Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
RATOVI

U VIHORU RATA

Pokoj vječni svim žrtvama ugrađenim u temelje naše Hrvatske
U Vukovaru te jeseni nije bilo ptica… a nebo se rijetko vidjelo
 
Vukovar
 

 

U vihoru rata

 

 

"Mama, ne vidim nebo" naslov je knjige Ane Galović koja osim što opisuje bitku za Vukovar od ljeta 1991. godine, bilježi i stradavanja djece navodeći svaki datum gubitka života onih najranjivijih koji nisu imali priliku odrasti.

 

U Vukovaru je te teške i sumorne ratne jeseni ubijeno ukupno 86 djece, od kojih je njih 54 bilo mlađe od 10 godina, a najmlađa je žrtva imala samo 6 mjeseci. Za njih šestero još uvijek se ne zna gdje su im kosti. Kroz 12 potresnih priča o smrti vukovarskih mališana, autorica progovara o ovom zločinu nad zločinima koji se ničim ne može opravdati.

...

Novovjeki barbari s istoka nisu imali milosti. Zvjerski, sustavno i bezdušno su satirali grad punih 87 dana i ubijali jednako sve njegove žitelje: Hrvate, Rusine, Mađare, Slovake, Ukrajince, Srbe i druge. I poslije svega napravili masovne pokolje.

Na Vukovar je palo oko 6,5 milijuna raznih projektila (od onih iz pješačkog naoružanja, topovskih i tenkovskih granata, zrakoplovnih bombi, granata iz topovnjača postavljenih na Dunavu u neposrednoj blizini grada, do kazetnih i teških bombi - "krmača", raketa zemlja - zemlja). Svakih 11 sekundi grad je pogodila jedna granata. Nema tog oružja ili oruđa koje zločinci u toj krvavoj agresiji čiji je cilj bio istrebljenje svega što nije srpsko, nisu upotrijebili.  

U ovom gradu te jeseni 1991. nije bilo ptica, a nebo se rijetko vidjelo. Vatra, dim i dah smrti obavijali hrvatski biser na Dunavu koji je barbarski i bestijalno satiran i onda kad se više nije imalo što srušiti.

Do sada je popisano 2.717 žrtava našeg grada mučenika, grada heroja koji je gorio i izgorio na braniku Hrvatske. I brojka nije konačna. Preko 290 branitelja i civila se i danas, 29 godina poslije razaranja i pokolja traži. U logore u Srbiji deportirano je nakon pada grada 7.000 vojnika i civila.

 

Laži o "srpskom Vukovaru" i herojska obrana grada

Srpska propagandna mašinerija je nastojala iskriviti stvarnost ne bi li se pronašla izlika za ovaj ničim izazvan osvajački pohod. Tvrdili su kako je Vukovar "srpski" iako ih je u samome gradu bilo 32,3%, a na razini općine tek nešto više (37,35%).

Do kolovoza te 1991. godine, najveći dio Srba je napustio grad. Očito su jako dobro znali što se sprema. Jednostavno su se pokupili i šutke otišli. A onda je u akciju stupila njihova "JNA".

Golgota grada koja će s pravom ostati trajno upisana u kolektivnu svijest Hrvata ali i svih drugih koji su ostali u njemu započela je izlaskom vojske iz vojarne u Vukovaru i napadom neprijateljskih ratnih zrakoplova 25. kolovoza. No, već u prvih 5 dana, agresor je izgubio 10 tenkova i 2 zrakoplova i bio primoran zatražiti prekid vatre.

Početkom rujna Vukovar je branilo samo 400 ljudi, što je u sljedećih mjesec dana povećano na 1.800 (od čega je na crti, u izravnom sukobu s neprijateljem bilo angažirano 1.250 ljudi, dok je ostalo činilo logistiku). Nešto preko polovice branitelja bili su iz redova domicilnog stanovništva, ostalo dragovoljci iz drugih dijelova Hrvatske, BiH i dijaspore U trenutku pada grada, cijela Operativna grupa Vukovar (s Borovim Naseljem, Nuštrom i drugim okolnim mjestima) brojala je nešto više od 6.000 branitelja.

Srbijanci i domaći četnici imali su na vukovarsko-borovskom bojištu kroz cijelo vrijeme opsade između 30 i 80 tisuća vojnika (pripadnika "JNA" i rezervista, raznih paravojnih postrojbi i skupina, policijskih snaga, specijalnih postrojbi itd.), a glavni udar vršile su elitne postrojbe među kojima i 1. gardijska brigada. Grad je napadalo 1.600 oklopnih borbenih sredstava, 980 topova raznih kalibara, 350 protuzračnih topova uz 750 cijevi raznog kalibra za djelovanje po kopnenim ciljevima. Vojni stratezi su izračunali da je na svakoga branitelja Vukovara dolazilo jedno neprijateljsko oklopno vozilo.

Malo je mjesta u povijesti ratovanja na kojima su bile angažirane tolike snage - kako ljudski potencijali, tako i tehnika i to na tako malom, ograničenom prostoru (grad Vukovar zauzima tek 100,3 četvorna kilometra, a cijela općina 606).

Kad su u pitanju gubici neprijatelja, izvori agresora navode pogibiju 1.103 vojnika i dobrovoljaca - uz 2.500 ranjenih, priznaju uništenje 110 tenkova i gubitak 2 zrakoplova, što su ipak po svemu sudeći umanjeni podaci, jer general Života Panić je svojedobno iznio podatak da je na tom bojištu imao 1.503 poginula. Naše (hrvatske) procjene su kako je u razdoblju opsade ovog grada smrtno stradalo između 5 i 7 tisuća pripadnika agresorskih snaga.

