkog uporišta odakle su nadzirali polovicu Rijeke Dubrovačke, "Cobre" su, prema planu, prvi krenuli u akciju: u ovladavanje komunikacijom Zaplanik - Uskoplje. Sudjelovali su u uzvraćanju na napadaje s Vlaštice, najdominantnije četničke čuke koja je ugrožavala više od polovice južnog bojišta, i u njenom padu, što je praktički označilo oslobađanje južnog bojišta.

Poslije toga, "Cobre" su se počele polako osipati. Demobilizirani su 27. srpnja, ali "ne možemo izbrisati iz srca međusobne veze", priznaje zapovjednik Skender.

foto: DPCM / Hrvatski vojnik

Priredio: Mario Mehaković

Izvor: DPCM/Hrvatski vojnik

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.