I danas se vojni stratezi i analitičari slažu kako je fenomen obrane Vukovara najvećim dijelom još uvijek enigma, jer je nerazmjer u snagama agresora i branitelja bio takav da je u takvim uvjetima gotovo nemoguće zamisliti otpor koji traje punih 87 dana. To je razlogom da se bitka za Vukovar danas proučava na prestižnim vojnim učilištima, pa i američkom West Pointu.

 

Rane koje još uvijek peku

Do studenoga 2018. godine na području Vukovara otkrivene su 52 masovne grobnice, ekshumirano je preko 2.000 posmrtnih ostataka žrtava, dok je identificirano njih 1.688. Ranije spomenuta brojka od 2.717 žrtava, kako je već rečeno, nažalost, nije konačna. Ranjeni i traumatizirani se broje u tisućama, a posebno teške posljedice nose logoraši srpskih koncentracijskih logora. U Vukovaru su silovani deseci žena i djevojčica, ne rijetko višekratno, u posebnim izdvojenim prostorima među kojima je po svemu što se zna postojao i logor za silovanje zatočenica. I tu su najgore prolazile žene i djevojčice koje su završile u logorima u Srbiji. Bilo je i seksualnih zlostavljanja druge vrste, pa i silovanja muškaraca - o čemu se još uvijek šuti.

Agresor je na Vukovaru pokazao svu svoju bestijalnost i izopačenost. Počinjeni su stravični zločini, zvjerstva za koja je teško zamisliti da ih je u stanju učiniti ljudsko biće. Odsijecali su glave i udove, razapinjali ljude na vagone i potom ih ciljali ručnim bacačima, rezali su muškarcima genitalije, nagonili srodnike na protuprirodni blud, prebijali, mučili, vršili psihološke torture, osuđivali zarobljene hrvatske branitelje na dugogodišnje kazne robije ili smrt zato što su branili svoj grad, svoje domove i obitelji.

Barbari s istoka su uništili i opljačkali sve što su mogli. Tako su u Srbiju odnijeli iz gradskog muzeja Vukovar gotovo 30.000 raznih predmeta od kojih je najveći dio uništen ili je završio na crnoj burzi. Srušili su katoličke crkve i oskvrnuli posmrtne ostatke sveca zaštitnika grada sv. Bone.

I što je u svemu najtragičnije i teško shvatljivo, za sve te zločine kakvi se u civiliziranoj Europi ne pamte od Drugoga svjetskog rata je rijetko tko odgovarao. Žrtve i danas na ulicama Vukovara sreću svoje mučitelje ili ubojice bližnjih, dio srpskih zločinaca je završio i u državnim službama (sudstvu, policiji) ili lokalnoj vlasti, a ima i onih koji su bili stupovi srpske paravlasti u okupiranom Vukovaru (1991-1998.) a danas su cijenjeni građani, poznati biznismeni ili dobro uhljebljeni političari u lokalnim strukturama vlasti. I nitko ih više ne pita ni za Velepromet, Ovčaru, VUPIK, Mitnicu, Borovo Naselje, Borovo Selo… za 2.717 izgubljenih života, pa i onih 86 dječjih niti za bestijalno satiranje čitavog jednog grada.

Mnogim "demokratima" u Hrvatskoj nekažnjavanje srpskih zločina ne predstavlja nikakav problem. Oni se bave nametanjem ćirilice ovom gradu. I tvrde: "Ratovi su gotovi". Bi li isto tako govorili da su njihova djeca, braća, sestre, roditelji završili u masovnim grobnicama ili da još uvijek traže kosti najmilijih? Bi li se tako lako "okretali budućnosti" da su u Vukovaru izgubili noge, ruke, prošli pakao rata i logora i bi li im onda ćirilica bila važnija od svega drugoga?

Smije li se birokratski, bez pijeteta prema žrtvama i poštovanja prema preživjelima, ne uzimajući u obzir pakao kroz koji su prošli Vukovar i Vukovarci, ponovno viktimizirati one koji su pukom slučajnošću izbjegli smrt? Do kada ćemo to dopuštati u ovoj napaćenoj i izmučenoj zemlji? Tko to misli da se povjerenje među ljudima i narodima može graditi na trulim kompromisima, zataškavanju zločina i opstruiranju istraga? Tko to spominje oprost i kakav je oprost moguć bez istine i priznavanja krivnje za počinjena masovna zlodjela? Prije oprosta slijedi pokajanje, a njega nema na vidiku - naprotiv, ekstremna srpska struja u Hrvatskoj danas nastoji izokrenuti povijest i Srbe prikazati ugroženom "vrstom", jedinim pravim žrtvama rata i amnestirati ih od svih počinjenih nedjela.

A naši vladajući? Oni su uglavnom promatrači i najčešće govore o budućnosti. Onako kako je oni vide.

Njima je lako pričati o završenim ratovima, jer rat nikad nisu ni imali. Crne marame, uplakane oči, izgubljeni pogledi onih koji i danas traže kosti svojih bližnjih… to je svakodnevica naših mučenika. Njih koji su dali sve za ovu zemlju i u Vukovaru ostaju i poslije 18. studenoga, sljedeća 364 dana… i tako iz godine u godinu. I još ne vide izlaza iz ovog ponižavajućeg stanja.

 

Pokoj vječni svim žrtvama ugrađenim u temelje naše Hrvatske.

 

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

  

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Zlatko Pinter

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

U vihoru rata

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 454 gostiju i nema članova online

A- A A+
COVID-19: Hoćete li se cijepiti?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com